Doček hrvatske rukometne reprezentacije u Zagrebu na Trgu bana Jelačića 3. veljače 2025. povodom osvajanja srebrne medalje na Svjetskom rukometnom prvenstvu pretvorio se u raspjevanu i rasplesanu feštu punu lijepih emocija. 

Izbornik reprezentacije, Dagur Sigurdsson, oduševljen atmosferom, rekao je publici: „Vi ste totalno ludi ljudi“. Ja sam na Facebooku komentirao da su ljudi koji znaju prepoznati sretne trenutke u životu i uživati u veselju, zajedništvu i domoljublju – pametni. Jedna od najvažnijih stvari u životu je znati biti sretan.    

Međutim, nisu svi bili sretni zbog ove sreće. Dok se fešta još pripremala predsjednik Antifašističke lige, Zoran Pusić, pismom je zatražio od premijera Andreja Plenkovića da vlada ne usliši želju reprezentativaca da im na dočeku pjeva Marko Perković Thompson, jer on „u Hrvatskoj, posebno među mladima, simbol ustaštva.“ Naveo je da su povodom pojedinih Thompsonovih koncerata mladići na ulicama uzvikivali da su ustaše, okupljali li se s bakljama i vikali „Za dom spremni“, te da su pjevali ustaške pjesme. 

Doček je prošao bez ikakvih ispada. Uz Thompsona je pjevao čitav trg i bina s rukometašima. Pjesma  Ako ne znaš što je bilo, neformalna himna reprezentacije, na opće oduševljenje, ponovljena je. Velika radost mogla je ostati u sjećanju kao jedna lijepa priča, bez kontroverzi, podjela i frustracija.

Ali nije. Gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević, smatrao je potrebnim da dan nakon uspjelog dočeka rukometaša izjavi na konferenciji za novinare kako Thompson sigurno nije njegov glazbeni ili politički izbor. Glede nekih ranijih koncerata gradonačelnik nije imao potrebu izjašnjavati se jesu li njegov izbor, recimo, Severina Vučković, Aleksandra Prijović ili Lepa Brena.

Tomaševićev glazbeni ukus – u kontekstu njegovih dužnosti gradonačelnika – građana se ne tiče. Njih zanimaju stvari poput odvoza smeća, prometa u gradu, pucanja cijevi toplane i sl. Ljudi imaju pravo na svoje glazbene želje vezane uz pojedine prilike. Tako su Thompsonove domoljubne pjesme, poput Čavoglava, bile mnogima izbor za dizanje morala u teškim ratnim danima. Isto tako, njegova pjesma Ako ne znaš što je bilo danas je mnogima izbor za slavlje zbog sportskog uspjeha.

Glazbeni ukus ne mora biti vezan za jedan žanr ili pjevača. Tako čovjek može u automobilu slušati Olivera i Balaševića, kod kuće Mozarta i Chopina, na izletu u Baranju Zvonka Bogdana i Škoru. Thompson ima pravo pjevati u Zagrebu, a ljudi imaju pravo doći ga slušati. To ne bi smjelo imati bilo kakve veze s glazbenim ili političkim izborom gradonačelnika ili dogradonačelnika, koji je svojevremeno na društvenim mrežama objavio. 

Tomašević se ogradio od Thompsona, tumačeći da taj pjevač nije bio predviđen u prvotnom programu, ali da je pozvan zbog želje igrača. (Valjda i oni imaju pravo na svoj glazbeni izbor). Dodao je kako nije pristalica zabrane koncerata jer su kontraproduktivne. Naravno, pred izbore gradonačelniku ne bi bilo „produktivno“ zabranjivati koncert na koji se sprema doći na tisuće, ispostavilo se, na stotine tisuća ljudi. Međutim, pjevačica Mirela Priselac Remi nije se opterećivala takvim kalkulacijama. Pozvala je na bojkot Porina zbog nominacije pjesme Ako ne znaš što je bilo za hit godine.

Nataša Škaričić se u članku Domovinski Rotim, objavljenom u Novostima (srpskom tjedniku financiranom iz hrvatskog državnog proračuna), upustila u širu analizu dočeka rukometaša. „Opijenost“ predstavom na Trgu bana Jelačića – od dizanja Rafala pa nadalje – nazvala je stupidnošću, glupošću, tupilom i zatupljenošću.

Iskoristila je nazočnost dr. Krešimira Rotima (liječnika reprezentacije), javnosti slabo uočljivog – u sportskom uspjehu i u fešti – člana  pomoćnog osoblja reprezentacije, da – navodeći aferu u kojoj se on spominje – „opere“ kriminal, neplaćanje poreza i što sve još ne, kako bi opisala katastrofalno stanje u Hrvatskoj. Zatim je prešla na glavnu metu – Thompsona. Po njoj, on huškačkim tekstom svoje „kičerice“ (Ako ne znaš što je bilo) podsjeća na rat koji je završio prije 30 godina i upozorava na tuđe korake u noći – [je l' moguće da ste zaspali na straži … i ne čujete tudje korake u noći]. Pita se Škaričić, čiji su to koraci? Jesu li to i dalje Srbi...?

Što je pjesnik htio reći?

Logičan odgovor je – nisu.

Zašto bi beogradski odvjetnik Čedomir Stojković, samo zato što je Srbin, bio – u pjesničkom žargonu kolumnistice Škaričić – „slutnja nepostojeće opasnosti”? Čovjek je na društvenim mrežama 2022. godine, povodom ulaska hrvatske reprezentacije u polufinale Svjetskog nogometnog prvenstva, napisao...

Pjesnik sigurno nije mislio na studente koji koračaju u prosvjedima diljem Srbije pjevajući „ … s tobom neko je ko želi ljubav da ti da…“  (što je potpuna suprotnost onome „Slobodane, šalji nam salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate“) u želji da promijene svoje živote na bolje. Isto tako, sigurno nije mislio na Srbe koji se bore za reforme Zorana Đinđića – čovjeka koji nije uspio „ubiti“ srpske mitove, jer su mitomani ubili njega. Nije mislio ni na hrvatske državljane koji osjećaju pripadnost srpskoj naciji, ali vole svoju (samostalnu i cjelovitu) hrvatsku domovinu. Ni na Srbe koji trajno ili tijekom turističke sezone rade u Hrvatskoj.

Ostaje pitanje – koje muči Škaričić – na čije je to tuđe korake u noći pjesnik mislio?

Ne znamo. Samo možemo pretpostavljati. Možda na korake onih koji slijede Memorandum II SANU iz 2012., gdje se nalazi naputak:

„destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutrašnje nezadovoljstvo i nemire te slabiti oštricu optužbi protiv Srbije. Inzistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciju srpskih zajednica u državama regije u unitarnu svesrpsku zajednicu.“

Posljedice prethodnog  Memoranduma SANU (iz 1986.) već smo iskusili.

Škaričić tvrdi da bojazni nema jer je „Slutnja nepostojeće opasnosti ionako je tu da natkrili realnost četa poreznih službenika, policajaca, državnih odvjetnika, pravosudnih i stranačkih dužnosnika koji pomažu domovinski kriminal skrivajući se iza vanjskog neprijatelja.“

Dakle, ne treba nam „vanjski neprijatelji“, jer sami sebi nastojimo „destabilizirati vladu“ i „provocirati unutrašnje nezadovoljstvo“, s obzirom na to da se iza „vanjskih neprijatelja“ zapravo skrivaju „domaći neprijatelji“ koji iz petnih žila „pomažu domovinski kriminal“ i nagrizaju državu iznutra.

Ako se ovakva tvrdnja iznosi u komentaru jedne sportske fešte (koja je prošla bez ikakvih provokacija) i uklapa u traktat o sveopćoj korupciji i tupilu samo  „zbog notorne činjenice da je Thompson simbol ustaštva“, onda je Škaričić tako „uspješno“ spojila ustaštvo, narodnu tupost i korupciju, da SANU nije ni trebala davati naputak o provociranju unutrašnjeg nezadovoljstva naroda i destabilizaciji vlade.

Isto tako, ako se ne smije spominjati rat od prije 30 godina, što ćemo s „koracima“ Ane Brnabić,  koja je u svojstvu predsjednice srpske vlade u siječnju 2022. u govoru povodom godišnjice osnivanja Republike Srpske spominjala ne samo rat od prije 30, već i onaj od prije 80 godina? Kazala je:  

 „Zato danas, kada neko govori, a takvih nažalost, ima i u Srbiji, pa i među poznatim i istaknutim političarima, da je RS „genocidna tvorevina“, ja samo mogu da kažem da je Srpska stvorena na genocidu, na genocidu nad srpskim narodom, na genocidu koji je planski osmišljen i detaljno sprovođen 1940-ih godina prošlog veka, sa jasnom namerom da se nastavi i završi 50 godina kasnije. RS je plod želje za mirom, za slobodom, za bezbednim odrastanjem dece, želje da se zločini nad srpskim narodom ne nastavljaju i ne ponavljaju.“

Među uzvanicima je bio i Milorad Pupovac. Kolumnisticu Škaričić i novinu Novosti tada nije zasmetalo podsjećanje „na rat koji je završio prije 30 godina“, niti na onaj koji je završio prije 80-ak godina. Govor Ane Brnabić Novosti nisu okarakterizirale kao „stupidan, glup ili tup“ i proizvod „zatupljenosti“. Ne daj Bože – huškački.

Možda je pjesnik mislio na korake politike „srpskog sveta“ (uzor joj je „ruski svet“), ili je možda čitao članke u Novostima?

Srbi nisu opasnost. Opasni su velikosrpski mitovi i posljedice koje su oni izazvali, i koje i dalje nastoje izazvati. Jedan branitelj iz Domovinskog rata, odrastao u nacionalno miješanoj sredini, pomalo ironično je rekao za svoje prijatelje, poznanike, susjede i školske drugove koji su završili s druge strane nišana da su to „dobri ljudi, samo da postanu nezgodni kada im se dade tenk“ – dodajmo i mit potreban da se taj tenk pokrene.

Kod nas doma

Povici „mi smo ustaše“ i pjevanje ustaških pjesama su žalosni, nepotrebni i kontraproduktivni ispadi, kao i izvikivanje kontroverznog „za dom“ uz odgovor „spremni“.

Uz uvažavanje konteksta Domovinskog rata, kad su svi Hrvati srpskom agresoru bili ustaše, može se razumjeti da je poklič „za dom spremni“ bio korišten iz prkosa i s ciljem izazivanja straha kod neprijateljskih vojnika (često su se vojnici preko linija razgraničenja „prepucavali“ radio vezom – vrijeđanjem, izrugivanjem, prijetnjama, zastrašivanjem i sl.). Hrvatski branitelji imali su razloga koristiti ovaj poklič u kontekstu obrane svoga doma, a ne obnove NDH. Velikosrpska propaganda zastrašivala je Srbe ustaškom krvoločnošću, pa zašto taj poklič ne iskoristit za prkošenje neprijatelju, njegovo zastrašivanje i demoraliziranje njegovih vojnika na frontu? 

Sjećam se priče jednog poznanika koji je tijekom Drugog svjetskog rata bio mobiliziran u domobrane i, kao pismeni gimnazijalac, poslan na tečaj za podoficire u Austriju. Po povratku u Hrvatsku dobio je zadatak voditi ophodnje. U sumrak jednog zimskog dana njegova se ophodnja na pustoj cesti srela s partizanima. Obje su grupe bile iznenađene i poskakale su u žbunje, svaka sa svoje strane puta. Ispaljeno je nekoliko hitaca. Pat situacija. Partizani su povikali: „Predajte se, domobrani!“ Predaja je značila gubitak šinjela, cokula, oružja, a možda i nešto gore. Domobranski podoficir dosjetio se i viknuo: „Nisu domobrani, već ustaše, Ercegovci!“ Sve je utihnulo. Partizani su se povukli.

Pozdrav „za dom spremni“ koristile su i dobrovoljačke jedinice HOS-a (Hrvatske obrambene snage), osnovane od čelnika Hrvatske stranke prava, koje su se hrabro i učinkovito borile samostalno, kao i u suradnji ili u sklopu Hrvatske vojske (HV) i Armije BiH. One su se značajnije povezale s nazivljem i znakovljem NDH putem oznaka na uniformama (s natpisom „za dom spremni“), korištenjem imena ustaških vojskovođa za nazive pojedinih vojnih jedinica itd. Međutim, mnogi od njih razlikovali su povijesni kontekst i ciljeve. Kako je kazao Jurica Jukić, bojnik HOS-a:

“Kad je riječ o pozdravu ‘Za dom spremni’, toga se ne odričemo, bili smo i jesmo i bit ćemo dok smo živi za dom spremni, ali ne za onaj iz 1941., nego iz 1991. godine kada su svi hrvatski vojnici bili spremni za dom”. 

Škoro je u svojoj pjesmi poručio: „Ne dirajte ... uspomenu u meni.“ Ratovanje radi obrane doma jača borbeni moral i patnjama rata daje smisao.

U tom smislu je i stajalište Visokog prekršajnog suda iz 2020. godine koje kaže da pjesma „Bojna Čavoglave“ asocira na Domovinski rat i obranu domovine, te da je u kontekstu remećenja javnog reda i mira ili uznemiravanja građana potrebno utvrditi motiv izvođenja pjesme – je li izvođenje usmjereno na provokaciju građana ili na obilježavanje sjećanja na Domovinski rat. Ako sjećanje na Domovinski rat uznemirava neke ljude u zemlji i „regionu“, onda tu nema pomoći.

Po tome, pjesma „Bojna Čavoglave“ smije se izvoditi u originalu na koncertima, dakle onakva kakva nam je davala snagu dok smo prolazili kroz užase rata i kakva nam danas budi sjećanje na ponos zbog obrane domovine. Kakva je izvođena od 1991. godine, više od 25 godina (do prve prekršajne prijave 2016.) na radiju, televiziji i koncertima, i kakva je prijavljena kao autorsko djelo. Ne sumnjamo da su bojovnici iz Čavoglava bili spremni braniti svoj dom od ubojica poput onih koji su masakrirali Škabrnjane, a ne kvislinšku državu koja je neslavno propala prije 80 godina.

Međutim, teško je Za dom spremni u raznim situacijama odvojiti od NDH. Asocijacije koje budi ovise o prilikama u kojima se koristi i životnom iskustvu svakog pojedinca koji je čuje.  

Kod mene, „Za dom spremni“, izvan pjesme „Bojna Čavoglave“, budi i asocijacije na priče o užasima Drugog svjetskog rata. Kroz dječaštvo i mladost odrastao sam u susjedstvu židovske obitelji. Tako sam iz prve ruke doznao za tragediju kroz koju je ta obitelj prošla u NDH. Duboko me se dirnula priča o patnjama tih ljudi, koje sam zbog svakodnevnog druženja, praktički zajedničkog života, doživljavao kao obitelj. Ta priča i sve ono što sam znao o ustaškom režimu postali su mi plastično stvarni kada sam u sinagogi u Dubrovniku vidio uokvirene naredbe o provođenju rasističkih propisa u NDH. Jedna je zabranjivala  Židovima posjedovanje radio aparata. Ispod potpisa stajalo je „Za dom spremni“. Za mene nema smisla taj pozdrav danas koristiti i na njemu inzistirati, jer je teško u svakoj pojedinoj prilici stavljati ga u odgovarajući kontekst – uz dužno poštovanje prema onima koji su se njime koristili ratujući u Domovinskom ratu.

S druge strane, hrvatsko je rodoljublje smetalo komunistima još od partizanskih dana, makar su na njemu, po Staljinovom konceptu narodne fronte, gradili motive za ustanak i borbu protiv okupatora. Tako je vrh komunističke partije bio zabrinut zbog hrvatskog rodoljublja – ni manje, ni više nego predsjednika ZAVNOH-a Vladimira Nazora, ali i drugih hrvatskih intelektualaca koji su se priključili partizanima.

O doživljaju i motivima narodnooslobodilačke borbe hrvatskih partizana doznao sam od oca, koji je kao gimnazijalac „otišao u partizane“, i od djeda kojeg je rat zatekao u kasnim četrdesetim godinama, kada se priključio antifašističkom pokretu, najprije kao ilegalac, a kasnije kao partizan. U svojim memoarima djed daje vrlo životan prikaz borbe za nacionalni identitet – od Austro-Ugarske, preko Solunskog fronta i Kraljevine Jugoslavije, do partizanskih dana.

Koliko je neoustaštvo opasno?

Ovisi kako na to gledate. Ako uzmemo u obzir (i) da je u Francuskoj 2022. godine u drugom krugu izbora za predsjednika kandidatkinja Nacionalnog okupljanja (nešto ublažene krajnje desnice – koja više ne poriče holokaust) Marine Le Pen osvojila 41% glasova, iza pobjednika Emmanuela Macrona, a da je kandidatkinja stranke Dom i nacionalno okupljanje u Hrvatskoj dobila 2,4% glasova; (ii) da je predsjednica vlade Italije Giorgia Meloni, kao aktivistica neofašističkog pokreta, hvalila Mussolinija (tvrdila je da je sve što je radio, radio za Italiju i da nije bilo političara poput njega tijekom 50 godina), a da nijedan predsjednik vlade Hrvatske nije hvalio Pavelića; (iii) da je Alternativa za Njemačku 2024. godine osvojila izbore u saveznoj državi Turingiji (što krajnje desnim strankama nije uspjelo od završetka Drugog svjetskog rata) i da joj popularnost diljem Njemačke raste, a da s druge strane u Hrvatskoj ne postoji značajnija krajnje desna stranka – onda se neoustaštvo, odnosno neo-ustašluci, ne čine ozbiljnom prijetnjom. To ne znači da ne treba nastojati da takvi ispadi postanu neprivlačni i onima koji ih izazivaju.

Tko i zašto radi neo-ustašluke?

Postavlja se pitanje: Ako neoustaštvo nije politički organizirano i ako pojedini političari koji s njime koketiraju dobivaju na izborima neznatan broj glasova, zašto se onda u pojedinim prilikama pojavljuju ustaški simboli i pjesme?  Ima više razloga.

Marko Skejo i njegovi suborci borili su se protiv srpske agresije pod ustaškim simbolima. U dramatičnim danima borbe za opstanak, kada su agresori ubijali u Vukovaru i Škabrnji te pustošili hrvatske gradove i sela, simboli nisu bili prioritet, već sprečavanje okupacije, ubojstava, pljačke, rušenja, silovanja, etničkog čišćenja i komadanja Hrvatske. Tako je Skejo s borcima iz bojne 9. HOS-a, koja je bila poznata i kao bojna Rafael Vitez Boban, preko mjesec dana hrabro i uspješno branio Škabrnju od Jugoslavenske (narodne) armije (pod crvenom zvijezdom petokrakom) i paravojnih jedinica. Strah neprijateljskih vojnika od hosovaca bio je velik još od bitke za Vukovar. Kad su se hosovci povukli zbog potrebnog predaha, srpski su zločinci ušli u Škabrnju i učinili strašan masakr.

Skejo se s nekim istomišljenicima uporno, unatoč zabranama, pokušavao pojaviti s ustaškim znakovljem na obljetnicama vojnih operacija. To je izazvalo osudu i njegovih suboraca. Po načinu veličanja Pavelića, borbe ustaških jedinica kod Staljingrada i sl., Skejo je pravi raritet. Njegove „provokacije“ proizlaze iz logike: – kad smo se borili i ginuli pod ovim znakovljem, bili smo dobri, a sad, kad se slavi, nismo dobrodošli.

O ustaškim mitovima u dijaspori, gdje su ih donijeli i održavali bjegunci nakon poraza NDH, ne treba razglabati. Ljudi će teško priznati da su bili u krivu i racionaliziraju svoje odabire. Sjećam se jednog čovjeka koji je s ponosom recitirao: „ ...[ Xxx ] moje selo malo, tri dana poslije Berlina, si se pridalo“. Kao mladića, „odvelo ga u ustaše“. Po nekim klubovima iseljenika mogu se još tu i tamo naći pokoja slika ili oznaka kao uspomena na NDH.

Ključno pitanje je, zašto mladi ljudi uzvikuju da su ustaše, zašto pjevaju ustaške pjesme i nose ustaško znakovlje? Odgovor bi trebalo dati jedno ozbiljno sociološko istraživanje. Ne manjka nam fakulteta društvenih znanosti. Dok takvo temeljno istraživanje nemamo, ostaje nam postaviti hipoteze. Probajmo.

Dakle, zašto mladi rade neo-ustašluke? Zato što su zabranjeni. Mladi ljudi vole prkositi zabranama i time izazivati javnost. Zašto to rade? Zbog afirmacije. Doduše, negativne, ali zbog „ispada“ postaju primijećeni. O njihovom se „podvigu“ govori. Mediji i političari se uzrujavaju. Uz to, zajedničko pjevanje, uzvikivanje parola, marširanje ili okupljanje pod istim zastavama daje mladima osjećaj pripadnosti grupi, identitet, avanturu, svijest o sudjelovanju u zajedničkom pothvatu, osjećaj snage i važnosti. Uklopiti se u grupu i ne razlikovati se od sredine također je ljudska sklonost.

U grupu se uklapaju i „konvertibilni“ (anti)fašisti, ljudi koji – prema potrebi – mogu biti na jednoj ili drugoj „strani povijesti“. Tako je današnji gradonačelnik Splita, Ivica Puljak, zdušni antifašist – koji sklanja spomenik na kojem nije upisan dan antifašističkog oslobođenja grada – na svadbi u kolovozu 1995., kao dvadesetpetogodišnjak, pjevao je pjesme koje „slave“ NDH, Antu Pavelića, Crnu legiju...? To je opravdavao mladošću: „Ne sjećam se toga, davno je to bilo“, pa ga je u stilu, ako ne znaš što je bilo, trebalo (putem medija) podsjetiti. Njegova supruga, Marijana Puljak, opravdavala je „ispad“ pijanstvom („lipo sam mu rekla da ne pije“), ali – rekao bi narod za pegulu – poslovica kaže: u vinu istina.

Snimka svadbe svjedoči da „mladi“ Ivica dobro zna sve riječi pjesama i da ih ne mumlja, već zdušno pjeva, očito ne prvi put. Svatko tko razumije povijest, a pogotovo ako se predstavlja kao „iskonski antifašist“, ne bi mogao izgovarati takve stihove jer im se protivi habitus njegova bića. Slično je i sa Stipom Mesićem, koji je, među gafovima na svim mogućim poljima, opravdavao Jasenovac (tvrdnjom da je bio radni logor) i pjevao ustaške pjesme – što je kasnije opravdavao tvrdnjom da je, dok se pjesma orila, „ponekad samo otvarao usta“. Prizvao se čovjek naknadnoj pameti.

Pokušaj zabrane nastupa Thompsona na dočeku rukometaša i prijepori koji se iza toga vuku samo će potaknuti ispade koje se nastoji zabraniti. Košarkaška utakmica Hrvatska – Francuska, odigrana u Zadru 21. veljače 2025., to nažalost potvrđuje. Iz publike se izvikivalo „Za dom spremni“ i pjevalo „ustaški se barjak vije“.

Psihijatar Erich Fromm naveo je među osnovne psihološke potrebe i ukorijenjenost, tj. pripadnost grupi te potrebu za identitetom u smislu odgovora na pitanje „tko sam ja“. Ispunjavanje tih psiholoških potreba može, s obzirom na okolnosti, vrijednosno biti ocijenjeno kao pozitivno ili negativno. Na primjer, pripadnost gorskoj službi spašavanja je pozitivno, a pripadnost huliganskoj skupini negativno.

Tako se i navijači nogometnih klubova okupljaju pod svojim znakovljem, pjevaju svoje pjesme i uzvikuju parole. Kroz to dobivaju osjećaj snage, važnosti, identiteta i afirmacije. Drugi ih primjećuju. Pri tome često krše propise, od paljenja baklji na stadionima, preko neprimjerenog skandiranja do izazivanja nereda i tuča.

Vrhunac takvog asocijalnog ponašanja bio je odlazak „navijača“ naoružanih „alatima“ za ulične tuče u Atenu na utakmicu AEK – Dinamo u kolovozu 2023. godine, unatoč tome što im je bio zabranjen pristup utakmici zbog ranijih izgreda. Dan prije neodigrane utakmice, pokraj stadiona nogometnog kluba domaćina, dogodila se masovna tučnjava. U njoj je ozlijeđen neutvrđen broj ljudi, šest osoba je zadržano na bolničkom liječenju, a jedna je preminula od rana nanesenih nožem. Veliki broj „navijača“ Dinama je pritvoren.

U javnosti gotovo da nije bilo osuda ove „navijačke avanture“, već se kritika usmjerila na grčku državu i njeno pravosuđe, u čemu je diplomatski promašenim rječnikom i tvrdnjama prednjačio predsjednik Hrvatske, Zoran Milanović. Slično se dogodilo i s drugim „navijačkim“ incidentima u Hrvatskoj, kada se umanjivao njihov štetni učinak.

Ima li u neo-ustašlucima nečeg dubljeg? Dive li se možda mladi Endehaziji i njenim „postignućima“? Bi li voljeli živjeti u njeno vrijeme? Da ih pitamo bi li prihvatili da se Dalmacija dade Italiji, da se uvede totalitarni režim opće nesigurnosti, proganjanja oponenata, pogroma ljudi zbog vjerske ili nacionalne pripadnosti, zatvaranje u logore, mučenje, ubijanje i slanje na prisilni rad ili pogubljenja u Njemačku itd., odgovor bi sigurno bio ne.

U obitelji sam imao profesoricu povijesti koja je proživjela Drugi svjetski rat i o njemu mi pričala, pa tako i o valu ogorčenja i razočaranja u Zagrebu kad su ljudi, čuvši za predaju Dalmacije Italiji, shvatili da NDH nije neovisna, da je fašistička i da nema veze s ostvarivanjem sna o državi u kojoj će njen narod biti svoj na svome.

Da se kod mladih ne radi o nekom dubljem svjetonazoru misli i povjesničar Hrvoje Klasić kad za izgrednike kaže:

„To su ljudi koji preko dana pjevaju ustaške pjesme, a onda preko noći odlaze na mjesta gdje slušaju Cecu i ostale srpske pjevače od kojih se neki deklariraju kao nacionalisti. To nije normalno. Tim ljudima je svejedno pa po potrebi mogu podržavati nacionalizam ili pak nemaju pojma o čemu se radi. To su i ljudi koji reagiraju na način da kad svi nešto viču i pjevaju onda će i oni.“  

Kako neoustaštvo i neo-ustašluke učiniti neprivlačnim?

Pučka pravobraniteljica RH, Tena Šimović Einwalter, kaže da su neki ljudi koncert u Imotskom (Mate Bulića, Dražena Zečića i Marka Perkovića Thompsona iz kolovoza 2024.) shvatili kao prigodu za otvoreno isticanje ustaških simbola. Stoga je – objašnjava – važno javno poslati jasnu poruku o tome što je u današnjoj Hrvatskoj zakonito, a što nezakonito, te jasno i konzistentno procesuirati i sankcionirati ono što je nezakonito, u skladu s Ustavom Republike Hrvatske i zakonima.

Profesorica psihologije sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, Dinka Čorkalo Biruški, kaže kako moramo djecu i sebe naučiti kritički razmišljati i propitkivati činjenice. U njenom kolegiju studenti su učili o svrstavanju i borbama kod nas tijekom Drugog svjetskog rata. Prilikom evaluacije kolegija, na upitniku je našla poruku: „Hvala vam što ste nam konačno objasnili tko su ustaše, a tko partizani.“ To pokazuje, kaže profesorica:

 „...  koliko mladi ljudi znaju zapravo malo o povijesti svoje države i o nekim ključnim stvarima. Mi smo prepustili da mladi povijest uče iz novina, novinskih portala, od predstavnika raznih udruga i slično što nije dobro niti normalno. Na taj način povijest djeci predaju osobe koje imaju stav da negiraju sve što je bilo prije kao i je li u našoj antifašističkoj borbi bilo nečega što nas je odredilo kao državu danas.”

Možemo se složiti s profesoricom da mladi ljudi znaju malo o povijesti svoje države. Pitanje je, na koje im sve činjenice treba svratiti pozornost kako bi doznali više o povijesti svoje države, pa konačno i istinu? 

Kakva nam povijesna priča treba?

Kako uvjeriti mlade da ustašluci nemaju smisla i da ih se ostave? Mogućnosti su javno kritiziranje, sankcioniranje i edukacija. Vidjeli smo da nam je profesorica Čorkalo Biruški preporučila kako moramo djecu i sebe naučiti kritički razmišljati i propitivati činjenice. Na kraju članka pokušati ćemo vidjeti kako bi to izgledalo.

Kod nas postoji žestok otpor prema pokušajima revizije povijesti. Činjenična povijest se ne može revidirati. Dogodilo se ono što se dogodilo. Revidirati se može tumačenje povijesti ili priča o njoj koju u pravilu pišu pobjednici – tako da neke činjenice prešućuju, neke neistine dodaju i sve to onda vrednuju prema vlastitim vrijednostima.
No, protivljenje bilo kojem pokušaju „revizije povijesti“ potpuno je apsurdno. Kad revizija znanja  ne bi bila dopuštena, o Zemlji bi se još uvijek govorilo kao o ravnoj ploči.

Čak i kada se povijesni narativ gradi na istim činjenicama, uporaba riječi i komentari mogu (poput začina) dati različit okus priči. Ako pročitate knjige Tito, Ive i Slavka Goldsteina i Titov tajni imperij, Williama Klingera i Denisa Kuljiša, nećete dobiti isti dojam o liku i djelu druga Tita, iako su obje knjige pisane uglavnom na temelju iste povijesne građe. Namjeru ostavljanja različitih utisaka i vrednovanja glavnog lika već odaju likovna rješenja naslovnica.

Trebala bi nas čuditi mnogobrojnost natpisa i istupanja u raznim medijima koji se dive i veličaju lik i djelo druga Tita, dok se Tuđmanu redovito nalaze mane. Djela druga Tita — diktatura, komunizam, nesvrstani pokret — propali su, kao i Jugoslavija [koja je nestala u tada najvećem zločinu u Europi nakon Drugog svjetskog rata (do napada Rusije na Ukrajinu), u kojem su sudjelovale Titove institucije, JNA, KOS itd.], dok je iza Tuđmana ostala demokracija, sloboda i samostalna Hrvatska.

Tuđmanu se može prigovarati, ali će ostati u povijesti zapamćen po onome velikom što je njegovim zalaganjem nastalo, ali i izbjegnuto – moderna federacija s Aleksandrom Vučićem kao predsjednikom ili amputirana Hrvatska. Titu se moraju priznati zasluge za doprinos pobjedi antifašizma, obnovu i razvoj zemlje (koja je mogla biti brža i lakša uz demokraciju i pomoć Zapada), pa i ublažavanje diktature kroz „socijalizam s ljudskim likom“ — bez obzira na razloge za to, što nam je omogućilo da živimo puno bolje i relativno slobodnije od susjeda u istočnoj Europi. Pristup prema svim povijesnim ličnostima mora biti ujednačen.

U Hrvatskoj su priču o povijesti sastavljali i podučavali komunisti i njihovi povjesničari na način da su skrivali brojne činjenice o kojima je bilo zabranjeno govoriti. Takvu verziju povijesti nametali su desetljećima kroz medije, školske programe, književnost, tečajeve, proslave i parade. Svako alternativno tumačenje povijesnih činjenica bila je hereza koja se sankcionirala. Kazna je ovisila o vremenskom razdoblju u kojem je izrečena. Povijest se pretvorila u svjetonazor koji i danas brane ljudi kojima je on bio životna orijentacija, identitet ili zanat od kojeg su živjeli – a njih ne manjka. Takva povijest treba reviziju.
Spomenuti svjetonazor je hrvatsku nacionalnu svijest izjednačavao s ustaštvom, a u krajnjoj varijanti s genocidnošću hrvatskog naroda. Izgradio je kult narodnooslobodilačke borbe, te lika i djela druga Tita koji je postao neupitan i stalno se branio i brani. Kako se danas ne može zabraniti iznošenje povijesnih činjenica, one se pokušavaju opravdati.

Tako se o masakru zarobljenika na Blajburškom polju u komunističkoj historiografiji nije govorilo, a masovne grobnice bile su najveća tajna. Kad je počelo njihovo iskopavanja i kad su svjedoci i povjesničari o njima javno progovorili, čuvari lika i djela druga Tita tvrdili su kako je na Bleiburgu u borbi kapitulirala kvislinška vojska, da se radilo o neminovnoj osveti za zlodjela počinjena tijekom okupacije, da tamo nije bilo djece (pa je zločin manji) itd. te da nema dokaza da je Tito taj zločin naredio ili da je za njega znao. Sačuvane isprave govore da je Tito izričito zabranio ubijanje zarobljenika.

Simo Dubajić, partizanski oficir koji je provodio likvidacije, ispričao je kako je najprije od Tita dobio telegram u kojem je pisalo da „nitko ne smije dirati nijednog zarobljenika“, a potom je uslijedilo usmeno naređenje iz OZNA-e [službe sigurnosti] preneseno od pomoćnika Aleksandra Rankovićevog da pobije izdajnike na Kočevskom rogu. „Takvu odluku nitko nije mogao donijeti, osim Tita. Samo je on mogao opozvati svoju depešu“, zaključio je Dubajić.

Svjetonazori se stalno sukobljavaju kroz medije, gdje se o povijesnim pitanjima i suvremenim temama iznose oprečna mišljenja.

Povijest mora biti sveobuhvatna i neselektivna. Ujednačen pristup prema svim totalitarizmima i povijesnim osobama ublažilo bi prijepore, jer svako jednostrano tumačenje izaziva otpor i tako nikako ne možemo riješiti sporenja oko partizana i ustaša, Jugoslavena i Hrvata, školskog kurikuluma, pjesama, spomenika itd. Moj profesor političkih nauka tumačio je da brod nagnut na lijevu stranu neće odmah doći u ravnotežu, već će se kod ispravljanja zaljuljati u desno i tek će s vremenom, uz sve manje oscilacije lijevo – desno, postići ravnotežu.

(Istinska) povijest kao učiteljica života 

Prije napada Njemačke, Italije i njihovih saveznika na Jugoslaviju u Drugom svjetskom ratu, totalitarne diktature već su bile duboko zagazile u teror i zločine, kako u svojim državama, tako i u osvajanju drugih zemalja: staljinizam u Sovjetskom Savezu, fašizam u Italiji, nacizam u Njemačkoj i Austriji.

Plebiscitarni vođa hrvatskog naroda, Vladko Maček – pacifist i legalist – nije uspio s princem Pavlom Karađorđevićem očuvati Jugoslaviju postizanjem unutarnje stabilnosti osnivanjem Banovine Hrvatske, niti spriječiti rat potpisivanjem Trojnog pakta, zbog naivnog puča generala Simovića. Zahvaljujući ratu, na vlast su došla dva agenta dvojice diktatora – Pavelić, Mussolinijev, i Tito, Staljinov. Jednome je vlast trajala oko četiri, a drugomu četrdesetak godina.

Zašto? Zato što je Pavelić bio na krivoj, a Tito na pravoj strani povijesti. Kako je na nju dospio? Slučajno. U sudbinu se umiješala psihopatska megalomanija Hitlera, koji je napao svog saveznika Staljina, s kojim je započeo Drugi svjetski rat zajedničkim osvajanjem Poljske i dogovorom o podjeli zemalja koji će svaki od njih porobiti. Uz to je Hitler najavio rat Americi. Da se zadovoljio osvajanjem Europe i ostao u dobrim odnosima sa Staljinom, tko zna kuda bi povijest krenula.

Partizani, pod vodstvom Tita i komunista, uz pomoć saveznika, dali su – s obzirom na veličinu Jugoslavije – relativno velik doprinos borbi protiv fašizma u Europi, vezujući svojim otporom značajne neprijateljske snage. Churchill je partizane odabrao za saveznike jer je zaključio da oni ubijaju više Nijemaca od četnika. Svom je izaslaniku kod partizana, brigadiru Macleanu, koji je iskazao zabrinutost da bi Tito u Jugoslaviji mogao uvesti komunizam, objasnio kako, u ratnim okolnostima, politika mora biti drugorazredna briga.

Tito je oslobađao Jugoslaviju od fašizma uvijek kalkulirajući kako nakon rata ostati na vlasti. Tako, na primjer, nije prihvaćao da se saveznici iskrcaju na obalu Jadrana, što bi ubrzalo oslobođenje zemlje i smanjilo partizanske gubitke, ali je bez problema pristao na ulazak sovjetskih trupa u zemlju, koje tada nisu ugrožavale vlast jugoslavenskih komunista. Kasnije je, iz istog razloga, odbio Marshallov plan, iako bi takva pomoć uvelike doprinijela obnovi zemlje i ublažavanju sveopće bijede stanovništva. Narodnooslobodilačka borba oslobodila je narod od fašizma, ali nije donijela slobodu. Diktatura je ostala. Samo je promijenila je boju.

Milovan Đilas je 1950-ih napisao: “Revolucionarnim sredstvima suvremeni komunizam je uspio demolirati jedan oblik društva i despotski nametnuti drugi.“ Slijedile su masovne likvidacije, od Dakse do Trsta; deportacije; namještanje izbora; zabrana slobode govora; čitanja nepoćudnih knjiga; udruživanja; putovanja u inozemstvo; kolektivizacija u poljoprivredi; nacionalizacija; obračuni unutar partije; okrutno proganjanje kulaka, informbiroovaca, pripadnika nekih nacionalnih manjina te ostalih „državnih neprijatelja“ svake vrste.

Još prije početka Drugog svjetskog rata mnoge države nastale raspadom velikih višeetničkih carstava – Austro-Ugarskog, Ruskog i Turskog – težile su pripojiti područja drugih zemalja u kojima su, nakon povlačenja granica nacionalnih država, ostali dijelovi njihovog naroda te asimilirati ili čak protjerati nacionalne manjine sa svoga teritorija. Takva nastojanja pojavila su se na području  Kraljevine Jugoslavije nakon njenog komadanja od strane sila Osovine.

Četnici, koji su od početka bili protiv Banovine Hrvatske, planirali su nakon pobjede saveznika prekrojiti Kraljevinu Jugoslaviju tako da srpske zemlje „očišćene“ od ne-srba (hrvatskog i muslimanskog stanovništva) protegnu negdje do crte Virovitica-Karlovac-Karlobag 

Ustaše su imale sličan plan, ali u suprotnom smjeru. Razgraničenje Hrvata i Srba pomaknuli bi na Drinu, pravoslavce bi „očistili“, a muslimane su proglasili cvijećem hrvatskog naroda. Grozni zločini počinjeni su u ime tih „čišćenja“. Ubijanja zbog etničke pripadnosti počela su i prije proglašenja NDH.

Tito je bio staljinist i slijedio je Staljinove metode. Nastojao je neutralizirati što više opozicije svom režimu. Pri završetku rata i u poraću provodio je masovne deportacije i likvidacije širom zemlje, mnoge prema unaprijed pripremljenim popisima. Objašnjenje da se ubojstva zarobljenih vojnika, stvarnih i izmišljenih kolaboracionista, mogu pripisati isključivo želji za osvetom pojedinih partizana ili jedinica jednostavno ne stoji. Naravno, takvih je slučajeva bilo, nakon svih ratnih strahota i PTSP-a koje su one prouzročile, ali masovne likvidacije ratnih zarobljenika i „narodnih neprijatelja“ svih vrsta, u gradovima i selima, prema unaprijed sastavljenim popisima, mogao je narediti i odobriti samo Tito. Komunistička vlast odlučila je taj teror zaustaviti tek kada je postalo jasno da njegove razmjere postaju toliko zastrašujuće da prijete opstanku samog režima.

Čuveno Titovo "ne" Staljinu nije bilo motivirano njegovim shvaćanjem nakaradnosti staljinizma, već spašavanjem golog života. U televizijskom životopisu Tito je rekao: „Uglavnom, bilo je raznih pokušaja da me dovedu na neki od tih sastanaka, s kojih se, sigurno, ne bih vratio živ.“ Razlog njegova pada u nemilost Moskve ležao je u njegovoj ambiciji da „trči pred rudo“ i bude veći staljinist od Staljina.

Tito je, neposredno nakon rata, bio radikalniji prema Zapadu – uplitao se u građanski rat u Grčkoj, izazvao krizu oko Trsta, postavljao mine u Krfskom tjesnacu, rušio savezničke avione i slično – od samog Staljina, koji je taktizirao u nadi da će dobiti pomoć Zapada za obnovu ratom devastiranog Sovjetskog Saveza. Također je, bez Staljinova odobrenja dogovarao balkansku federaciju, izražavao je nezadovoljstvo ekonomskim odnosima sa Sovjetskim Savezom i postupanjima članova sovjetske "bratske pomoći" u Jugoslaviji, itd.

Jugoslavija, posvađana sa Zapadom, blokirana od Sovjetskog Saveza i njegovih satelita, te pod prijetnjom izravne vojne intervencije, našla se – uz lošu žetvu – u bezizlaznoj situaciji, pred potonućem. Spas je tada stigao u posljednji čas, i to od dojučerašnjih protivnika. Amerika odlučuje održati Tita na površini – "Keep Tito afloat", naložio je američki predsjednik Truman. Slijedila je vojna, privredna i humanitarna pomoć, kao i stvaranje dojma da bi Zapad mogao vojno intervenirati u slučaju da komunistički blok napadne Jugoslaviju.

Zapad, u nadmetanju s komunističkim blokom, sada dobiva heroja koji pokazuje da je s tim blokom moguće raskrstiti – i iz njega pobjeći. Churchill se više ne tuži na Tita, već ga poziva u London, organizira mu prijem kod kraljice i svijetu predstavlja antifašističkog saveznika koji je hrabro rekao "ne" i Hitleru i Staljinu – dvojici najvećih zloduha 20. stoljeća.

Zbog podržavanja novog imidža, Tito ublažava svoj režim, što državi omogućuje ubiranje doznaka radnika kojima je dopušten odlazak na rad u zapadne zemlje, razvoj turizma te dobivanje pomoći i zajmova. Uslijedile su godine obnove i poslijeratnog rasta kojih se neki s nostalgijom sjećaju – stalno radno mjesto; rješavanje „stambenog pitanja“ kroz društvene stanove ili uz pomoć obitelji i prijatelja izgrađene kuće; povoljni krediti (koje je dobrim dijelom otplaćivana inflacija); mala bašča; jugo 45; stroj za šivanje Bagat; perilica rublja; televizor; zajedničko gledanje programa sa susjedima uz kavu, doskočice i smijeh; kolica Jugovinil; kupovina traperica i žvakaćih guma u Trstu.

Državna propaganda skrivala je loše vijesti i stvarala ružičastu sliku stvarnosti. U svemu tome postojala je nada u bolje sutra – vjerovanje da će djeca živjeti bolje od svojih roditelja. U jeku tog napretka, prije nego što su se jasno pokazali znakovi gospodarske neodrživosti sustava (faktički bankrot 1980-ih – neodrživi vanjski dug, veliki trgovinski deficit, visoka inflacija, nestašica robe...), Milovan Đilas je 1967. godine otvorio pitanje budućnosti zemlje bez demokracije. Napisao je Titu:

            „Stara Jugoslavija je iznutra ponajvećma održavana pomoću centralističkog policijskog i vojnog aparata monarhije, u kome je prevladavao srpski element. Revolucija je uspela da socijalističku ideju spoji s jugoslavenstvom, a time i spasi i podmladi jugoslovensku zajednicu. Ali i nova Jugoslavija se održavala i održava pomoću faktički centralističkog – u ovom slučaju ponajvećma partijskog – aparata. [...] Odnosi se kreću u tom pravcu da mnogi ljudi već smatraju da treba birati između Jugoslavije i slobode. Bojati se da će se mnogi privoleti isključivo svojoj užoj nacionalnoj zajednici, u nadi, a možda u iluziji, da će tim putem doći do slobode.“

Đilas je ovim poručio Titu: ako ćeš održavati Jugoslaviju na okupu silom, država će se kad-tad raspasti. Ako pak dopustiš demokratizaciju – koja bi joj mogla omogućiti dugovječan opstanak, i nakon tebe – postoji rizik da izgubiš potpunu vlast kakvu sada imaš. Drugim riječima, Đilas je pred Tita postavio izbor: što ti je važnije – opstanak tvog djela ili tvoj položaj apsolutnog vladara? Ne možeš imati oboje.

Tito je Đilasu poslao poruku da mu više ne piše. Zanemario je pitanje slobode i budućnosti te nastavio uživati u hohštaplerskom životnom stilu i vlastitoj slavi. U zemlji je izgradio kult ličnosti, a uz to je dobio priznanje dviju najvećih komunističkih zemalja da je bio u pravu u sukobu s dvojicom najznačajnijih komunističkih lidera u povijesti – Staljinom i Mao Ce-tungom. Tako ih je ne samo nadživio, već i u povijesti simbolično pobijedio. Hruščov je krivnju za sukob svalio na Staljina i ispričao se Titu, a Deng Xiaoping je Titu priredio nezapamćen doček u Pekingu, čime je simbolično dao do znanja da je Tito bio u pravu u prijeporu s Mao Ce-tungom. Uz to, Tito se našao među utemeljiteljima Pokreta nesvrstanih te je posjećivao zemlje širom svijeta, gdje su mu priređivani spektakularni dočeci.

Kod kuće je Tito obračunao s liberalima u republičkim partijskim rukovodstvima i na vlast vratio konzervativne kadrove. Privredne reforme nisu davale rezultate – bilo je sve više poduzeća gubitaša, vanjski dug je rastao, inflacija je uzimala sve više maha, a nestašice roba počele su se pojavljivati.

Na kraju se Đilasovo upozorenje ostvarilo. Kako u Jugoslaviji ljudi nisu dobili slobodu, zatražili su je u svojim republikama – što im je donijelo rat, a kasnije i pjesmu: „Ako ne znaš, to je bilo.“

Zaključak

Krajnja desnica koja bi se vodila ustaštvom u Hrvatskoj nije politički organizirana niti ima podršku u narodu – čak je upitno postoji li uopće, osim u obliku nekoliko ekscentrika. Čuvari lika i djela druga Tita, kao i mita o antifašističkoj borbi i socijalističkoj revoluciji, zajedno s onima koji svoju politiku temelje na tezi o genocidnosti hrvatskog naroda – ne podnose ništa što se povezuje s bilo kakvim hrvatstvom. Sjetimo se samo ogorčene rasprave oko naziva „kuna“ za hrvatsku valutu, dok smo istodobno vozili Volkswagene – automobile proizvedene u tvrtki koju su osnovali nacisti, koja je bila uključena u nacističku ratnu mašineriju, i čiji je najuspješniji model „bubu“ dizajnirao najveći nacist – sam Hitler.

Priča o ustaštvu podsjeća na Hičkokov film Nevolje s Harijem, u kojem se leš neprestano iskopava – baš kao što se i kod nas neprestano iskopava fašizam. Bez fašizma koji „nikad ne spava“ i antifašizma „koji je uvijek budan“, nestaje opravdanje za kritiziranje svakog oblika hrvatstva – bilo da je riječ o jeziku, povijesti, sportskom navijanju, samostalnosti države ili bilo kojem izrazu domoljublja. Kako bi održali mit o antifašizmu, a time i svoj identitetski svjetonazor te privilegije naslijeđene iz bivšeg režima, „antifašisti“ stalno izmišljaju nove „fašiste“.

„Hrvatstvo“ koje opravdava ili veliča ustaštvo ničemu ne služi, niti ikome koristi. Međutim, desetljeća jednostranog tumačenja i vrednovanja povijesti izazivaju reakcije koje se ponekad iskazuju kroz deplasirane simbole. Stalan fokus na ustaštvo, bez kritičkog pristupa komunističkoj diktaturi, srpskom imperijalizmu i drugim oblicima povijesnog nasilja, neće dovesti do željenog rezultata.

Na istinu o povijesti obvezuje nas i pravna stečevina Europske unije. Rezolucija Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja 2008. godine, među ostalim, navodi:

• • Budući da su, nakon poraza nacističkog režima i završetka Drugog svjetskog rata, neke europske zemlje mogle provesti obnovu i započeti proces pomirenja, dok su druge ostale pod diktaturom, a neke i pod izravnom sovjetskom okupacijom ili utjecajem – još pola stoljeća bile su lišene slobode, suvereniteta, dostojanstva, ljudskih prava i društveno-gospodarskog razvoja;

  • Budući da, unatoč tome što su zločini nacističkog režima ocijenjeni i kažnjeni u okviru Nürnberškog procesa, još uvijek postoji hitna potreba za većom osviještenošću, moralnim preispitivanjem i pravnim istragama u pogledu zločina staljinizma i drugih diktatura;

  • Budući da su sjećanje na žrtve totalitarnih režima te priznanje i podizanje svijesti o zajedničkom europskom nasljeđu zločina koje su počinile komunističke, nacističke i druge diktature – od ključne važnosti za jedinstvo Europe i njezinih naroda te za izgradnju otpornosti Europe na današnje vanjske prijetnje.

Na kraju, postoji domoljublje koje nadilazi osobne ukuse i preferencije. Tako su i ljudi kojima ne leži „glazbeni izričaj“ Leta 3, niti estetika njihova scenskog nastupa, navijali za Mrlu, Prlju i društvo na Euroviziji dok su pjevali Mamu ŠČ.

Ako na Trgu bana Jelačića nije bilo „ispada“, onda ostavimo ljudima slobodu izbora „glazbenih izričaja“ primjerenih sportskom uspjehu – i ne kvarimo narodu veselje.