Ljudska priroda

Godine 1859. Charles Darwin šokirao je javnost zaključkom iznesenim u knjizi O porijeklu vrsta – da je čovjek rezultat dugotrajne evolucije života na Zemlji. Time je doveo u pitanje dotadašnje uvjerenje da je čovjeka izravno stvorio Svevišnji, “na svoju sliku i priliku”, od praha zemaljskog, udahnuvši mu dah života – dušu, koju nije podario drugim živim bićima, iako su ona također njegovo djelo.

Danas je poznato da se genom čovjeka i čimpanze razlikuje za svega nekoliko postotaka, no još uvijek nije razjašnjeno kako tako mala genetska odstupanja mogu rezultirati tako velikim razlikama u umnim sposobnostima. Čovjek posjeduje moć apstraktnog mišljenja – njegov um stvara civilizaciju, kulturu, religiju i svjetonazor utemeljene na apstraktnim pojmovima poput pravde, morala, čovjekoljublja, zločina i sličnoga. Ljudi teže razumijevanju svijeta koji ih okružuje, kao i pronalaženju svrhe i smisla vlastitog djelovanja i ponašanja drugih.

Početkom 20. stoljeća Sigmund Freud razvio je teoriju o obrambenim psihološkim mehanizmima, koje je njegova kći Anna Freud sustavno razradila 1936. godine u knjizi Ego i obrambeni mehanizmi. S pomoću tih mehanizama naš nas mozak često vara.

Dakle, s jedne strane, naš um nam omogućuje shvatiti svijet i događaje oko nas, dok nas s druge strane vara jer obrambeni mehanizmi često prilagođavaju naša viđenja i obrazloženja našim vlastitim interesima i psihološkim potrebama. To dovodi do opravdavanja, racionalizacije i oblikovanja naših zaključaka, osjećaja i djelovanja.

Osporavanje i opravdanje ruskog napada na Ukrajinu

Širom svijeta ljudi iznose različita mišljenja o ratu u Ukrajini. Neki oštro osuđuju ruski vojni pohod, pozivajući se na pravo naroda na samoopredjeljenje, suverenitet država, nepovredivost granica te zabranu rata, što su načela iz Povelje Ujedinjenih naroda iz 1945. godine – čiji je proklamirani cilj bio spasiti „buduće naraštaje od užasa rata“.

S druge strane, postoje oni koji nalaze opravdanje za rusku „specijalnu vojnu misiju“. Tumače kako je širenje NATO-a na istok, miješanje zapadnih zemalja u unutarnju politiku Ukrajine te uključenje njenog područja u zapadnu geostratešku i gospodarsku sferu – za koju kažu da „oduvijek pripada Rusiji“ – ugrozilo ruske interese, pa i samu njenu vojnu sigurnost. Kako bi umanjili odgovornost Rusije za rat, ističu kako je Moskva više puta upozoravala Zapad da prestane s ekspanzijom prema istoku, ali je zapadni političari nisu poslušali, pa su sad dobili što su tražili svojim –  kako bi slikovito rekao hrvatski predsjednik Milanović – pikanjem bijesnog medvjeda penkalom u oko.

Prema tim tvrdnjama, ulazak Ukrajine u zapadne strukture značio bi, u konačnici, postavljanje NATO-ovih raketa s nuklearnim bojevim glavama na udaljenosti od samo 450 kilometara zračne linije od Moskve — što je manje udaljenost od one između Zagreba i Beograda. Pritom podsjećaju da su se Sjedinjene Američke Države snažno protivile postavljanju sovjetskih raketa na Kubu, te su uvele pomorsku blokadu otoka, što je dovelo 1962. godine do najveće krize između nuklearnih sila u povijesti.

Krim 2014.

Ruski vojni napad na Ukrajinu započeo je ulaskom paravojnih i vojnih ruskih jedinica na Krim 26. veljače 2014. godine, svega nekoliko dana nakon što je ukrajinski parlament smijenio proruskog predsjednika Viktora Janukoviča, jer je njegovo odbijanje potpisivanja sporazuma o pridruživanju s Europskom unijom potaknulo tzv. Revoluciju dostojanstva 2013. – 2014., koja je dovela do njegova bijega u Rusiju. Smjena Janukoviča izglasana je jednoglasno, jer su je podržali čak i zastupnici njegove Stranke regija.

Još za vrijeme predsjedničkog mandata Viktora Janukoviča, izabranog 2010. godine, Vladimir Putin je 2011. napisao opširan članak pod naslovom O povijesnom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca. U tom je članku, među ostalim nepravdama koje su – prema njegovu mišljenju – nanesene Rusiji, naveo kako je Komunistička partija Sovjetskog Saveza prekrajala zemlju iscrtavajući, s vremena na vrijeme, unutarnje granice među republikama, pri čemu je Nikita Hruščov (inače Ukrajinac), u svojstvu Prvog tajnika Komunističke partije Sovjetskog Saveza, počinio “povijesnu pogrešku” 1954. godine kada je Krim oduzeo Rusiji i predao ga Ukrajini, pri tome – kako naglašava Putin – “grubo kršeći sve pravne norme koje su tada bile na snazi”.

I što sada s tim? – upita se čitatelj.

Umjesto izravnog odgovora Putin navodi mišljenje Anatolija Sobčaka, nekadašnjega gradonačelnika Sankt-Peterburga (u čijoj je službi svojedobno bio):

Nakon aneksije Krima Putin je rekao da je time ispravljena ta „povijesna pogreška“ Nikite Hruščova, dodavši:

„Kada branimo naše interese, onda idemo do kraja.“

Slavi se aneksija Krima

Netom po ispravljanju „povijesne pogreške“, uslijedilo je osvajanje Donbasa, radi – kako je ruska propaganda objasnila – sprječavanja „genocida“ nad stanovništvom Ukrajine koje govori ruski.

Pitanje koje izaziva zabrinutost glasi: Koliko će i gdje Rusi naći još povijesnih pogrešaka i nepravdi, te ih ispravljati braneći svoje interese do kraja? Kako Ukrajina može – što traži Rusija – ostati demilitarizirana i izvan obrambenog pakta kad joj susjed upada u zemlju i oduzima komad po komad teritorija kad god mu se prohtije?

Ako se koristi povijesni argument, postavlja se pitanje dakle ići u prošlost? Krim je tijekom stoljeća bio pod vlašću mnogih naroda i carstava. Njime su vladali Skiti i Kimerijci, zatim Stari Grci, Rimsko Carstvo, a potom brojna nomadska plemena poput Huna i Gota. Kasnije je Krim došao pod utjecaj Kijevske Rus’ i Bizantskog Carstva, a u 13. stoljeću su ga osvojili Mongoli, koji su doveli Tatare i utemeljili Krimski Kanat. Od početka 15. stoljeća, Krimski Kanat bio je u vazalskom odnosu prema Osmanskom Carstvu.

Nakon pobjede Rusije u Rusko-turskom ratu (1768. – 1774.), Krimski kanat je proglašen neovisnim, a Rusija je na čelo kanata postavila sebi lojalnog kana. Destabilizacija kanata zbog pobuna i sukoba, pružila je priliku ruskoj carici  Katarini Velikoj da 1783. godine proglasi aneksiju Krima.

Politička karta prije aneksije Krima 1783.

Nakon poraza Rusije u Krimskom ratu (1853. – 1856.) od strane Osmanskog Carstva, Velike Britanije, Francuske i Sardinije, ruska vlast nad Krimom bila je značajno ograničena.

Krim je 1917. godine ušao u sastav Sovjetskog Saveza, kao dio Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike, s time da je 1944. godine Staljin s poluotoka nasilno deportirao Tatare. Godine 1954. Sovjetska centralna vlast administrativno je dodijelila Krim Ukrajinskoj Sovjetskoj Socijalističkoj Republici.

Dakle, Putin je najavio pretenzije za osvajanjem Krima prije Majdana i smjene proruskog ukrajinskog predsjednika Janukoviča.

Motiv je isti kao kod Katarine Velike prije više od dva stoljeća – imperijalna ekspanzija.

Žal za izgubljenim carstvom

Putin je, kao šesnaestogodišnji mladić, odlučio postati špijun pod utjecajem propagandnog filma Štit i mač, koji prikazuje hrabru borbu tajnog agenta sovjetske obavještajne službe Aleksandra Belova protiv nacističke soldateske tijekom Drugog svjetskog rata. Belov se, pod lažnim identitetom njemačkog državljanina Johanna Weissa, infiltrirao u redove nacističke obavještajne službe te je, riskirajući svakodnevno vlastiti život, iznutra podrivao njemačke ratne napore.

Film je, u razdoblju blage destaljinizacije 1960-ih, imao za cilj popraviti narušeni ugled KGB-a među sovjetskim građanima, šaljući poruku da toj službi treba priznati zasluge u obrani domovine. Smatralo se da bi to moglo ublažiti animozitet prema KGB-u zbog njegove represivne uloge tijekom Staljinove vladavine.

Putinu se san ostvario – postao je KGB-ovac i dio aparata čija je zadaća bila štititi sovjetsku državu, njezine interese i vladajući režim. No ubrzo je uslijedio raspad sovjetskog imperija, a potom i samog Sovjetskog Saveza. Nastupilo je turbulentno razdoblje privatizacije, kaosa i destabilizacije u Rusiji, praćeno njezinim znatnim slabljenjem na međunarodnoj sceni.

Putin je kasnije izjavio da je propast Sovjetskog Saveza „bila tragedija za veliku većinu njegovih građana“ te ju je nazvao „najvećom geopolitičkom katastrofom 20. stoljeća“. Prema njegovim riječima, tim je raspadom izgubljeno nešto što se gradilo tisuću godina [ruski imperij], a 25 milijuna Rusa ostalo je odsječeno od matične zemlje, rasuto po novonastalim neovisnim državama – što je, kako je naglasio, predstavljalo „ogromnu ljudsku tragediju“.

Prema obavijestima, Putin je zbog pandemije covida proveo proljeće i ljeto 2020. u karanteni u svojoj rezidenciji na jezeru Valdaj okruženom gustom šumom. Prestao se, kažu njegovi pomoćnici, zanimati za tekuće probleme poput pandemije, gospodarstva, društvenih prilika i sl., koje su ga nervirale. Zadubio se u prošlost. Čitao je povijesne knjige i družio se s Jurijem Kovalčukom, svojim prijateljem i savjetnikom, po mišljenju mnogih, najutjecajnijom osobom u predsjednikovu okruženju.

Od ljeta 2020. godine, Putin i Kovalčuk sanjaju o velikom povratku Rusije na svjetsku scenu, čime bi ona ispravila i osvetila se za sve nepravde koje joj je nanio Zapad, izazivajući raspad njezinog imperija. Izgleda da je taj povratak motiviran i osobnim razočarenjima samog Putina, koji je jednom, govoreći o propasti Sovjetskog Saveza, rekao:

„Svi ideali, svi ciljevi koje sam imao kad sam počeo raditi za KGB doživjeli su slom.“

Čini se da taj san sliči onom kineskom o izgrade snažne države koja će, nakon stoljeća poniženja, ponovno zauzeti važnu ulogu u svijetu, kakvu je nekoć imala u povijesti.

Ruski teoretičari razvili su teoriju o multipolarnom svijetu koji bi trebao zamijeniti američku dominaciju nastalu nakon raspada Sovjetskog Saveza, uzimajući u obzir jačanje Rusije, Kine, a moguće i Indije. Male države potpale bi pod sfera utjecaja velikih sila. Suverene države bile bi samo one koje su samostalne i mogu slijediti vlastiti put, ne podliježući tuđem diktatu. To su nuklearne sile, vojno i gospodarski moćni giganti.

Ova teorija predstavlja varijantu Brežnjevljeve doktrine ograničenog suvereniteta. Europske zemlje poput Njemačke i Francuske nisu, po toj teoriji, suverene – prvo zato što su dio svojih ovlasti prenijele na Bruxelles, a drugo, jer uvelike ovise o SAD-u. Ovakav svjetski poredak podsjećao bi na Europu 19. stoljeća, kada su njome dominirala velika carstva uvlačeći manje države u svoje orbite.

Osim što je sanjao o obnovi moći Rusije, Putin je u javi sudjelovao u ratovima i vojnim intervencijama u  Čečeniji (1999.–2009.), Gruziji (2008.), na Krimu i u Donbasu (od 2014.), Siriji (2015.), Ukrajini (od 2022.) te u Kazahstanu (2022.). Podržava Republiku Srpsku, naoružava Srbiju, sudjelovao je u pokušaju atentata na Milu Đukanovića u Crnoj Gori 2016. godine, podupire režim Aleksandra Lukašenka u Bjelorusiji i slično.

Opravdanje rata

Tko god započne osvajački rat, mora ga opravdati. Kako vojnicima koje šalje na bojište, tako i domaćoj i svjetskoj javnosti, pa na kraju – ili bolje reći na početku – i sâm sebi. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov objasnio je u veljači 2022. godine:

 „Predsjednik Putin odlučio je provesti specijalnu vojnu operaciju da demilitarizira i denacificira Ukrajinu, tako da, oslobođeni od potlačenosti, Ukrajinci mogu slobodno odlučiti o svojoj budućnosti.“

Dakle, Ukrajince je trebalo osloboditi od njihove vlasti na čelu s Volodimirom Zelenskim, kojeg su – prihvativši njegov politički program – sami izabrali na demokratskim izborima u travnju 2019. godine, davši mu 73 % glasova. U čemu je problem?

To je pokušao objasniti sâm ruski predsjednik u spomenutom članku O povijesnom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca. Politički komentator i publicist Konstantin Eggert sažeo je dugo Putinovo lamentiranje ovako:

„Ne postoji poseban ukrajinski narod, oni su Rusi i s njima čine jedan narod. Država Ukrajina umjetna je tvorevina, povijesna slučajnost koja mora biti zahvalna Rusiji što joj dopušta postojati.“

Prema jednomu Putinovu televizijskom intervjuu ispada da su Ukrajinci zapravo Rusi kojima su isprali mozak, pa se više ne sjećaju tko su, komu i gdje pripadaju. Čini se da je očekivao kako će pojava vojnih vozila s ruskim zastavama pred Kijevom probuditi Ukrajincima sjećanje na njihovo pravo podrijetlo i identitet, pa će ruske vojnike dočekati prijateljski – kao pripadnike istog naroda, svoje rođake koji im žele dobro. Istodobno će se odreći nacističke vlasti, čija je propaganda ljudima ispirala mozak pričama o nekakvoj ukrajinskoj naciji, vlastitoj povijesti, identitetu, sudbini i budućnosti.

Ruska je duša po Putinovom narativu nastala u srednjovjekovnoj kneževini Rus (od staronordijskog rods – veslači), labavoj zajednici više slavenskih klanova, na čijem je čelu bio knez Volodymyr (Vladimir) iz vikinške elite, koja je iz Skandinavije, zbog trgovine s Bizantom, kolonizirala područje Kijeva (i učinila ga dijelom vikinške europske trgovačke mreže). Ti su se Vikinzi s vremenom slavenizirali. Trgovina se odvijala rijekom Dnjeprom, na kojoj su dominirali Vikinzi veslajući u svojim elegantnim brodovima. Knez Volodymyr je 988. prihvatio kršćanstvo. Vjerojatno zbog unapređenja veza s Konstantinopolom, čime se bizantski utjecaj proširio na arhitekturu, umjetnost, glazbu i pismo kneževine Rus. Tako je nastala ruska duša, ruski identitet i ruski svijet koji treba stalno braniti od vanjskih prijetnji svake vrste.

Problem je očito u tome što Ukrajinci ne žele biti Rusi, pa zato pružaju otpor u ratu u kojem zaraćene strane predvode predsjednici s imenom mitskog vladara kneževine Rus iz 10. st. – Vladimir (Putin), predsjednik Rusije, i Volodimir (Zelenski), predsjednik Ukrajine.

Ruske tvrdnje

O ruskim tvrdnjama da u Ukrajini vlada nacistički režim, da ugnjetava svekoliko stanovništvo, a posebice onaj dio populacije koja govori ruski i nad kojim provodi genocid ne treba raspravljati jer su nedokazane, isfabricirane i osporene od niza međunarodnih  organizacije (Ujedinjenih naroda; Organizacije za Europsku sigurnost i suradnju, Međunarodnog kaznenog suda, itd.) koje su provele izvide. 

Međutim, vrijedi pobliže razmotriti argument o ugrožavanju Rusije dovođenju raketa Sjevernoatlantskog saveza (NATO-a) s nuklearnim glavama na samu njenu granicu, jer se tim argumentom koriste oni koji „pokazuju razumijevanje“ za rusku zabrinutost i ruski odgovor „specijalnom vojnom operacijom“ u Ukrajini.

Kubanska kriza nije završila ratom nego dogovorom o povlačenju sovjetskih raketa s Kube i američkih iz Turske. 

Predsjednik SAD-a Donald Trump, nakon niza izjava o zastarjelosti NATO-a i zanemarivanja europskih partnera, u veljači 2019. godine raskinuo je Sporazum o nuklearnim snagama srednjeg dometa, postignut 1987. između Mihaila Gorbačova i Ronalda Reagana kojim se nalagao uklanjanje svih nuklearnih i konvencionalnih projektila srednjeg dometa (od 500 do 5.500 kilometara), kao i njihovih lansera.

Trump je tada objasnio kako SAD ne može biti jedina zemlja na svijetu jednostrano obvezana tim ili bilo kojim drugim sporazumom. Amerikanci su tvrdili da su Rusi od 2014. godine na očigled kršili odredbe Sporazuma razvojem zabranjenog projektila 9M729 i da su se oglušili na nebrojene pozive na razgovore oko problema u njegovu provođenju.

Isto tako se tvrdi da je Zapad obećao Gorbačovu da se NATO neće širiti na zemlje istočne Europe. Takvo obećanje nigdje nije zapisano, niti po Gorbačovim riječima usmeno dano, jer se o tome nije ni raspravljalo. Sigurnosni dogovor odnosio se na istočnu Njemačku nakon ujedinjenja, pa se Gorbačov poslije žalio da je prekršen duh pregovora, a ne izravno obećanje. NATO nije u novim članicama držao borbene snage, sve do aneksije Krima kad je poslao pojačanja u zemlje Baltika i istočne Europe.

Apsurdi u cijeloj priči o sigurnosti je činjenica da je Ukrajina predala svoje nuklearno oružje Rusiji na temelju Memoranduma iz Budimpešte, potpisanoga u prosincu 1994., kojim je Rusija, uz Veliku Britaniju i SAD, jamčila da će poštovati neovisnost, suverenost i granice Ukrajine te da joj neće prijetiti, niti se protiv nje koristiti silom. Veliki propust sporazuma bio je u tome što nije postojalo kolektivno jamstvo poštivanja neovisnosti, suverenosti i granica Ukrajine, već je svaka potpisnica jamčila sama za sebe da će  poštovati dogovorene obveze. Međutim, nije ugovoreno što drugi jamci moraju učiniti ako jedan od njih prekrši obveze koje je preuzeo.

Rusija je prekršila obvezu koju je preuzela prilikom ukrajinskog odustajanja od nuklearnog oružja, čime je stekla mogućnost napasti Ukrajinu kad god to poželi. Situacija bi bila potpuno drugačija da je Ukrajina zadržala svoj nuklearni arsenal. U tom slučaju, Rusija sigurno ne bi napala Ukrajinu, bez obzira na to je li se formalno obvezala na poštivanje ukrajinskog suvereniteta ili ne.

Budimpešta – Ukrajina gubi atomsko oružje kao sredstvo odvraćanja napada

Kršenje jamstva iz Memoranduma iz Budimpešte o poštivanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta Ukrajine stvorilo je opću nesigurnost, pa su se do sada neutralne zemlje poput Finske i Švedske odlučile uključiti u NATO. Isto tako postavlja se i pitanje jamstva za sigurnost Ukrajine, ako se jednom postigne dogovor o miru, jer Rusi nakon što su joj oduzeli nuklearno oružje, sad traže njenu demilitarizaciju i neuključivanje u NATO. U tom scenariju sigurnost Ukrajine svela bi se na riječ Putina da je neće ponovo napasti.

Međutim, bez obzira na to kako gledali na tezu o ugroženosti vojne sigurnosti Rusije zbog širenja NATO-a, jedno je jasno: ni NATO-u, niti bilo kojoj njegovoj članici, nije bilo, a neće ni biti, ni na kraj pameti napasti državu koja posjeduje najveći nuklearni arsenal na svijetu – 6.000 nuklearnih bojevih glava, od kojih je 1.500 spremno za neposrednu uporabu.

Zašto je Putin napao Ukrajinu?

Uzevši u obzir “snop” različitih motiva, smatram da je glavni razlog pokretanja specijalne vojne operacije, oko kojeg se isprepliću i ostali razlozi, nastojanje da se spriječi potencijalni razvoj demokracije, osobnih sloboda i rasta životnog standarda u Ukrajini. Takva Ukrajina bila bi “izlog” u kojem bi rusko stanovništvo moglo vidjeti i poželjeti stvari koje su im nedostupne kod kuće – poput demokracije, ljudskih sloboda i sl. Usporedba s mogućim razvojnim ukrajinskim uspjesima imala bi značajan utjecaj na ruski narod, jer se radi o prvim susjedima s kojima su dijelili povijest unutar zajedničke države, ali koji sada kreću drugim putem od ruskog – putem koji donosi boljitak ljudima.

I prije rata u Ukrajini Rusija je imala razloga potkopavati EU i općenito demokracije u svojem susjedstvu. Razjedinjene europske države bit će manje otporne prema Rusiji, bilo da je riječ o trgovini, strateškim pitanjima, bilo utjecaju na njihove unutrašnje političke prilike. Što je najvažnije, slaba i kaotična Europa s političkim krizama i sputanim ekonomskim razvojem neće biti uzor ruskom puku za traženje promjene režima, uvođenje vladavine prava, slobode tiska, demokracije i osobnih sloboda. Zato ruski narod neće masovno zahtijevati uništenje kleptokracije i korupcije, prevladavanje golemih socijalnih razlika između, s jedne strane, ekstremno bogatih oligarha i pristojno plaćenih aparatčika koji im služe i, s druge strane, običnog puka koji životari bez nade u bolje sutra.

Umjesto boljeg života puku se nudi mistična priča o autentičnome ruskom biću, nadmoćnom zapadnim dekadentnim društvima. O Zapadu koji, iako pun svojih problema i proturječnosti, želi vladati svijetom. Pogotovo nad ruskim prostranstvom i njegovim prirodnim bogatstvima. Zato stalno potkopava rusku stabilnost, među ostalim, širenjem laži i izmišljenim optužbama protiv Rusije i njezine vlade. Zapad je prouzročio raspad SSSR-a, pa sad želi i raspad Rusije.

Ovakvo tumačenje svijeta i akcija koje iz njega proizlaze američki povjesničar Timothy Snyder, naziva politikom vječnosti i kaže:

„Nije teško shvatiti zašto je vječnost tako privlačna imućnim i korumpiranim pojedincima koji upravljaju državom kojom vlada bezakonje. Ne mogu stanovništvu ponuditi napredak društva, pa moraju iznaći neki drugi oblik kretanja u politici. […] Umjesto da raspravljaju o reformama, političari vječnosti određuju prijetnje. Umjesto da ponude budućnost koju će obilježiti mogućnosti i nada, nude vječnu sadašnjost s točno određenim neprijateljima i umjetnim krizama.“

Sličan motiv gušenja demokracije može se uočiti u Hong Kongu, gdje je Kina, unatoč obećanjima o „jednoj zemlji, dva sustava“, provodila politiku koja je ignorirala temelje tog pristupa, a to su tolerancija višestranačja, slobode govora, slobode medija i osobnih sloboda. Ova obećanja, koja su bila ključna za povratka Hong Konga u sastav kineske države 1997. godine, nisu ispunjena. Zašto ogromna Kina, sa skoro milijardu i pol stanovnika i 660 gradova, ne može podnijeti demokraciju u samo jednom gradu, koji ima drugačije povijesno iskustvo od kopnene Kine? Odgovor je: Zato što bi Hong Kong postao izlog u kojem bi Kinezi mogli vidjeti i poželjeti drugačiji način života od onog u kojem žive. Sličan problem za Kinu predstavlja i Tajvan.

Putinizam

Čini se da se odlučujući razlog za pokretanje rata može naći u putinizmu. Definirat ćemo ga kao spoj ruskog pravoslavlja, carskoga i sovjetskog imperijalizma i (carske, sovjetske i Putinove) autokracije, sve prožeto staljinističkom bezobzirnošću.

Svakom diktatoru najvažnije je produživati svoju vlast u nedogled, kao i očuvati režim kako bi, nakon eventualnog povlačenja, mogao uživati u privilegijama svoje dugotrajne vladavine pod zaštitom svog nasljednika.

Amaterizam Donalda Trumpa i njegova nerealna vjera u svoje pregovaračke vještine očituju se u njegovim susretima sa sjevernokorejskim diktatorom Kim Jong-unom 2018. i 2019. godine. Na jednom od tih sastanaka pustio je Kim Jong-unu kratki propagandni video u kojem je prikazan moguć procvat sjevernokorejskog društva kroz razvoj gospodarstva, turizma, trgovine i uključivanja Koreje u globalna partnerstva u slučaju da se odrekne atomskog oružja. Unatoč velikim očekivanjima, pregovori su propali, jer je Kim Jong-unu važnije očuvanje njegove vlasti nego dobrobit stanovništva. Otvaranje svijetu ugrozilo bi stabilnost njegovog autarkičnog režima koji opstaje zbog zatvorenosti zemlje, a bez nuklearnog oružja mogao bi doživjeti sudbinu Moamera el Gadafija ili Sadama Huseina – diktatora koji su srušeni s vlasti i ubijeni zato što nisu imali “oružje za masovno uništenje”.

Putin je napao Ukrajinu

1. jer nije htio dopustiti „izlog“ Rusima u kojem bi mogli vidjeti demokratsku i prosperitetnu zemlju u svom susjedstvu i poželjeti iste pogodnosti za sebe;
2. jer je vjerovao u nadmoć ruske vojske koju je doživio kroz parade i povoljne izvještaje svojih podređenih;
3. jer je upao u zamku svog vjerovanja – koje nitko iz njegova okruženja nije usudio osporiti – da Ukrajinci jedva čekaju da ih braća Rusi oslobode od nacističkog režima i da će tada shvatiti da su u stvari i oni sami Rusi;
4. jer Zapad nije ništa ozbiljno poduzeo 2014. prilikom aneksije Krima i napada u Donbasu; i
5. jer je vjerovao da će Zelenski pobjeći ili biti ubijena, pa će se sve svesti na promjenu režima u nekoliko dana što će svijet – nakon malo negodovanja – prihvatiti i nastaviti trgovati s Rusijom i u nju ulagati zbog svojih uskih gospodarskih interesa, kao što je učinio nakon aneksiji Krima.

Zašto rat ne prestaje?

Putin mora kapitulacijom Ukrajine, ili nekim velikim teritorijalnim plijenom i pogodnostima za Rusiju opravdati žrtvovanje stotina tisuća vojnika – poginulih i ranjenih (procjene govore o čak milijun žrtava), kao i sve druge teške posljedice rata. Rusija je suočena s ozbiljnom nesigurnošću zbog prodora ukrajinske vojske na ruski teritorij, stalnih napada bespilotnim letjelicama i diverzija. Osim toga, zemlja je prešla na ratnu ekonomiju, a više od pola milijuna mladih i obrazovanih ljudi ju je napustilo.  Rusija se suočava s izolacijom, inflacijom i prodajom energenata po niskim cijenama. Također, njena imovina i imovina njezinih bogataša blokirana je na Zapadu. Politički progon i oštra cenzura potiskuju svaki oblik opozicije, dok demografski problemi – nizak natalitet, visoka smrtnost i masovno iseljavanje – dodatno pogoršavaju situaciju. Uz to, postaje sve slabija i ovisnija o Kini koja će – to je jasno – podržavati Rusiju onoliko koliko je to u njenom vlastitom interesu, a zatim će nastaviti iskorištavati slabosti Rusije.

Zaustavljanje rata bez pobjede potvrdilo bi opravdanost kritika koje su se čule u veljači 2022. godine, pred sam rat, dok se o njegovu pokretanju još špekuliralo. U otvorenim pismu umirovljeni general-pukovnik Leonid Ivašov, predsjedavajući Sveruskog časničkog zbora tada je optužio Putina da zločinačkom politikom izazivanja rata stvara umjetan sukob kako bi odvratio pozornost od domaćih problema, iako Rusija nije suočena ni s kakvom kritičnom prijetnjom od strane NATO-a. Kazao je da će rat napraviti od Rusije izopćenika iz svjetske zajednice i zauvijek stvoriti smrtne neprijatelje od Rusa i Ukrajinaca. Ivašov je rekao kako prijetnja Rusiji ne dolazi izvana, već iznutra:

„Sva vitalna područja, uključujući demografiju, postupno propadaju, i stopa izumiranja stanovništva ruši svjetske rekorde. Propadanje je po prirodi sustavno, i u svakom složenom sustavu propadanje jednog čimbenika može voditi kolapsu cijelog sustava. Ovo je, po našem mišljenju, glavna prijetnja Ruskoj Federaciji. Ali to je unutrašnja prijetnja, koja proizlazi od modela države, kvalitete vlasti i stanja društva. I razlozi za njezin nastanak su interni: neodrživost državnog modela, potpuna nesposobnost i manjak profesionalizma sustava vlasti i administracije, pasivnosti i neorganizacije društva. U ovakvom stanju, nijedna država ne živi dugo.“

Razvoj Rusije i kvaliteta života njezina stanovništva znatno su ispod potencijala te zemlje. Rusija je površinom najveća zemlja na svijetu. Sa svojih 17 milijuna četvornih kilometara zauzima oko 16 % kopnene površine planeta. Proteže se kroz 11 vremenskih zona, na dva kontinenta. Ako biste je preletjeli komercijalnim letom, trebalo bi vam oko devet sati. Tijekom tog vremena, kroz prozor biste uglavnom gledali nenastanjena prostranstva tajgi. Rusija je bogata energentima, rudama i poljoprivrednim površinama. Ima razvijenu tehnologiju za svemirske letove i proizvodnju oružja. No što rusko stanovništvo ima od tog potencijala?

Ruskoj eliti ide dobro. Oligarsi i vlastodršci razmeću se bizarnim luksuzom. Narodu, pak, ne ide onako dobro kako bi moglo. Živi se od prosječne mjesečne plaće od 110.000 rubalja (oko 1.500 $). Problem je što polovica stanovništva zarađuje manje od tog prosjeka, uključujući one koji rade za minimalnu plaću od 12.130 rubalja (162 $) mjesečno. Istina, cijene su u Rusiji niže nego u razvijenijim zemljama – proizvod ili usluga koji bi u Americi koštali 2,6 $, u Rusiji stoje oko 1 $. (Podaci prema cijenama i tečaju iz 2022.)

Rusko gospodarstvo po BDP-u zauzima 11. mjesto na svijetu (u rangu s Italijom), dok je po BDP-u po stanovniku na 55. mjestu. Po indeksu percepcije korupcije Rusija je 155., a po indeksu ljudskih prava 124. Po očekivanoj životnoj dobi od 72,44 godine, Rusija je tek 156. zemlja svijeta. Stanovništvo zemlje bilježi negativan prirodni prirast.

Očito je da se novac u Rusiji mogao trošiti u korisnije svrhe nego na rat. Da bi se to dogodilo, rat treba zaustaviti – i pritom se suočiti s pitanjem čemu je on služio i što je zapravo ruskom narodu donio.

Putin shvaća da je Trump na njegovoj strani i da neće poduzeti ništa ozbiljnije protiv Rusije osim povremenih prijetnji, i da promovira teritorijalne ustupke radi postizanja mira poput britanskog premijera Nevilla Chamberlaina i njegovog francuskog kolege Edouarda Daladiera 1938. g. što je u povijesti poznato kao jalova politika ustupaka koja je samo ohrabrila Hitlera na daljnja osvajanja.

Osim toga, treba imati na umu da je Putin izabran za predsjednika vlade na Jeljcinov prijedlog u kolovozu 1999. godine pri čemu je dobio svega sedam glasova više od potrebnog minimuma (najmanje od svih ranijih kandidata za premijersko mjesto), s time da se rasprava u parlamentu nije toliko usredotočila na Putinove kvalifikacije i sposobnosti, već na teme važne za predstojeće parlamentarne izbore na redu u prosincu 1999. godine. Oporba je naglašavale goruće probleme i nesposobnost Jeljcinove administracije da ih rješava.

Očekivanje je bilo da će Putin poput njegovih prethodnika kratko ostati na vlasti. Ako Putin nije želio proći kao samo jedan od premijera u nizu koji su nemoćno gledali situaciju u zemlji i ako je namjeravao spasiti vlast Jeljcinova klana, morao je stvari značajno mijenjati. Trebao se predstaviti kao mlad i energičan vođa, sposoban učinkovito rješavati probleme koji su tištali narod, stvarali zabrinutost ili izazivali strahove, poput terorističkih napada po Rusiji.

Riječju, trebao se predstaviti kao potpuna suprotnost Jeljcinu. Najbolji način da to javno demonstrira bio je rat u Čečeniji. Onaj prvi, koji je vidio Jeljcin od prosinca 1994. do kolovoza 1996., bio je nepopularan i završio je poražavajućim povlačenjem ruske vojske pred čečenskim gerilcima, zbog čega se tražila i Jeljcinova ostavka.

Putin je zaigrao poker s cijelim ulogom. Ponovit će Čečenski rat, ali na drugi način. Ići će na pobjedu pod svaku cijenu i time dokazati da je u stanju osloboditi Ruse smrtnog straha od terorističkih napada i spasiti Rusiju od raspada. Rat je trebao završiti potpunom kapitulacijom Čečenije, što se nakon nemilosrdnih borbi i bezdušnog uništenja Groznog, glavnog grada Čečenije, i dogodilo.

U situaciji

• kad Trump prijeti povlačenjem iz pregovora (u kojima zahtjeva međunarodnu potvrdu okupacije), umjesto nametanjem dodatnih sankcija Rusiji i pomaganjem Ukrajini;
• kad se Kina ograničava na prazne fraze o miru i ne čini ništa konkretno da do njega dođe;
• dok Europa ostaje razjedinjena i konfuzna

ruski vlastodršci nemaju razloga prihvatiti mir dok postoje i najmanji izgledi za potpunom kapitulacijom Ukrajine.

To je shvatio i Trump pa je 2022. godine izjavio:

 „Putin želi cijelu Ukrajinu. Mislim da neće biti zadovoljan samo s dijelom nje. On želi cijelu Ukrajinu. Mislim da je ovo vrlo tužna situacija i mislim da se mogla izbjeći. No, on stvarno želi cijelu Ukrajinu.”

Politika spaljene zemlje – masovno bombardiranje Ukrajine

Krajem svibnja 2025. godine isfrustriran velikim ruskim napadom dronovima i raketama na gradove i sela Ukrajine Trump – koji je obećavao da će zaustaviti rat u Ukrajini i koji se već odavna nada Nobelovoj nagradi za mir dodijeljenoj 2009. godine predsjedniku Obami, na čiju je popularnosti uvijek bio ljubomoran – izjavio je:

„Oduvijek sam imao vrlo dobar odnos s Vladimirom Putinom iz Rusije, ali nešto mu se dogodilo. Potpuno je POLUDIO! … Oduvijek sam govorio da želi CIJELU Ukrajinu, ne samo njen dio, i možda se to pokazuje točnim, ali ako to učini, to će dovesti do pada Rusije!“