Amerika na kraju Drugog svjetskog rata

Sjedinjene Američke Države (SAD) su izašle iz Drugog svjetskog rata kao dominantna svjetska sila. Bile su pošteđene ratnih razaranja na svom teritoriju, razvile su najmoćniju industriju za masovnu proizvodnju i visoko mehaniziranu poljoprivredu, imale su značajne naftne rezerve i najveće rezerve zlata na svijetu. Uz to je išao golem suficit u vanjskotrgovinskoj razmjeni i potraživanja s naslova zajmova prema ratom iscrpljenim saveznicima i protivnicima.

SAD su odigrale ključnu ulogu u slomu Trećeg Reicha i japanskog imperija i njegovog projekta Velike istočnoazijske sfere zajedničkog prosperiteta. Istodobno su sustavno potkopavale temelje Britanskog Carstva, ograničavajući njegova raspoloživa financijska sredstva i namećući doktrinu slobodne trgovine koja je označila kraj imperijalne dominacije Londona.

U poratnom svijetu SAD su se postavile kao glavna prepreka širenju komunističkih carstava Josifa Staljina i Mao Zedonga. Tako su spasile Jugoslaviju od sovjetske vojne intervencije dajući do znanja da će je vojno braniti. Zatim su joj pomogle preživjeti pružajući joj pomoć u hrani, životnim potrepštinama i novcu.

Dolar kao izraz američke moći

Već 1941. godine, prije otvorenog ulaska SAD-a u sukobe Drugog svjetskog rata, američki i britanski dužnosnici počeli su razgovore o organiziranju stabilnog međunarodnog monetarnog sustava koji bi omogućio obnovu međunarodne trgovine i oporavak svjetskog gospodarstva nakon rata.

Ključna pitanja su bila – Koja će valuta biti rezervna svjetska valuta? Tko će njome upravljati? Što će se napraviti ako neke zemlje budu imale kroničan deficit platne bilance (veći uvoz nego izvoz) i zbog toga upadnu u financijske poteškoće? Na ta pitanja su britanski i američki prijedlozi dali različite odgovore.

Na konferencija u Bretton Woodsu održanoj u srpnju 1944., u američkoj saveznoj državi New Hampshire, sa 720 izaslanika iz 44 zemlje (bez sila Osovine), prihvaćen je američki prijedlog. Po ocjeni američkog ekonomista Johna Kennetha Galbraitha, malo je tko od prisutnih izaslanika razumio o čemu je riječ. Možemo dodati, još manje ih je naslućivalo – uključujući i neke glavne pregovarače – posljedice usvojenog plana novog svjetskog monetarnog sustava.

Bretton Woods – SAD će upravljati svjetskom valutom i monetarnim sustavom

Temeljna svjetska valuta postao je američki dolar, koji u potpunosti kontroliraju institucije SAD-a, umjesto “bancora”, obračunske valute koju bi izdavala i kojom bi upravljala Međunarodna klirinška unija (International Clearing Union) – za što su se zalagali Britanci.

Argument Amerikanaca je bio da će dolari biti konvertibilni u zlato (samo na traženje vlada ili centralnih banaka članica novog sustava) – po fiksnom paritetu od 35 američkih dolara za jednu trojsku uncu zlata (nazvanu po francuskom gradu Troyes-u, centru srednjovjekovne trgovine zlatom) od 31,1035 grama, što je trebalo jamčiti da Amerikanci neće dolare tiskati po svom nahođenju, već samo u granicama raspoložive zlatne podloge.

Bretonvudski sustav je trebao omogućiti nesmetano odvijanje međunarodne razmjene putem stabilnih deviznih tečajeva i recikliranje trgovinskih viškova. Svaka je država bila odgovorna za održavanje dogovorenih pariteta svoje valuta. Polazilo se od pretpostavke — suprotno ranijim vjerovanjima u samoregulacijske sposobnosti tržišta — da se na gospodarska kretanja treba utjecati mjerama ekonomske politike, ponajprije fiskalne, kako bi se očuvala stabilnost zadanih tečajeva.

U praksi je to značilo da će središnja banka zemlje čija valuta slabi (zbog negativne platne bilance) kupovati domaću valutu svojim deviznim pričuvama, a po potrebi uz pomoć kredita Međunarodnog monetarnog fonda (MMF-a). Istovremeno bi vlada poduzimala mjere za smanjenje potrošnje i uvoza te jačanje štednje i izvoza – što bi popravilo platnu bilancu i time položaj domaće valute. Tako bi se – držalo se – izbjegle nagle devalvacije i protekcionizam, te nadmetanje u smanjenju vrijednosti nacionalnih valuta radi povećanje konkurentnosti domaćih roba i usluga na međunarodnom tržištu.

Promjena pariteta nacionalne valute prema dolaru bile je dopuštena do 1 %, a do 10 % sami uz obvezno savjetovanje s MMF-om. Veće promjene pariteta mogle su se napraviti samo uz suglasnost MMF-a u slučajevima temeljne neravnoteže koja se nije mogla riješiti vladinim mjerama i zajmovima MMF-a.

Odbačen je prijedlog Britanaca osmišljen od Johna Maynarda Keynesa, da za svjetsku trgovinsku ravnotežu pored dužnika (uvoznika), budu odgovorni i vjerovnici (izvoznici) koji gomilaju trgovinske suficite. Oni bi svoje viškove trebali reciklirati kupnjom proizvoda i usluga od dužnika, izravnim ulaganjem u dužničku državu ili donacijama (kroz pomoć u razvoju). Prijedlog je previđao da se države s prekomjernim trgovinskim suficitom prisili smanjivati te suficite prijetnjom naplate kaznenih kamata na iznose koji na kraju fiskalne godine prelaze granice od MMF-a dopuštenog viška.

Dexter White, vodeći stručnjak američke delegacije na konferenciji u Bretton Woodsu, rekao je svojim kolegama kako SAD-e neće dopustiti bilo kakvo miješanje MMF-a u američki trgovinski suficit. White je objasnio kako Keynes hoće:

„[…] nama kao zajmodavcu naplaćivati kamate, […] suprotno tomu […] mi [ih] želimo naplaćivati njima.“

Tako su vjerovnici izbjegli obvezu doprinositi uravnoteženju svjetske trgovine, a dužnici su se morali vaditi iz svojih financijskih poteškoća po receptu MMF-a koji je propisivao rezanje državnih troškova i strogu štednju.

Nakon usvajanja bretonvudskog sustava ostala je dvojba – da li se u konačnici sustav temelji na zlatu ili na dolaru. Na saslušanju u Kongresu, u ožujku i travnju 1945., White upitan što znači odredba ugovora o Fondu:

„da će valuta [u smislu tečaja] svake države članice biti izražena u zlatu ili američkim dolarima u težini i čistoći na snazi od 1. srpnja 1944.”

Odgovorio je:

“Za nas i za svijet američki dolar i zlato su sinonimi, […] to je samo stvar pogodnosti u izražavanju radije nego u značenju, osim naglašavanja činjenice da su dolar i zlato zapravo sinonimi .”

Međutim, Frederick Smith, kongresnik iz Ohija, koji je očito shvaćao suštinu problema, nije bio impresioniran lakonskim odgovorom stručnjaka američke riznice. Postavio je pitanje koje je prisililo Whitea da otkrije svoju ključnu premisu na kojoj je gradio arhitekturu bretonvudskog međunarodnoga monetarnog sustava. Ono je glasilo:

“Hoće li dolar biti isto što i zlato?”

Na što je uslijedio odgovor:

“Neizgledno je da će SAD ikada biti suočene s poteškoćama kupnje i prodaje zlata po stalnoj cijeni”.

Dexter White – zlato i dolar su isto

Kroz dva desetljeća neizgledno je postalo izgledno. SAD su se počele suočavati s poteškoćama kupnje i prodaje zlata po bretonvudskom paritetu.

U kasnim 1950-ima očekivao se povratak na konvertibilnost valuta važnijih država s obzirom na to da su se – zahvaljujući američkoj pomoći – njihove privrede i likvidnost oporavili. U prosincu 1958. četrnaest država Europske platne unije (European Payments Union) najavilo je povratak na konvertibilnost (što je bio preduvjet za rad MMF-a). Baš kad se činilo da će bretonvudski sustav konačno početi funkcionirati, belgijsko-američki ekonomist Robert Triffin je – u svojem svjedočenju pred američkim Kongresom u prosincu 1959. – izjavio da: “… postoje apsurdi povezani s korištenjem nacionalnom valutom za međunarodne rezerve.”

Robert Triffin

Predvidio je:

” … ako bi Sjedinjene Američke Države ispravile svoj trajni deficit platne bilance, rast svjetskih rezervi ne bi mogao biti adekvatno poduprt proizvodnjom zlata po cijeni od 35 dolara za uncu; ali ako bi Sjedinjene Države nastavile ostvarivati deficite, njihove bi inozemne obveze neizbježno daleko premašile njihovu sposobnost da na zahtjev konvertiraju dolare u zlato te bi to dovelo do krize zlata i dolara.”

Ovo drugo se dogodilo.

Čini se da problem ima dvije razine. Prva, ako se nacionalna valuta neke zemlje koristi kao svjetska rezervna valuta, u ovom slučaju dolar, onda SAD moraju tiskati dovoljno dolara kako bi zadovoljile domaće i svjetske potrebe za isplatama u domaćim i međunarodnim transakcijama, kao i potrebe deviznih pričuva država diljem svijeta.

Kako druge zemlje mogu te dolare pribaviti? Očito ih moraju steći nekim pravnim poslom. Prvenstveno izvozom (prodajom) svojih proizvoda u SAD, koje uvezenu robu plaćaju dolarima, čime izvoznici dolaze do svjetske rezervne valute.

Ako bi SAD odlučile drastično smanjiti, ili anulirati deficit platne bilance one bi trebale manje uvoziti i time bi manje dolara bilo distribuirano ostalim državama. To bi dovelo do manjka, odnosno ugrožavanja, svjetske likvidnosti, osim ako države svijeta ne bi dopunile svoje dolarske devizne rezerve zlatom iskopanim po cijeni ne većoj od 35 dolara po unci.

Druga razina problema nastaje ako se želi vrijednost (kupovna moć) papirnatih dolara jamčiti pravom njihove zamjene za zlato po zadanom fiksnom tečaju. U situaciji kad svijet – umjesto zlata – akumulira dolare za devizne rezerve, SAD dolaze u nemogući položaj da sa sve manje zlata jamče po fiksnom bretonvudskom paritetu za sve veću količinu dolara koje svjetsko tržište traži. Osim, ako SAD ne bi pribavile dodatne količine zlata po cijeni ne većoj od 35 dolara po unci kako bi pokrile cijelu emisiju svoje valute. To je s obzirom na veliki rast svjetskog gospodarstva nemoguće s obzirom na ograničenu proizvodnju zlata.

Triffin je predlagao reformu svjetskog monetarnog sustava u kojem bi MMF držao zlatne rezerve i kvalificiranim glasovanjem svojih članica odlučivao o povećanju mase svjetske rezervne valute koja ne bi bila nacionalna. Time bi SAD izgubile mogućnost samostalnog odlučivanja o upravljanju svjetskom rezervnom valutom. To je rješenje blisko onom koje je Keynes predlagao za bancor, gdje granice emisije rezervne valute ne bi postavljale zlatne pričuve, već odluka kvalificirane većine članica MMF-a.

Zlato u Fort Noxu – lakše je tiskati dolare nego pribaviti zlato za njih zamjenjivo

Veliki obrat – Amerika postaje dužnik

Whiteova se premisa pokazala pogrešnom. SAD nisu mogle pokrivati svoje troškove, pa su pribjegle tiskanju dolara bez obzira na raspoložive zlatne rezerve.

Rat u Vijetnamu trajao je dva desetljeća (1955. – 1975.). Izravni troškovi Vlade SAD-a za financiranje rata procjenjuju se na 113 milijardi dolara, dok je američko gospodarstvo izgubilo 220 milijardi.

Domaće su cijene rasle. Realne nadnice su se smanjivale. Predsjednik Lindon Johnson (1964. – 1965.), koji je (kao potpredsjednik) naslijedio ubijenoga Johna Kennedyja, pokrenuo je – po uzoru na New Deal – program Great Society („Veliko društvo“) kako bi potakao nastavak poslijeratnog prosperiteta čije su pozitivni trendovi počeli blijedjeti. Kupovna moć stanovništva povećana je smanjenjem poreza, a Vlada je počela financirati niz programa u prosvjeti, zdravstvenoj skrbi, urbanim sredinama, kao i one za ublažavanje ruralnoga siromaštva i poboljšanje prometa.

Uz američki proračunski deficita zbog skupog rata i programa Veliko društvo javio se i trgovinski deficit. U 1960-ima europski i japanski izvoz postajao je sve konkurentniji američkom. Američki udio u svjetskoj proizvodnji i trgovini se smanjivao. Pogoršanje američke trgovinske bilance, u kombinaciji s vojnim troškovima i pomoći stranim zemljama, doveo je do povećanja mase dolara u optjecaju po svijetu.

S druge strane, zlatne rezerve neznatno su se povećale pa je količina dolara u rukama stranaca nadmašila američke zlatne rezerve po bretonvudskom tečaju. Do 1971. godine 70 milijardi dolara nominalne vrijednosti papirnatih novčanica bilo je pokriveno sa svega 12 milijardi dolara vrijednosti u zlatnim rezervama.

Kako su Amerikanci, bez obzira na ograničene zlatne rezerve, cijelo vrijeme tiskali dolare i njima plaćali svoje dugove inozemstvu, povjerenje u dolar se gubilo. Partneri diljem svijeta postajali su nezadovoljni takvom praksom, koju je francuski ministar financija Valery Giscard d’ Estaing nazvao „pretjeranom privilegijom“. Bio je u pravu. Privilegija jedne zemlje da svoje neodrživo visoke troškove plaća tiskanjem svjetske papirne valute – bez ikakvih ograničenja, svakako zaslužuje pridjev „pretjerana“, ako ne i „skandalozna“.

Ako je nacionalna valuta ujedno i rezervna svjetska valuta onda u mnogim situacijama poput sljedećeg primjera njen izdatnik može proći prilično povoljno. Npr. u slučaju da SAD emitiranim dolarima kupi specijalni alatni stroj u Japanu, a Japan tim novcem kupi naftu od Saudijske Arabije, a ova ih ubaci u svoje devizne pričuve ili za njih kupi automobile u Njemačkoj itd., onda dok ti dolari lutaju svijetom ispada da su SAD-e dobile japanski stroj besplatno ili na dugi zajam. Za te dolare, dok se njihov vlasnik ne pojavi u SAD-u tražeći dio njihovog nacionalnog proizvoda – recimo isporuku soje ili aviona – Amerika neće morati dati nikakvu protuvrijednost.

Opasnost da će Amerikanci napustiti konvertibilnost dolara u zlato i da će dolar devalvirati – čime će se smanjiti kupovna moć dolarskih rezervi pohranjenih u središnjim bankama drugih država – nagnalo je državnike tih zemalja da zatraže zamjenu dolara za zlato. Što je značilo fizičko preseljenje količine zlata na koju su imali pravo (na temelju papirnatih dolara) iz Amerike u trezore njihovih centralnih banaka.

U tu svrhu francuska je vlada u kolovozu 1971. poslala preko Atlantika razarač da preveze kući zlato iz Fort Knoxa na koje je Francuska imala pravo. Isti su zahtjev postavili i Britanci, ali nisu naslijepo poslali brod po svoje zlato. Kako je vrijednost dolara bila pod velikim pritiskom, SAD je pozvao Japan i Njemačku, zemlje s pozitivnim platnim bilancama, da revalviraju svoje valute. Dakle, sad se tražilo od vjerovnika da pomognu dužniku. Oni su to odbili, bojeći se nepovoljnoga utjecaja na svoj izvoz, koji je bio ključan za njihov gospodarski rast.

Osim toga, Zapadni Nijemci su odlučili prestati kupovati dolare. S obzirom na svoje povijesno iskustvo jako su se bojali inflacije i zato su htjeli zaustaviti pretjerano tiskanje Deutsche Marke s kojom su morali kupovati pretjeranu ponudu dolara kako bi održali fiksni tečaj. U svibnju 1971., izvukli svoju marku iz mehanizma Bretton Woodsa, čime je prestala njihova obveza kupovine dolara.

Druge države, a posebice Švicarci i Francuzi, tražili su od Amerike da im papirnate dolare iz njihovih državnih rezervi, zamijeni za zlato. Udovoljavanje takvim zahtjevima značilo bi dodatno smanjivanje postotka zlatnoga pokrića dolara i vodilo bi daljnjemu slabljenju povjerenja u dolar.

Richard Nixon je 15. kolovoza 1971. objavio ukidanje konvertibilnosti dolara za zlato. Time prihvatio radikalno rješenje Miltona Friedmana za zaustavljanje iscrpljivanja zlatnih rezervi, na uštrb blažega prijedloga Paula Samuelsona, koji je zagovarao devalvaciju dolara bez napuštanja zlatnoga standarda.

Unatoč tome – zbog (i) jake američke ponude roba (uključujući i oružje) i usluga; (ii) mogućnosti kupnje nafte na svjetskom tržištu samo za dolare (čime je nafta za podršku dolara doslovno postala crno zlato); (iii) mogućnosti ulaganja na najvećem financijskom tržištu; (iv) poslovne rutine; (v) sjećanja na krizu iz 1930. izazvane odbijanjem prihvaćanja plaćanja u britanskim funtama; (vi) sigurnosnih aranžmana (prijetnja povlačenja američkih vojnika iz Zapadne Njemačke i sl.); (vii) nepostojanja alternative – dolar je nastavio biti svjetska valuta.

U veljači 1972. Richard Nixon je posjetio Kinu. Počela je nova era globalizacije svijeta.

Mao i Nixon – početak jednog lijepog prijateljstva

Chimerica

Uslijedila je uska međuovisnost SAD-a i Kine za koju je američki povjesničar Niall Ferguson skova naziv Chimerica (China + America). Kina je izvozila u Ameriku, štedjela i kupovala američke obveznice, dok su Amerikanci pretjerano trošili, nisu štedjeli i pri tome ostvarivali veliki trgovinski deficit. Kineski se suficit reciklirao nešto kupnjom američkih proizvoda, poput putničkih aviona, soje i sl., ali najviše pozajmljivanjem Americi kroz kupnju njenih vrijednosnica, uglavnom državnih obveznica. Amerikanci su s kineskim uplatama pokrivali svoje troškove i dijelom toga novca i dalje kupovali kineske proizvode.

Kina se do nedavno ponašala kao odgovoran vjerovnik koji brine o ravnoteži i stabilnosti mehanizma međunarodne razmjene – baš kako je to predlagao Keynes u Bretton Woodsu.

Očekivanja Amerike da će svojom jakom industrijom, naprednim tehnologijama i marketingom dominirati u tržnim odnosima s Kinom nisu se ostvarila (Vidi članak Povijest nastanka problema koje Trump sad na svoj način rješava). Isto tako, ni predviđanja da će Kina izmijeniti svoj politički sustav. Na skupu u Davosu u siječnju ove godine američki ministar trgovine Howard Lutnick je izjavio:

“Ovdje smo kako bismo jasno istaknuli: globalizacija je iznevjerila Zapad i Sjedinjene Države.”

Problem je u tome što je reciklaža kineskih viškova doduše održavala sustav međunarodne razmjene u ravnoteži, ali pri tome SAD nisu smanjivale svoj trgovinski deficit, kronični proračunski manjak, niti svoj stalno-rastući državni dug.

Zanimljivo je kako je po bretonvudskom sporazumu država koja došla u poteškoće zbog dugova prouzročenih uvozom koji si nisu mogli financijski priuštiti trebala popraviti svoj financijski položaj prvenstveno smanjenjem domaće potrošnje, povećanjem štednje i poticanjem izvoza. Apsurd je – kaže američki ekonomist Jozepf Stiglitz – u tome što su Sjedinjene država kroz svoju dominantnu ulogu u MMF-u taj recept nametale svim državama koje su se našle u neravnotežama, ali ga nikad nisu primijenile kod kuće kako bi riješile svoje vlastite neravnoteže. Zašto bi kad su uvoz mogle plaćati tiskanjem dolara i beskonačnim zaduživanjem?

U sefu zlato, a ne dolari u papirima

Kinezi već neko vrijeme prodaju američke državne vrijednosnice ili ih ne obnavljanu o dospijeću. Službeni podaci američke administracije pokazuju da kinesko držanje američkih državnih vrijednosnica krajem prošle godine bilo najniže u proteklih 17 godina. Doseglo je nominalnu svotu od 688,7 milijardi dolara. To je smanjenje od oko 48% u odnosu na 2013. kad je nominalna vrijednost tih vrijednosnica u rukama Kine iznosila 1,3167 bilijuna dolara.

Trend smanjenje kineskog držanja američkih državnih vrijednosnica

Zašto se Kina rješava američkih vrijednosnica? Zato što za prihodovane dolare kupuje zlato kojem raste cijena.

Cijena zlata (po kilogramu – desna os) od 2017 – 2026

Cijena zlata ubrzano je rasla 2025. godine, što se nastavilo i ove godine.

Rast cijena zlata u drugoj polovici 2025.

Od veljače 2022. zapadne zemlje su zamrznule rusku imovinu u svojim bankama procijenjenu na 300 milijardi dolara. SAD su zabranile izvoza nekih strateških proizvoda u Kinu (čipovi i oprema za proizvodnju poluvodiča, vojnu opremu i sl.), uvele su carine na kineski uvoz, ali i na uvoz od svih svojih trgovinskih partnera. Uz to iskazuju namjere širenja svog teritorija (na Kanadu, Grenland, Panamu)., kontrolu i prisvajanje prirodnih bogatstava drugih zemalja – nafte u Venezueli, minerala u Ukrajini, Grenlandu, Arktiku i sl.

Rizik držanja dolara proizlazi iz (a) američke mogućnost da kontrolira sva međunarodna plaćanja u dolarima, da izbaci iz sustava međunarodnih plaćanja pojedine zemlje, da im selektivno zabranjuje određene transakcije, zamrzne dolarsku imovinu; (b) nepredvidljivosti njene vlade – od uvođenja carina, do niz neodgovornih izjava, npr. o mogućem preispitivanju visine američkog duga, jer je navodno moguće da ima tu prijevara i da se cijeli evidentirani dug možda neće platiti itd. (c) napada na samostalnost Federalnih rezervi – što sugerira mogućnost drastičnih smanjenja kamatnih stopa ; (d) visokog državnog duga i trajnog proračunskog manjka; (e) dolarske inflacija; (f) slabljenja tečaja dolara što vlada podržava – tvrdeći da su valute trgovinskih partnera precijenjene.

Stoga Kina želi biti što neovisnija o dolaru. Što manje izložena mogućim američkim sankcijama, ali i financijskim krizama koje bi mogle poteći iz SAD-a. Njene zlatne rezerve se procjenjuju na između 2.300 i čak 5.000 tona. Uz to je Kina najveći proizvođač zlata na svijetu s oko 380 tona godišnje. Druga je Rusija s 330 tona, a SAD su pete (nakon Australije i Kanade), s oko 150 tona godišnje.

Uz to, Kina stvara velike zalihe nafte, raznih metala uključujući srebro, litij, bakar i sl.; uvozi rude poput boksita – koji iz Gvineje najviše uvozi Kina (veliki ulagač u zemlje u razvoju zbog kontrole njihovih prirodnih bogatstava); a stvara i zalihe hrane – pšenice, kukuruza i sl.

Kina je zaključila aranžmane za plaćanje svog uvoza u yuanima. Tako Saudijcima plaća naftu u svojoj nacionalnoj valuti. Zašto Saudijci primaju yuane? Jer im držanje yuana omogućuje kupnju kineskih proizvoda (sve kvalitetnijih i tehnološki usavršenijih); angažiranje kineskih kompanija na infrastrukturom radovima poput gradnje cesta, luka, itd. kao i kupnju zlata na burzi u Šangaju – Shanghai Gold Exchange (SGE). Doduše po tržnim cijenama, a ne fiksnom paritetu. Papirni novac vrijedi onoliko koliko vam daje mogućnosti kupnji stvari koje vam trebaju. Ako u ruci držite yuan, a želite zlato, možete ga dobiti za yuan, što toj valuti daje dodatnu vjerodostojnost.

Zemlje BRICS-a (Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južnoafrička Republika, Saudijska Arabija, Iran, Egipat i Etiopija) žele smanjiti svoju ovisnost o dolaru, MMF-u i Svjetskoj banci kroz jačanje međusobne trgovine gdje nastoje sve više za plaćanja koristiti svoje nacionalne valute i kliring.

Emanuel Mönch – bivši glavni analitičar Bundesbanke savjetuje njemačkoj vladi da povuče 1.236 tona zlata deponiranih u SAD-u jer da je pod sadašnjom američkom administracijom “rizično” tamo držati zlato.

Spašavanje vojnika Trumpa

Donald Trump je počeo rješavati problem američkog duga te trgovinskog i proračunskog deficita na svoj način. (Vidi članak Trumpova Bullyeconimics). Trgovinskim partnerima nametnuo je carine koje povećavaju prihod proračuna, s tim da 96 % tog prihoda plaćaju Amerikanci. Traži da trgovački partneri ulažu u Ameriku i onda pohapsi 475 radnika, uključujući 300 Koreanca u tvornici Hyundai-LG u Georgiji i ulaganja zastanu. Sad prijeti Koreji povećanjem carina zbog neispunjena dogovora o ulaganju. Prijeti aneksijom Kanade i Grenlanda, prisvaja naftne rezerve Venezuele (koja izvozom nafte Kini isplaćuje zajam), šalje ratnu flotu na Iran opravdavajući to zaštitom prosvjednika, želi srušiti režim u Kubi embargom, pokušava dobiti kontrolu nad rudnim bogatstvima Ukrajine. Prijeti Kanadi dodatnim carinama ako bude trgovala s Kinom itd.

O čemu ovisi održavanje dolarskog svjetskog novčanog sustava i financiranje SAD-a? Pogledajmo nekoliko grafova.

Udio dolarske financijske imovine u svjetskim novčanim rezervama relativno opada, jer mnoge države – ako i ne prodaju američke vrijednosnice poput Kine – nadopunjuju s vremenom svoje pričuve valutama i vrijednosnicama drugih država.

USD-denominirane devizne rezerve uključuju američke državne obveznice, američke hipotekarne vrijednosne papire (MBS), vrijednosne papire američkih agencija, američke korporativne obveznice i drugu imovinu denominiranu u USD koju drže centralne banke, osim Feda.

Struktura svjetskih deviznih pričuva izgleda ovako:

Dolar i dalje dominira svjetskim pričuvama, iako njegov udio relativno pada.

Javni dug SAD-a raste i dosegao je 38 bilijuna dolara, s tim da godišnji manjak proračuna iznosi oko 1,8 bilijuna dolara.

Rast američkog javnog duga

Dolarski novčani sustav ovisi o potražnji za američkim vrijednosnicama (koje generiraju zajam za pokrivanje državnih manjkova) i prinosima koje kupci, s obzirom na rizik očekuju, od ulaganja u te vrijednosnice. Pravilo je da veća potražnja za vrijednosnicama znači manji prinos / kamatu koja se očekuje. Manja potražnja iziskuje povećanje prinosa / kamata kako bi se privukli kupci. To opet znači skuplje zaduživanje i veći odljev novca iz državnog proračuna.

Prinosi na 10-godišnje državne obveznice koje služe kao referentni indikator.

Izdanja 10 godišnjih državnih vrijednosnica u siječnju ove godine u vrijednosti od 138 milijardi dolara s dospijećem 2035. nosila su kupon od 4 %. One su zamijenile dospjele vrijednosnice izdane 2015. u iznosu od 66 milijardi dolara koje su imale kupon od 2.25 %. Ovo refinanciranje povećalo je američki javni dug i kamate na njega.

S obzirom na to da se neki veliki ulagači rješavaju američkog duga kao Kina i Indija, postavlja se pitanje tko ga onda kupuje. Pored Amerikanaca (stanovništva, njenih institucionalnih ulagača – mirovinski fondovi, uzajamni fondovi, federalne rezerve), najveći kupci su Japan, Ujedinjeno kraljevstvo, Belgija, Luxemburg, Kanada, Francuska, Irska, Švicarska, Tajvan i Singapur.

Kupci / vjerovnici američkih državnih vrijednosnica u rujnu 2025.

Logično je da je Kina svojevremeno bila najveći zajmodavac Americi, jer je imala veliki trgovinski suficit i dobre trgovačke i poslovne odnose s Amerikom. Ali zašto bi Japan s najvećim javnim dugom među razvijenim zemljama na svijetu u odnosu na njegov bruto društveni proizvod (230-240 %) ulagao u dug jednog drugog velikog dužnika? Ni dugovi u Ujedinjenog kraljevska, ni Europe koja, uz ostale, putem Euroclear Bank (jednog od najvećih depozitara vrijednosnica na svijetu – drži i veliki dio deviznih rezervi Ruske centralne banke – oko 190 milijardi ) nisu zanemarivi.

Očito da nije u pitanju samo motiv povrata na ulog, već G7 (SAD, Kanada, Japan, Njemačka, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo i Italija) spašavaju postojeću svjetski monetarni sustav i vojnika Trumpa, koji izvodi ratne operacije po svijetu ili njima prijeti te planira povećati udio vojnih troškova u državnom proračunu.

Trumpovu snažnu vojsku treba financirati velikim novčanim iznosima. Amerika trenutačno troši približno iste iznose na otplatu kamata na dug i (nešto malo manje) na financiranje vojske.

Savezni proračun za 2024. izdvojio je 850 milijardi dolara za vojsku i 881 milijardu za otplatu kamata na nacionalni dug. Za 2025. svote su 917 milijardi za vojsku, 970 za kamate.

Trump nastoji ostvariti svoj politički program – Učinimo Ameriku ponovno velikom. Ako to znači smanjiti uvoz visokim carinama, natjerati ucjenama trgovinske partnere da ulažu u pogone u SAD-u kako bi zaposlio domaće radnike; zadobiti kontrolu nad što više prirodnih resursa u svijetu – priključenjem Kanade i Grenlanda, podjarmljivanjem Venezuele, ucjenom Ukrajine, kontrolom Iraka i Irana; ojačati vojsku povećanjem sredstava za njeno djelovanje i razvoj itd. onda za ostvarenje tog programa treba vremena i novca. Priliv tog novca u ovom trenutku uvelike ovise o spremnosti ulagača na kupuju američkih vrijednosnica.

Iskorištavanje ciljanih prirodnih bogatstava, čak ako SAD-e dobiju kontrolu nad njima, traži jako dugo vrijeme i ogromna sredstva uz velike rizike. Novac uložen u rat i obnovu Iraka nije vraćen, pa je trošak pao na porezne platiše SAD-a.

Stalni sukobi Trumpa i njegove administracije sa saveznicima – oko gospodarstva, financija i sigurnosti, koji idu do razine ismijavanja i vrijeđanja – su kontraproduktivni, ako od njih očekuje podršku u financiranju (kupnjom duga) i provedbi (otvaranje tvornica) njegovog programa. Pogotovo u situaciji kad se mnoge zemlje – posebice BRICSA – zbog političkih i/ili gospodarskih razloga udaljavaju od Amerike.

Bit će tu još mnogo geopolitičkog preslagivanja na svjetskoj sceni. Svi će tražiti saveznike i nije ih pametno nepotrebno odbacivati. Trump gura tradicionalne saveznike prema Kini, Indiji i Južnoj Americi. S druge strane, vjerojatno očekuje neke nove.

Kao što se Kina približila SAD-u zbog straha od Sovjetskog saveza, sada Rusi imaju priliku približiti se SAD-u, zbog straha od Kine koristeći “specijalne odnose” Putin / Trump. Trump prisiljava Ukrajinu da preda Donbas Rusiji, kako bi Putin kod kuće mogao bar donekle opravdati katastrofalne posljedice svog avanturizma koji je očekivano kratku “specijalnu vojnu operaciju” amaterskom izvedbom pretvorio u dugotrajni rat i sankcije Rusiji. Za uzvrat bi američke kompanije dobile unosne poslove u Rusiji, ali i Ukrajini. Ako u ovom scenariju ima nešto istine onda je razumljiva poruka kineskog ministra obrane Dong Juna ruskom kolegi kako bi dvije zemlje trebale “ojačati stratešku koordinaciju”, koja je upućena neposredno nakon sastanka ukrajinskih i ruskih pregovarača pod sponzorstvom SAD-a o završetku rata.

Gornji scenarij je moguć jer Putinu nije prijetnja bio NATO, ni zapadna Europa dosad slabo naoružana, koja je s njim uvelike trgovala i davala mu sve počasti. On ima dva neprijatelja – demokraciju, bilo gdje, a posebno na svojim granicama koju bi rusko stanovništvo moglo poželjeti i Kinu koja ima pretenzije na ruski teritorij na Dalekom istoku.

Za nekog tko radi u korist svoje štete kaže se da sam sebi puca u nogu. Čini se da Trump – rušeći povjerenje i stvarajući neizvjesnost kaosa – sam sebi puca u dolar. Zato je naslov ovog članka inspiriran nazivom špageti vesterna Un dolaro bucato – dolar s rupom ili probušeni dolar.

Un dolaro bucato

Carine, smanjene vrijednosti dolara i daljnje zaduživanje samo će povećati inflaciju u Americi te smanjiti razinu priuštivosti standarda stanovništva – ključnog pitanja popularnosti administracije pred međuizbore za Kongres. (Vidi članak Trump pili granu preko koje se popeo u Bijelu kuću). Trump se utrkuje s vremenom.

Može biti da su dva govora u Davosu ove godine označile početak kraja. Govor Trumpa sa standardnim vrijeđanjem, ponižavanjem i hvalisanjem – koji je izrečen smušeno, pogubljeno, frfljajući uz brkanje pojmova i govor Marka Carneya kanadskog premjera – staložen, jasan, retorički pamtljiv koji je na visoko kulturnoj razini poručio svijetu – recimo siledžiji ne. Dosta je kaosa i tiranije, koji – za primijetiti je – kroz postojeći svjetski monetarni sustav, u dobroj mjeri, financiraju same žrtve.