Ovaj članak nastoji dati sliku politika nekih ranijih američkih predsjednika koje su stvorile uvjete i izazove s kojima se pokušava nositi predsjednik Trump.  

Kako se s njima nosi razmotriti ćemo u članku koji će uskoro biti objavljen.   

Najjača svjetska sila

Sjedinjene Američke Države (SAD) izašle su iz Drugog svjetskog rata kao ekonomski, vojno i politički dominantna svjetska sila. Imale su (i) razvijenu mehaniziranu poljoprivredu i viškove hrane, dok je ostatak svijeta gladovao; (ii) snažnu industriju prilagođenu masovnoj proizvodnji, dok su proizvodni kapaciteti velike većine zemalja bili oštećeni ili uništeni; (iii) znatna potraživanja prema zemljama dužnicima čije su ratne napore i preživljavanje financirali; kao i (iv) stabilnu svjetsku valutu koju su svi trebali, dok su druge zemlje mučile s dugovima, inflacijom i nestašicama. 

SAD nije u ratu imao samo za cilj pobijediti sile Osovine i osloboditi zemlje koje su one okupirale,  već isto tako dokinuti britanski imperij i osloboditi njegove kolonije (SAD se oslobodio britanskog kolonijalizma revolucijom od 1775. – 1783.). Iza svega krila se borba za prevlast. Američka je administracija tijekom rata opskrbljivala Veliku Britaniju oružjem, ratnim materijalom i živežnim potrepštinama, vodeći pritom računa o tome da Velika Britanija ne sačuva dovoljno rezervi zlata i dolara kojima bi nakon rata mogla financirati očuvanje svoga svjetskog carstva i dominantni utjecaj u svijetu.

Natezanje oko uvjeta američke pomoći Britaniji navelo je čuvenog britanskog ekonomistu John Maynard Keynesa da se požali kako se Amerikanci prema njima odnosi gore „nego što su oni [Britanci] ikad pomislili da bi bilo primjereno odnositi se prema najskromnijoj i najmanje odgovornoj balkanskoj državi“.

Harry Dexter White dužnosnik u riznici SAD-a stalno je pratio britanske financijske mogućnosti kako bi ih sveo na minimum potreban za preživljavanje i ostavio Britaniju bez novca za poslijeratnu obnovu njenog imperija. SAD je pomagao samo poslijeratnu obnovu Ujedinjenog Kraljevstva.

White i Keynes u Bretton Woodsu.

Prema jednom iskazu, White je bio „žestoki nacionalist u svom razmišljanju o monetarnim pitanjima“ te je „otvoreno, uz odobrenje tajnika, nastojao učiniti dolar prevladavajućom valutom u poslijeratnom svijetu“. U tome je i uspio. Britanski alternativni prijedlog – nadnacionalne svjetske valute s obračunskom jedinicom bancor, koju bi izdavala i kojom bi upravljala Međunarodna klirinška unija (International Clearing Union ) – zamišljen od strane Keynesa – nije imao izgleda.

Sovjetski savez nije prihvatio američku poslijeratnu pomoć za obnovu (uvjetovanu praćenjem njene provedbe) i ostao je izvan američkog svjetskog gospodarskog poretka. Ratni saveznici su postali protivnici u Hladnom ratu.

Dobrim dijelom zbog pritiska utrke u naoružavanju nametnute od strane administracije predsjednika Ronalda Reagana (1981 – 1989) Sovjetski savez i njegov imperij utonuli su u krizu. U noći od 9. na 10. studeni 1989. okupljeni puk ruši Berlinski zid; 1. prosinca 1991.  Ukrajinci masovno glasuju za odcjepljenje od Sovjetskog saveza; 8. prosinca 1991. sporazumom u Minsku (zaključenog od Rusije, Ukrajine i Bjelorusije) raspušta se Sovjetski savez.

Rušenje berlinskog zida

Otvaranje Kine

Američki predsjednik Richard Nixon, donio je dvije povijesne odluke.

Dana 15. kolovoza 1971. objavio napuštanje zlatnog standarda, jer su zemlje širom svijeta izgubile povjerenje u američki dolar zbog njegovog pretjeranog tiskanja radi pokrivanja američkih troškova i počele tražiti zamjenu svojih dolarskih rezervi za zlato. Dolara je tada preživio kao svjetska valuta s obzirom na to da su se mnoge robe mogle kupiti za dolare, a neke od najvažnijih kao nafta, samo za dolare – jer najveće izvoznice nafte nisu prihvaćale plaćanja u drugim valutama.

Druga povijesna odluka proizašla je iz njegovog zaključka da Amerika „jednostavno ne može priuštiti ostaviti Kinu izvan obitelji nacija“, što je bio odgovor na želju Kine da izađe iz izolacije iza „bambusove zavjese“ (pandan sovjetskoj „željeznoj zavjesi” u Europi).

Odaziv kineske reprezentacije na poziv japanskog stolnoteniskog udruženja za sudjelovanje na svjetskom prvenstvu u travnju 1971. u Nagoyi odobrio je, naravno, sam partijski vrh – uz uputu oko prioriteta: „prvo prijateljstvo, drugo natjecanje“. Dakle, stjecanje prijatelja bilo je važnije od sportskog uspjeha. Iako natjecanje nije bilo u prvom planu, kineska je momčad ipak osvojila zlatnu medalju. Sad je ostao primarni zadatak – stjecanje prijatelja. Nakon završetka prvenstva, uslijedio je neočekivan poziv rukovodstva kineske reprezentacije reprezentaciji SAD-a za gostovanje u Kini, uz pokriće svih troškova putovanja i boravka.

Mao i Nixon

Nixon je odgovorio na signal Kine poslat putem „ping-pong diplomacije“. U veljači 1972. sletio je u Peking i sastao se s Mao Zedongom. 

Kina je tada posebno bila zabrinula zbog Brežnjevljeve doktrine ograničenog suvereniteta objavljene u rujnu 1968. (koja je predviđala intervenciju SSSR-a u drugim komunističkim zemljama, ako zaključi da je u njima ugrožen komunizam – što će reći da postoje drukčije ideje od sovjetskih) i pograničnih sukoba na rijeci Usuri iz ožujka 1969. U njima je, u pokušaju vraćanja spornog teritorija Kini, bilo na stotine mrtvih i ranjenih. Zbog toga je Mao okupio četiri maršala Crvene armije i zapitao ih što predlažu da se poduzme protiv sovjetske opasnosti. Oni su, naslućujući odgovor koji se od njih očekuje, predložili da se Kina okrene Zapadu.

Očekivanja od otvaranja Kine Zapadu bila su velika. Od olakšanja završetka rata u Vijetnamu, preko razbijanja osovine Moskva – Peking (koja je već bila napukla Maovim ne prihvaćanjem Hruščovljeve destaljinizacije), do razvoja demokracije u Kini.

Nakon smrti Mao Zedonga 1976.,  Deng Xiaoping preuzima 1978. de fakto vlast u Kini i započinje okretanje Kine tržnom gospodarstvu i razvijanju trgovinskih veza sa svijetom.

Sovjetski savez se raspada 1991. dok se američko – kineski odnosi, posebno trgovinski, uspješno razvijaju do točke kad ih je trebalo pravno urediti. U poticanju Američkog kongresa da prihvati, što je prije moguće, zakon o dodjeli Kini stalnog „normalnog“ trgovačkog statusa (US China Relations Act of 2000), pred očekivani ulazak Kine u WTO, na koji se čekalo 15 godina, tadašnji američki predsjednik Bill Clinton je u ožujku 2000. u govoru na sveučilištu Johns Hopkins između ostalog, rekao:

„Ugovor s WTO-om pokrenut će Kinu u pravom smjeru. On će unaprijediti ciljeve za koje je Amerika radila u Kini u prošla tri desetljeća. Naravno, on će unaprijediti naše vlastite gospodarske interese. Gospodarski, ovaj je ugovor jednak jednosmjernoj ulici. On traži od Kine da otvori svoja tržišta – s petinom svjetskog stanovništva, potencijalno najveća tržišta na svijetu – za naše proizvode i usluge na nove načine bez presedana.

Prvi put, naše će kompanije moći prodavati i raspačavati proizvode u Kini, koje su napravili radnici ovdje u Americi a da nisu bile prisiljene preseliti izradu u Kinu, prodavati kroz kinesku vladu, ili prenositi vrijednu tehnologiju – prvi put. Moći ćemo izvoziti proizvode, a da ne izvozimo zaposlenja [radna mjesta].

U međuvremenu, stvoriti ćemo nove sigurnosne mjere protiv svakog velikog porasta uvoza iz Kine. Već se pripremamo za najveći provedbeni napor koji je ikad dan nekom trgovinskom sporazumu

Kad se Kina pridruži WTO-u, do 2005. ukloniti će tarife na proizvode informacijske tehnologije, čineći sredstva komuniciranja još jeftinijima, boljima i pristupačnijima. Znamo koliko je internet promijenio Ameriku, a mi smo već otvoreno društvo. Zamislite koliko puno može promijeniti Kinu.

Sad nije upitno da Kina pokušava slomiti [slobodni] Internet [tj. kontrolirati ga]. Sretno im bilo. (Smijeh u publici). To je kao da pokušavate čavlom pribiti želatinasti desert [engl. jello] na zid. (Smijeh u publici)“.

.

Clinton drži govor o trgovini s Kinom

Tijekom četvrt stoljeća prilike se nisu razvile sukladno američkim očekivanjima. U neutaživoj želji za profitom američke kompanije su premještale proizvodnju i prenosile tehnologiju u Kinu (dio poslovnih tajni su Kinezi neovlašteno kopirali). Američke tvrtke su ostvarivale velike profite, a američki potrošači uživali niske cijene proizvoda. Kina je doprinijela dugom razdoblju niske inflacije u Americi. 

U međuvremenu Kina je postala ekonomska, politička i vojna sila, takmac Americi, s kojom Amerika ima veliki trgovinski deficit i veliki dug.

Dr. Michael Pillsbury

Očekivanjima od kineskog otvaranja cijelog se života intenzivno bavio Dr. Michael Pillsbury (1945. – ). Kao znanstvenik, pripadnik obavještajne zajednice i dužnosnik američke vlade. Onda je, u svojoj 71. godini, došao do zaključka da se ciljevi i očekivanja američke vlade u odnosu na Kinu ne ostvaruju i u vezi tog razočaranja odlučio je nešto poduzeti. Napisao je i 2016. objavio knjigu pod naslovom „Stogodišnji maraton – tajni plan Kine kako nadmašiti SAD i postati glavna svjetska supersila“.

U njoj je čitateljima otkrio dugoročne namjere kineske politike, koje – priznaje – dugo nije shvaćao. Pillsbury tvrdi da su pretpostavke na kojima je desetljećima oblikovana politika prema Kini bile pogrešne. Navodi ih i obrazlaže ovako:

Prva pogrešna pretpostavka: dogovor podrazumijeva potpunu suradnju

Četiri desetljeća smo moji kolege i ja vjerovali da će „dogovor“ s Kinezima potaknuti njihovu suradnju sa Zapadom u širokom rasponu političkih problema. Nije. Trgovina i tehnologija trebale su voditi približavanju kineskih i zapadnjačkih nazora o problemima regionalnog i globalnog poretka. Nisu. Ukratko, Kina nije ispunila gotovo ni jedno naše ružičasto očekivanje. … Kina izgrađuje vlastite odnose s našim saveznicima i s našim neprijateljima (npr. Iranom).

Druga pogrešna pretpostavka: Kina je na putu prema demokraciji

Umjesto u prihvaćanje slobodno-tržišne ekonomije američkog tipa, stručnjaci su sve uvjereniji u pojavu takozvanog „autoritarnog kapitalizma“.

Treća pogrešna pretpostavka: Kina, nježni cvijetak

[Kina je zapadnim dužnosnicima „prodavala“ priču o svojoj gospodarskoj i političkoj pogibelji i skorom slomu, ukazujući] na ozbiljne ekološke probleme, nemire etničkih manjina i nesposobne i korumpirane čelnike u vladi, kao i na njihovu nesposobnost da provedu potrebne reforme. S obzirom na dobro poznatu tajnovitost kineskog Politbiroa zatekla me ta iskrenost, a njihova predviđanja prenerazila. Još sam čvršće prionuo uz svoju namjeru da poduprem koncept američke pomoći navodno slaboj Kini.

Četvrta pogrešna pretpostavka: Kina želi biti – i jest – poput nas

U svojoj oholosti Amerikanci misle da svaka zemlja teži postati poput njihove. [Očito Kina ima svoj put].

Peta pogrešna pretpostavka: Kineski jastrebovi su slabi

Krajem 1990-ih – za Clintonove administracije – Ministarstvo obrane i CIA zadužili su me da vodim dotad besprimjerno istraživanje sposobnosti Kine da zavara Sjedinjenje Američke Države i njenih aktivnosti u tom smjeru. … S vremenom sam otkrio prijedloge kineskih jastrebova (ying pai) kineskom čelništvu o tome kako obmanuti američke političare i njima manipulirati da se osiguraju informacije te vojna, tehnološka i ekonomska pomoć. Shvatio sam da su jastrebovi još od Mao Zetonga savjetovali kineskim vođama kako da se osvete za stoljeće poniženja i do 2049. (stogodišnjica komunističke revolucije) izguraju Sjedinjenje Američke Države s mjesta vodeće ekonomske, vojne i političke sile svijeta. Taj je plan postao poznat kao „Stogodišnji maraton“. … Svrha mu je osvetiti ili „počistiti“ (xi hue) poniženja koja su u prošlosti skrivili stranci. Kina želi svijet primjeren sebi, bez američke globalne dominacije. … Jastrebovi procjenjuju da se ta kineska zamisao može provesti jedino obmanjivanjem ili, u najmanju ruku, nijekanjem ikakvih zastrašujućih planova.

.

Dr. Pillsbury i predsjednik Trump s knjigom Stogodišnji maraton

Njegove zaključke prihvatio je predsjednik Trump, pa su oni postali podloga američke politike prema Kini.

Američki manjkovi – proračunski, vanjskotrgovački i državni dug

Ronald Reagan je pobijedio na izborima 1980. godine tadašnjeg predsjednika Jimmyja Cartera, čiji je mandat stvorio nezadovoljstvo birača zbog stagflacije – kombinacije niskog gospodarskog rasta i visoke inflacije.

Klasična ekonomska teorija polazila je od stava da država ne treba intervenirati kako bi se prevladala gospodarska kriza, jer će se tržište samo od sebe vratiti u ravnotežu. Poduzetnici će, u nekom će trenutku, teško moći odoljeti zovu smanjenja troškova proizvodnje — poput Odiseja sirenama — koje uzrokuje pad potražnje zbog krize, pa će ponovno početi ulagati, što će potaknuti gospodarski oporavak.

Međutim, stagflacija nije donosila pad cijena, već njihov stalan rast, što nije moglo motivirati poduzetnike na ulaganja.

Za razliku od klasične teorije čekanja samo oporavka, Keynes je 1930-ih zagovarao prevladavanje krize državnom intervencijom koja bi potaknula potražnju. Konzervativci su to, međutim, odbacivali, uporno se zalažući za smanjenje državnog utjecaja, potrošnje i birokracije.

U Reaganovoj predizbornoj kampanji sudjelovao je istaknuti zagovaratelj slobode poduzetništva, čikaški profesor Milton Friedman, koji je naglašavao prednosti motivacije osobnim interesima aktera gospodarstva. Pojedinci se vode vlastitim interesom, dok državna birokracija slabo mari za javni interes i neučinkovito ga ostvaruje. Promicanje osobnih interesa doprinosi učinkovitosti i napretku cjelokupnog gospodarstva i društva – nalik na nevidljivu ruku Adama Smitha.

Ključna je, dakle, motivacija – veća korist od ulaganja poduzetnika i rada zaposlenika, odnosno njihova veća zarada. Kako povećati zaradu? Smanjenjem poreza. Ako bi država uzimala manji dio zarada poduzetnika i radnika, njima bi ostajalo više novca za ulaganja i potrošnju.

Veća proizvodnja dovela bi do nižih cijena roba, zbog čega bi one postale dostupnije potrošačima, pa bi ih oni više kupovali. Padu cijena pridonijeli bi: (i) veća ponuda roba na tržištu, (ii) bolja produktivnost zahvaljujući ulaganjima u proizvodnju i povećanju njezina obujma (smanjenje troška po jedinici proizvoda), (iii) smanjenje poreza i regulative te (iv) marljiviji rad zaposlenika zbog nižih poreza na primanja, što bi ponovno dovelo do veće potrošnje zahvaljujući većim dohodcima – pa bi veća ponuda bila praćena većom potrošnjom, što sve dovodi do rasta gospodarstva.

Ova je teorija dobila naziv opskrbna ekonomija (supply-side economics), a Reaganova gospodarska politika postala je poznata kao Reaganomics. Smatralo se da će gospodarski rast donijeti prosperitet svim slojevima društva, uključujući i najsiromašnije, jer će se koristi prelijevati (bolje reći prokapati) od vrha prema dnu društvene piramide (trickle-down economics).

Ukratko, glavna Reaganova obećanja bila su:

1. prevladati stagflaciju i potaknuti gospodarski rast,
2. smanjiti poreze,
3. ograničiti državnu potrošnju, smanjiti veličinu vlade i uravnotežiti proračun,
4. provesti deregulaciju – osobito propisa koji su ograničavali crpljenje nafte,
5. izgraditi snažnu vojsku,
6. biti čvrst prema Sovjetskom Savezu, što je podrazumijevalo povećanje vojne potrošnje, razvoj novih obrambenih sustava te zauzimanje odlučnog političkog stava u Hladnom ratu,
7. obnoviti američki prestiž,
8. obračunati se s kriminalom,
9. povećati zaposlenost,
10. ojačati međunarodna savezništva, te
11. očuvati temeljne vrijednosti američkog društva.

Početkom Reaganova mandata Federalne rezerve (FED – centralna banka SAD-a) su krenule u obuzdavanje inflacije smanjenjem opticaja novca u prometu i visokim kamatama na zajmove što je prouzročilo recesiju 1982. godine. Američki ekonomist Milton Friedman je tvrdio da je Reagan, unatoč uvriježenom mitu da nije bio osobito dubokouman i da nije razumio ekonomske situacije, svjesno podržao politiku FED-a na čelu s Paulom Volckerom, dobro znajući o čemu se radi. Reagan je svjesno žrtvovao razinu javnog odobravanja svoje administracije, koja je pala zbog recesije iz 1982., kako bi stabilizirao inflaciju i osigurao dugoročni ekonomski oporavak.

Nakon što je inflacija splasnula, FED je ponovo olabavio monetarnu politiku, a gospodarstvo je počelo oporavljati. S vremenom je nastupio gospodarski rast, poznat kao „Reaganov polet“, koji je obilježio sredinu 1980-ih.

Što se tiče smanjenja državne potrošnje, Reagan je smanjio socijalne programe, ali je jako povećao vojna izdvajanja. Kao rezultat, federalni deficit je eksplodirao — s 2,7% bruto nacionalnog dohotka (BDP) u 1980. na 6% u 1983., što je tada bio najveći mirnodopski deficit u povijesti SAD-a. Godine 1986. deficit je još uvijek iznosio visokih 5% BDP-a. Nacionalni je dug tijekom Reaganovog mandata narastao s 997 milijardi dolara na 2,85 trilijuna dolara, što predstavlja porast od 186%. Na kraju mandata, kad su Reagana pitali žali li zbog nečega, rekao je – da, zbog deficita.

Obećanje o uravnoteženom proračunu nije bilo ostvareno. Pitanje koje ostaje je koliko je deficitna državna potrošnja doprinijela stimulaciji gospodarstva, posebno vojnog kompleksa i povezanih industrija. Nisu li, zapravo, mnogi uspjesi Reaganove ekonomske politike bili u velikoj mjeri rezultat Keynesovih alata – povećane državne potrošnje, čak i na račun proračunskog deficita?  Je li to bio neki oblik vojnog kenzijanizma? 

Pod Georgom H. W. Bushom (1989–1993), državni deficit nastavio je rasti, djelomično zbog recesije i Zaljevskog rata, koji je zahtijevao povećanje vojnih izdataka. Na kraju njegova mandata 1993. godine, godišnji deficit je iznosio 255 milijardi dolara.

Tijekom predizborne kampanje 1992. godine, Bush je nastojao privoljeti FED da smanji kamatnu stopu kako bi se oživjela privreda i smanjila nezaposlenost. Međutim, neovisni FED, pod vodstvom Alana Greenspana, bojeći se da bi prerano monetarno popuštanje u recesiji 1990.–1991. (koju je smatrao kratkotrajnom) moglo ponovno potaknuti inflaciju, nije podlegao političkom pritisku.

Bush je okrivio Greenspana za gubitak izbora, rekavši: „I reappointed him, he disappointed me.” (Ja sam ga ponovo imenovao, a on me razočarao — na engleskom, zgodna igra riječi).

Bill Clinton, sa svojom predizbornom krilaticom „jobs, jobs, jobs“ (zapošljavanje, zapošljavanje, zapošljavanje), osvojio je Bijelu kuću.

Prema riječima američkog ekonomista Josepha Stiglitza, tada čelnog čovjeka Savjetodavnog odbora ekonomskih stručnjaka novog predsjednika, smanjenje proračunskog deficita nije bilo dio Clintonove predizborne platforme. Međutim, ubrzo nakon izbora, Clintona su uvjerili da će, bez smanjenja deficita, izgubiti potporu financijskih tržišta, bez koje na duži rok neće moći provesti svoju reformsku agendu.

U svojim memoarima,  Greenspan piše da je Clintonu – koji ga je kao izabrani predsjednik zamolio za mišljenje o prioritetima gospodarske politike – rekao isto što i njegovu prethodniku, Georgeu H. W. Bushu Starijem:

„[…] ako se želite baviti dugoročnim zdravljem gospodarstva, s FED-ova stajališta deficit je najveća briga koja pritišće.“

.

Clinton je 1993. godine, rezanjem vladinih troškova i podizanjem poreza, posebice bogatijima, uz pomoć snažnog gospodarskog razvoja, uspio naslijeđeni proračunski deficit pretvoriti u suficit, koji je za fiskalnu 2001. godinu iznosio +128 milijardi dolara. Stvaranje proračunskog viška, prema Stiglitzu, u određenoj mjeri umanjilo je dosezanje Clintonovih političkih ciljeva u zdravstvu, školstvu, znanosti, poboljšanju standarda …

U obraćanju Kongresu u veljači 1993. Clinton je rekao:

„Dobro se sjećam da je prije 12 godina predsjednik Reagan stajao upravo za ovom govornicom i rekao vama i američkom narodu da bi, kada bi se naš državni dug složio u stog od novčanica od tisuću dolara, taj stog dosegnuo 67 milja u svemir. Danas bi taj stog dosegnuo 267 milja.

Ako se nastave isti trendovi kao u posljednje četiri godine, do kraja desetljeća proračunski manjak iznosit će 635 milijardi dolara godišnje, što je gotovo 80 posto našeg bruto domaćeg proizvoda. A plaćanje kamata na taj dug postat će najskuplji vladin program od svih. I dalje ćemo biti najveći dužnik na svijetu. Kad članovi Kongresa ovdje dođu, trošit će više od 20 centi od svakog dolara samo na kamate, više od polovice proračuna namijenjenog za zdravstvenu skrb i druge socijalne programe … . Nećemo imati neovisnost koja nam je potrebna da oblikujemo budućnost kakvu moramo stvoriti. I bit ćemo strašno ovisni o stranim sredstvima za velik dio naših ulaganja.”

.

George W. Bush (mlađi) u predizbornoj kampanji obećao je glasačima da će vratiti dio toga viška novca jer on pripada narodu, a ne vladi – pa je smanjio poreze. Upuštanjem u ratove protiv Iraka i Afganistana, poboljšanjem zdravstvenog osiguranja i spašavanjem gospodarstva od krize 2008., Bush mlađi je proizveo proračunski deficit 2009. od 1,4 trilijuna dolara.

Barack Obama (2008–2017) naslijedio je Veliku recesiju, ali je ipak uspio smanjiti deficit, koji je za 2017. godinu iznosio 665 milijardi dolara.

Donald Trump je u prvom mandatu (2017–2021) – zbog smanjenja poreza, krize izazvane COVID-om i povećanja vojnih i drugih troškova – stvorio proračunski deficit u 2020. godini od 3,1 trilijuna dolara.

Joe Biden (2021–2025) smanjio je donekle deficit za 2021. godinu, no on je opet narastao iduće godine, dosegnuvši 1,7 trilijuna dolara.

U idućem članku u nastavku ovog razmotrit ćemo politiku Donalda Trumpa u započetom drugom mandatu. Posebno ćemo se osvrnuti na to kako se njegov osobi karakter i obilježja njegovog psihološkog profila preslikavaju na njegovu politiku. Nazvat ćemo je bullynomikom (bullynomics) i usporediti je s reganomikom.

Posebno ćemo razmotriti utjecaj Trumpove politike na proračunski deficit (1,7 trilijuna dolara u 2023.), trgovinski deficit (između 900 milijardi i 1 trilijun dolara u 2023.), te državni dug (33 trilijuna dolara u 2023.) SAD-a, koji prelazi 120% bruto domaćeg proizvoda (BDP).