Kako smanjiti jaz između prihoda i rashoda federalne vlade SAD-a?

Jedan od ključnih izazova svake vlade jest održavanje proračunskog deficita i državnog duga na razini koja omogućuje pokrivanje / financiranje deficita i servisiranje duga – kroz otplatu i refinanciranje. Sjedinjene Američke Države (SAD), s najvećim svjetskim gospodarstvom, nisu lišene tog izazova. Visoki proračunski i vanjskotrgovinski deficiti, zajedno s rastućim državnim dugom te dugovima poduzeća i stanovništva, izazivaju zabrinutost analitičara i gospodarstvenika.

Među njima je i Ray Dalio (1949. – ), osnivač investicijskog fonda Bridgewater Associates, poznatog po inovativnim strategijama ulaganja i značajnom utjecaju na globalna financijska tržišta.

  

.

U svojoj najnovijoj knjizi How Countries Go Broke (Kako države bankrotiraju), iz lipnja 2025., Dalio izražava zabrinutost zbog trajnog rasta američkog proračunskog deficita i državnog duga te predlaže mjere za stabilizaciju javnih financija kako bi se izbjegli šokovi u gospodarstvu i društvu koji prijete u budućnosti ako sada ne poduzmu mjere potrebne za upravljanje održivim dugom.

Prema Daliju, proračunski deficit SAD-a trebalo bi smanjiti s trenutačnih 6% BDP-a na 3%. To bi se moglo postići:

• rezanjem vladine potrošnje,
• povećanjem poreza,
• smanjenjem kamatnih stopa.

Ako bi se ciljano smanjenje ostvarivalo isključivo kroz jednu od tih mjera to bi zahtijevalo:

• rezanje vladine potrošnje za 12%,
• povećanje poreza za 11%, ili
• snižavanje kamatnih stopa za 3 postotna boda (s 4,00–4,25% na 1,00–1,25%).

Budući da su ove mjere politički i ekonomski pojedinačno teško provedive, jer bi potrebna drastična magnituda svake od njih izazvala poremećaj društvene ravnoteže, Dalio predlaže uravnoteženu pristup kroz kombinaciju:

• smanjenja vladine potrošnje za 4%,
• povećanja poreza za 4%,
• sniženja kamatne stope za 1 postotni bod (na 3,00–3,25%).

Ovakav pristup naziva beautiful deleveraging (lijepo razduživanje).

Prema projekcijama, spuštanjem deficita na 3% BDP-a američki bi se dug tijekom 10 godina smanjio za 17% (u apsolutnoj brojci za oko 9 trilijuna dolara), a tijekom 20 godina za 31% (za oko 26 trilijuna dolara). [1 trilijun = 1.000 milijardi / 1 milijarda = 1.000 milijuna].

.

Na gornjem grafu X os označava godine od 1960. do 2030., dok Y os prikazuje visinu vladinog duga kao postotak od vladinih prihoda od 0 do 800%. Plava crta prikazuje povijesne i projicirane razine duga po „tekućem obrascu“  po kojem dug oštro raste nakon 2000 i nastavlja rasti do 2039.  Dvije isprekidane crte prikazuju: crvena nastavak rasta duga ako se ne zaustavi sadašnji trend rasta državnih rashoda nad prihodima, i  zelena – nazvana „3% plan” – postupno opadanje postotka duga u odnosu na vladina primanja – početkom 2025.    

Zašto je važno smanjivati državni dug?

Dug federalne vlade SAD-a dosegao je rekordnih 36 trilijuna dolara  i njegov daljnji rast bi – po mišljenju Dalia – ulagači mogli prepoznati kao povećanje rizika uredne otplate njihovih potraživanja i zbog toga tražiti veće prinose na američke obveznice. To bi povećavalo trošak zaduživanja i time sam dug. Vlada bi morala izdavati nove obveznice za pokriće rastućeg duga, stalno povećavajuće prinose na obveznice kako bi privukla ulagače da iz kupe.

U takvoj situaciji, smanjenje javne potrošnje postaje nužno, što pak vodi do rezanja socijalnih i gospodarskih programa, slabljenja potrošnje i usporavanja ekonomije. To dodatno pogoršava situaciju privatnog sektora i građana, koji se također sve više zadužuju. Dalio takvu situaciju opisuje kao “srčani udar” ekonomije i spiralno pogoršanje (spiralu smrti).

Doduše, tehnički, država ne može ostati bez novca za otplatu duga denominiranog u domaćoj valuti, jer može neograničeno tiskati (stvarati) novac. Međutim, to rješenje vodi do pada vrijednosti domaće valute – pa vjerovnicima opada kupovna moć njihovih potraživanja, inflacije i velikih gospodarskih i socijalnih problema.

Trumpova politika smanjenja poreza i vladinih izdataka

Trumpova administracija je smanjila poreze, koji su proračunskim prihodima u 2024. donijeli 4,9 trilijuna dolara. Međutim, prema Daliju, to je povećalo deficit na 7,5% BDP-a, umjesto da se iskoristila prilika za njegovo smanjenje povećanjem poreznog opterećenja. Najavljeno daljnje smanjenje poreza od 2025. godine moglo bi, ovisno o implementaciji, smanjiti državne prihode za 5 do 11 trilijuna dolara u idućih 10 godina.

Trump je pokušao smanjiti deficit stihijskim rezanjem vladine potrošnje. Zaštitno lice te kampanje bio je Elon Musk, koji je izjavio:

“Pokušat ćemo s 2 trilijuna dolara. Mislim da je to najbolji mogući ishod. Mislim da ako cilјamo na 2 trilijuna, imamo dobre šanse da dobijemo jedan.”

.

Ušteda od 2 trilijuna dolara značila bi smanjene državne potrošnje za 30%. Struktura proračuna – koji se sada kreće na razini od oko 7 trilijuna dolara godišnje – pokazuje da najveći dio proračunskih davanja ide na za programe vezane za socijalu i zdravstvo.

.

.

Nasumično i bezosjećajno rezanje troškova ilustriraju slučajevi poput ukidanja pomoći Etiopiji, gdje su djelatnici američke pomoći preko noći ostali bez interneta, plaće i zaposlenja, a na stotine tisuće djece bez osnovnih cjepiva (protiv tuberkuloze, difterije, tetanusa, hepatitisa B …) i lijekova nužnih za preživljavanje.

Demokrati su se nakon  relativno mlakog  otpora Trumpu odlučili oštrije suprotstaviti njegovoj agendi  i to na osjetljivom pitanju rezanja prava stanovništvu na zdravstvenu skrb. Uvjetovali su glasanje za zakon o odobravanju vladinog trošenja odustajanjem od rezova za programe zdravstvene skrbi predviđenih u tzv. One Big Beautiful Bill Act (Velikom, lijepom zakonu). Trump je zaprijetio da će natezanje oko odobrenja vladine potrošnje dovesti „do nepovratnih otpuštanja saveznih službenika ako se Demokrati ne uozbilje“.

Demokrati se nisu „uozbiljili“, trošenje saveznih sredstava nije odobreno i došlo je do „zatvaranja vlade“ (shout down) – financiranja samo  troškova nužnih za vladino osnovno funkcioniranje. Pitanje je koju će stranu birači okriviti za shout down – one koji su rezali sredstva za zdravstvenu skrb ili one koji su se tome suprotstavili?        

Carine kao izvor prihoda

Propuštanje prihodovanja od poreza  američka vlada nastoji nadoknaditi prihodima od carina. U 2024. SAD su prihodovale oko 77 milijardi dolara od carina i drugih uvoznih pristojbi, a u tekućoj fiskalnoj godini do kolovoza 165,2 milijarde, što bi za cijelu godinu moglo doseći preko 300 milijardi.

.

Te su carine u stvari porez na promet uvezenih roba ako su ugrađene u cijene proizvoda koje plaćaju američki potrošači,  a prihod iz inozemstva samo u slučaju da izvoznici plaćaju carine od svog profita zarađenog na izvozu u SAD, bez podizanja cijena uvoznicima. Ako se trošak carina prebaci na krajnje potrošače one će utjecati na inflaciju u SAD-u, pod uvjetom da SAD nastavi uvoziti povećano ocarinjene proizvode u količinama kao do sada ili ih pokuša zamijeniti skupljim robama proizvedenim kod kuće.

Carine kao zaštita domaćih proizvođača

Krajem Drugog svjetskog rata prevladavalo je mišljenje da poražene zemlje sila Osovine treba  kočiti u industrijskom razvoju i držati ih u gospodarski i vojno podređenom položaju prema državama pobjednicima kako nikad više ne bi mogli povesti neki veliki rat.

U rujnu 1944. Ministarstvo financija SAD-a napisalo je Program za sprečavanje Njemačke da započne Treći svjetski rat, poznat kao Morgenthauov plan (po tadašnjemu ministru financija), koji je predlagao deindustrijalizirati Njemačku i pretvoriti je – kako je rekao Churchill – po obilježju u prvom redu u zemljoradničku i pastirsku zemlju.

Međutim, Hladni rat kao i problem recikliranja trgovinskih viškova SAD-a – s obzirom na to da države uvoznice moraju svojim izvozom zaraditi novce za plaćanje uvezene robe i otplaćivanje  inozemnih dugove – promijenile su to stajalište. Tu je promjenu najavio državni tajnik SAD-a Jamesa F. Byrnesa u svom govoru u Stuttgartu 6. rujna 1946. u kojem je objasnio dogovor Saveznika iz Potsdama (pokraj Berlina) od 17. srpnja 1945. o načelu odnošenja prema Njemačkoj nakon rata. Među ostalim je rekao:

“Njemačkom narodu, međutim, nije uskraćena mogućnost da poboljša svoju sudbinu teškim radom tijekom godina. Industrijski rast i napredak nije mu bio uskraćen.

Njemačka mora dobiti priliku izvoziti robe kako bi mogla uvoziti dovoljno da bi učinila svoje gospodarstvo samoodrživim. Njemačka je dio Europe, i obnova u Europi, posebice u zemljama susjednima Njemačkoj, bit će zapravo spora ako Njemačka sa svojim velikim sredstvima u željezu i ugljenu bude pretvorena u ubožnicu.”

Vremenom su Njemačka i Japan počeli sve više izvoziti u SAD. Nekad ismijavani japanski automobili preuzimali su sve veći tržišni udio od američke auto industrije, kao i njemački, najprije s popularnom Volkswagenovom bubom, a kasnije s luksuznim modelima BMW-a i Mercedesa – danas statusnim simbolima u Americi.

Trump je izjavio:

“Ne možete pronaći Fordov (pikap) kamionet u Tokiju. Ne možete vidjeti Chevy [Chevrolet, američke tvrtke General Motors] u Londonu.”

Postoji preferencija kupca i ne možeš mu carinama nametnuti da vozi glomazni kamioncin velike potrošnje goriva kroz gusti prometu Tokija, s oskudicom parkirnih mjesta i s cijenom goriva od 1,18 US dolara po litri, prema američkoj 0.82 US dolara po litri.

Istina, do sada je EU naplaćivala 10% carina na uvoz automobila iz SAD, dok je SAD-e naplaćivao svega 2.5% carina na uvoze automobila iz EU. Međutim, izmjena carinskih stopa može samo poskupiti uvozne europska i japanske automobile, osim onih koji se već proizvede u Americi, ali neće potaknuti europske i japanske kupce da kupuju američke pikapove.

U travnju 2025. Trump je na dan nazvan Dan oslobođenja (Liberation day) najavio uvođenje recipročnih carina i to od 10% za sve zemlje i sve proizvode. Naziv recipročne trebao je opravdati njihovo uvođenje u smislu “što oni rade nama sad ćemo to isto mi raditi njima, do sad smo bili žrtva koju je svatko iskorištavao.”  Međutim, recipročne carine znače nametati istu carinsku stopu za iste vrste proizvoda koju naplaćuje trgovinski partner. Npr. ako bi Njemačka carinila Nikovu sportsku odjeću i obuću s 10%, onda bi SAD-a naplaćivale 10% carina na uvoz Addidasove sportske odjeće i obuće.

Američka administracija se nije upuštala u analizu carina po proizvodima i zemljama, već je zaključila da su u prosjeku carine trgovinskih partnera veće od američkih za 10%, pa zato treba uvesti 10% carine prema svima, na sve proizvode. Upućeni vjeruju da tih 10% uvedeno prvenstveno sa ciljem poticanja svake nacije da dođe na bilateralni razgovor oko trgovinskih i drugih uvjeta koje će postavljati Amerikanci.   

Međutim „recipročne tarife“ nisu stale na tih 10%. Bijela kuća je izjavila da kod određivanja carinskih stopa pojedinim državama neće uzimati u obzir samo carinske stope koje ta zemlja primjenjuje na uvoz iz Amerike, već cjelokupno ponašanje svake zemlje koje drži nepoštenim, uključujući manipuliranje valutama, razne pristojbe i prepreke.  Pretpostavka je da američki trgovinski deficiti s pojedinim zemljama ne proizlaze iz ne konkurentnosti njenih roba, već iz nepoštivanja dobre trgovačke prakse od strane trgovinskih partnera.

Tajnik za financije je spomenuo Dirty 15, dakle „Prljavih 15“zemalja, koje čine najveći dio američkog trgovinskog manjka i koje nameću velike carinske i necarinske prepreke američkim proizvodima, ali ih nije imenovao.

Po podacima iz 2024. trgovački deficit SAD-a bio je u milijardama dolara sljedeći: Kina ($295.4); Europska unija ($235.6); Meksiko ($171.8); Vijetnam ($123.5); Irska ($86.7); Njemačka ($84.8); Tajvan ($73.9); Japan ($68.5); Južna Koreja ($66); Kanda ($63.3); Indija ($45.7); Tajland ($45.6); Italija ($44); Švicarka ($38.5); Malezija ($24.8); Indonezija ($17.9); Francuska ($16.4); Austrija ($13.1); Švedska ($9.8). Njima su početno bile namijenjene carinske stope od 20 do 50%.   

U avionu Trump je rekao novinarima: „Počeli smo sa svim zemljama, pa ćemo vidjeti što će se dogoditi.”

Dogodilo se očekivano — trgovački partneri uveli su carine na američke proizvode i počeli kupovati od drugih dobavljača. Tako Kinezi, koji su do sada bili najveći kupci američke soje, sada uvoze soju iz Argentine i Brazila.

Američki su poljoprivrednici pred bogatom žetvom, ali su suočeni s nizom problema: manjkom radne snage (dijelom zbog protjerivanja migranata), padom potražnje za njihovim proizvodima i posljedičnim padom tržnih cijena tih proizvoda. U prvoj polovici godine broj bankrota farmi najveći je još od 2021. godine.

Američka ministrica poljoprivrede, Brooke Rollins, izjavila je novinarima:

“Nema sumnje da je poljoprivredno gospodarstvo trenutačno suočeno sa značajnim izazovima, posebno naši ratari. Dakle, ne govorimo samo o soji — iako je ona vjerojatno na vrhu popisa — već i o kukuruzu, pšenici, sirku, pamuku i tako dalje.”

Bijela kuća kratkom je izjavom odbacila pritužbe trgovaca rekvizitima za Noć vještica, koji su poskupjeli i uvoze se u nedostatnim količinama, jer – kako im je rečeno – predsjednik želi zaustaviti kupovinu jeftinih kineskih proizvoda. No s poljoprivrednicima iz ruralnih država — Trumpovom glasačkom bazom — situacija je znatno ozbiljnija.

Trump je naložio svojoj administraciji da izdvoji između 10 i 14 milijardi dolara za pomoć poljoprivrednicima, izjavivši:

“Toliko smo novca prihodovali od tarifa, pa ćemo uzeti mali dio toga novca za pomoć našim farmerima.”

Pitanje ostaje — hoće li poljoprivrednici stalno dobivati pomoć iz fondova prikupljenih od carina koji se pune novcem američkih potrošača, i je li to održivo rješenje?

Da stvar bude još apsurdnija, Argentina — koja sada umjesto SAD-a izvozi soju u Kinu — nalazi se u teškoj financijskoj situaciji, pa SAD otvara liniju financijske pomoći argentinskoj središnjoj banci u iznosu od 20 milijardi dolara, radi stabiliziranja financijske situacije vlade Trumpovog istomišljenika predsjednika Javiera Mileija.

Kamatne stope

Već duže vrijeme Trump traži od FED-a da smanji kamatne stope kako bi jeftinije zaduživanje pogodovalo gospodarstvu u situaciji kad visoke carine prijete smanjenjem gospodarskog rasta i zapošljavanje.

Međutim, FED koji ima zadatak, s jedne strane, spriječiti da se inflacija razvije iznad planirane projekcije i, s druge strane, poduzeti mjere za sprječavanje rasta nezaposlenosti iznad prihvatljive granice.  Kako podizanje carinskih stopa prijeti rastom inflacije FED je oklijevao spuštati kamatnu stopu.

Trump je takav pristup FED-a nazvao glupošću, i prijetio je u više navrata da će smijeniti njegovog predsjednika Jerome Powella i dao je sporni otkaz guvernerki Lisi Cook (prvi u 111 godina povijesti FED-a), ali zbog neovisnosti FED – koji donosi odluke bez traženja odobrenja od Kongresa ili Predsjednika – nije dobio kamatnu stopu kakvu je htio.

Trumpovi pritisci i napadi imali su mali utjecaj na cijene dionica  S&P 500 gdje su ulagači više bili usredotočeni na objavu rezultata poslovanja tehnološke kompanije Nvidia (razvija programe umjetne inteligencije – što je danas hit na tržištu), dok je dolar bio nešto oslabio prema drugim valutama, što je kasnije donekle nadoknadio. Međutim, na tržištu državnih obveznica porastao je iznos prinosa koji traže ulagači na 30 godišnje obveznice.

Neovisnost FED-a smatra se kamenom temeljcem stabilnosti gospodarstva SAD-a, pa neki analitičari drže kako je tržište dionica pogriješilo što u cijenu dionica nije ukalkulirao Trumpove prijetnje FED-u kao rizike ulaganja.  

Trumpova narav

Psihološke osobine nacionalnih vođa mogu snažno utjecati na karakter režima koji predvode i oblikovati sudbinu cijele nacije. Paranoja veličine, osjećaj stalne ugroženosti, potreba za dominacijom, uvjerenje u vlastitu posebnost i odabranost, kao i sadističke sklonosti — osobine prisutne kod vođa poput Ivana Groznog, Hitlera, Staljina ili Mao Zedonga — duboko su obilježile represivnu narav njihovih režima i ostavile trajne posljedice na svjetsku povijest.

Takvo podudaranje osobnosti vođe i obilježja režima očekivano je u diktaturama. No, zabrinjava činjenica da se slični obrasci mogu prepoznati i u današnjim Sjedinjenim Američkim Državama — zemlji koja već gotovo 250 godina, unatoč usponima i padovima, gradi demokratski poredak temeljen na slobodi; vladavini prava; pravima pojedinca, skupina i naroda; podjeli vlasti te sustavu međusobne kontrole i ograničenja političkih institucija, kako bi se spriječila koncentracija moći koja bi mogla narušiti sustav i ugroziti politička i ljudska prava građana.

Napisano je niz knjiga o Trumpovoj osobnosti, među njima i More Dangerous Case of Donald Trump (2024) (Još opasniji slučaj Donalda Trumpa) gdje četrdeset psihijatara upozoravalo na opasnost ponovnog izbora Trump za predsjednika. Dijagnoze bi se mogle sažeti ovako:

1. Narcističke osobine ličnosti

• Pretjerano samopouzdanje i grandioznost
• Opsesija uspjehom, moći i divljenjem
• Nedostatak empatije prema drugima
• Iskorištavanje ljudi za vlastitu korist
• Nepodnošenje kritike, burne reakcije na poraz

Takve osobine mogu ozbiljno narušiti sposobnost vođenja u demokratskom sustavu.

2. Antisocijalne / sociopatske tendencije

• Patološko laganje
• Manipulacija i “gaslighting” (izluđivanje)
• Nedostatak grižnje savjesti
• Nepoštivanje zakona i društvenih normi
• Poticanje nasilja i odanosti iznad zakona

Ovakvo ponašanje smatra se vrlo opasnim za vladavinu prava.

3. Maligni narcis (najteži oblik)

• Narcizam
• Antisocijalno ponašanje
• Paranoja
• Sadizam (okrutnost)

Ova kombinacija osobina posebno je opasna kod ljudi na vlasti – može voditi prema autoritarnosti i političkom nasilju.

4. Paranoja i deluzije

Stručnjaci navode da Trump često:

• Vjeruje da su svi protiv njega
• Optužuje druge za ono što sam radi (projekcija)
• Vjeruje u teorije zavjere (npr. “deep state”)
• Odbija prihvatiti stvarnost (npr. gubitak izbora 2020.)

Takvo razmišljanje stvara “svoj svijet” – opasan kada zahvati i širu javnost.

5. Emocionalna i kognitivna nestabilnost

• Slaba kontrola impulsa
• Nagle promjene raspoloženja
• Nepodnošenje frustracije, poraza, čekanja
• Preburne reakcije na kritiku

To može objasniti nepredvidivo ponašanje, česte promjene mišljenja, impulzivne izjave i odluke.

6. Autoritarne osobine

Trump:

• Otvoreno hvali diktatore (npr. Putina, Kim Jong-Una)
• Traži apsolutnu lojalnost
• Napada neovisne institucije (sudstvo, medije, FED)
• Proglašava kritičare “neprijateljima naroda”

To povećava rizik od urušavanja demokracije.

Kako Trumpova narav utječe na pokušaj rješavanja američkih gospodarskih problema?

Politički ciljevi Donalda Trumpa sve se više iščitavaju iz Projekta 2025 Zaklade za nasljedstvo (Heretage Foundation) – konzervativnog think tank društva koje je bilo vodeća idejna snaga konzervativaca u 1980-im za vrijeme predsjednikovanja Ronalda Reagana. Sad Trump nastoji ostvariti ciljeve zacrtane u Projektu na svoj način.

.

.

Donald Trump pokazao se kao vođa lišen strpljenja, sustavnosti, suosjećanja i sposobnosti sagledavanja šire slike u složenom globalnom kontekstu gdje se isprepliću ekonomija, ljudska prava, socijalna pitanja i geopolitika. Umjesto strateškog promišljanja implementacije svoje politike uz stvaranje logičnih savezništava, Trump je primijenio silu i zastrašivanja prema svima – ponašajući se poput nasilnika (bully), tako da je njegova domaća i vanjska politika, uključujući gospodarsku obilježena prijetnjama, ucjenama i sukobima.

Pod izgovorom “America First”, Trump je:

• rezao socijalne troškove dok je istodobno smanjivao poreze najbogatijima,
• uveo carine koje u konačnici plaćaju američki potrošači,
• pokrenuo trgovinske ratove i prema protivnicima i prema saveznicima,
• prisiljavao strane partnere na kupnju američkih proizvoda i ulaganje u SAD,
• protjerao nedokumentirane radnike koji obavljaju poslove koje Amerikanci uglavnom izbjegavaju,
• napadao neovisne institucije poput FED-a i Ureda za statistiku rada, smjenjujući dužnosnike,
• prijetio državama koje pokušavaju smanjiti ovisnost o američkom dolaru, koji upotrebljava za sankcioniranje nepoćudnih vlada.

Ekonomska politika Ronalda Reagana – poznata kao Reaganomics – imala je ciljeve konzervativnog svjetonazora u dobroj mjeri definirane od Heretage Fundation , ali je ostavila iza sebe veliki državni dug.

Trump slijedi ciljeve iz novog manifesta te zaklade pokušavajući ih ostvariti djelujući sukladno svom karakteru. Njegova gospodarska politika zaslužuje poseban naziv. Čini se da bi joj bilo najbolje nadjenuti ime Bullynomics – kaotična politika sile umjesto sustavnog rješavanja izazova. Ostaje vidjeti hoće li biti uspješnija od Reagannomics u borbi s američkim deficitom i dugom.

Na kraju, možda će netko doći do zaključka da je za smanjenje državnog duga bolje slijediti prijedlog struke, nego krute svjetonazorske smjernice.