Podjele u društvima

Suvremena informatička tehnologija povezuje ljude, ali ih i dijeli. Svađa ih i gura u jednodimenzionalno mišljenje, umjesto da im olakša razložne i argumentirane rasprave koja bi dovodile do zaključaka korisnih za poboljšanje stanja u društvu.

Računalne tehnologije, sve češće, umjesto poticanja logičkog razmišljanja, aktiviraju naše „sirove“ emocije: strah, bijes i nesigurnost – naslijeđene evolucijom iz životinjskog svijeta. To se sve više koristi za privlačenje pažnje, promicanje različitih interesa, nametanje narativa te oblikovanje duhovnog ozračja društva.

Umjereni (bijeli) segment društva se kroz prethodnih pedeset godina stalno smanjuje zbog širenja ekstremizma na oba svjetonazorska pola (plavi i crveni).

Hrvatska prati svjetski trend polarizacije društva. Za razliku od drugih zemalja kojima su u fokusu pitanja poput imigracija, zaštite okoliša, sigurnosti na ulicama, inflacije, ratne ugroze i sličnih, mi se trenutačno najviše sporimo oko slobode umjetničkog stvaralaštva i prava na kulturu. Međutim, problem nije u pravu kao takvom, nego u kontekstu društvenih prilika u kojem se ono priziva. Baltazar Bogišić je 1888. ovako definirao pravni institut šikane (zlouporabe prava):

„Ni svojim se pravom služit nemoš’, tek drugom na štetu il’ dosadu.“

Pogledajmo čemu je sve kultura u prošlosti služila i koristili li se ona danas tek nama na štetu i dosadu.

San male kneževine o velikom carstvu

U 19. stoljeću otvorilo se pitanje, tko će popuniti vakuum koji će nastati povlačenjem turske vlasti iz Europe. Ilija Garašanin – ministar unutarnjih poslova Kneževine Srbije, tada još uvijek pod turskom vlašću, ali s visokim stupnjem autonomije izborenim Drugim srpskim ustankom (1815.–1817.) – piše 1844. godine Načertanije, program „spoljašnje i nacionalne politike Srbije“.

Prema Načertaniju, Srbija mora spriječiti da Rusija i Austrija podijele plijen – područja koja će napustiti Osmanlijsko Carstvo – tako što će se „rasprostirati i ojačati“, obnavljajući srpsko carstvo iz 13. i 14. stoljeća. U to vrijeme su srpski carevi, piše Garašanin:

… počeli bili grčkom carstvu mah otimati i skoro bi mu konac učinili te bi tako na mesto propadšeg istočno-rimskog carstva srbsko-slavensko carstvo postavili i ovo naknadili. Car Dušan silni primio je već grb carstva grčkog. Dolazak Turaka prekinuo je ovu promenu i preprečio je ovaj posao za dugo vreme, no sad, pošto je sila turska slomljena i uništena tako reći, treba da počne isti onaj duh dejstvovati, prava svoja na novo tražiti, i prekinuti posao na novo nastaviti.

Dakle, Srbija treba ponovo tražiti pravo na širenje svog državnog područja i postati velika sila, što je za Cara Dušana i bila, a ne ostati slabašna kneževina – poput Moldavije ili Vlaške, koje su u Garašaninovo vrijeme smatrane pukim privjescima Rusije. Po njegovom tumačenju:

“Nova srbska država na jugu podavala bi Evropi sve garancije da će ona biti vrsna i krjepka država i koja će se moći medu Austrijom i Rusijom održati. Geografičeskoje položenije zemlje, površina zemaljska, bogatstvo na prirodne proizvode i vojeni duh žitelja, dalje uzvišeno i vatreno čuvstvo narodnosti, jednako poreklo, jedan jezik – sve to pokazuje na njenu stalnost i veliku budućnost.“

Kako bi se taj plan ostvario, potrebno je, kaže Garašanin, ispitati stanje i raspoloženje naroda u okolnim zemljama, osobito u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Sjevernoj Albaniji, ali i u Slavoniji, Hrvatskoj, Dalmaciji, Srijemu, Banatu i Bačkoj, kako bi se iskoristilo „dviženije i talasanje medu Slavenima“ te ih se ujedinilo u novoj srbskoj državi, čija klica mora ležati u „ovom knjaževstvu“.

Za ideju ujedinjenja potrebno je pridobiti pučanstvo izvan kneževine – propagandom kroz kulturne sadržaje.

Tako Garašanin predlaže tiskanje molitvenika i knjiga duhovnih pjesama, zbirke narodnih pjesama na „jednoj strani sa latinskim, a na drugoj kirilskim pismenima“, te „opštu narodnu istoriju Bosne“ pisanu „u duhu slavenske narodnosti, u kojoj ne bi se smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavši Bošnjaka“. Tiskanje

„ … ovih i ovim podobnih patriotičeskih djela, kao i črez ostala nužna djejstvija, koja bi trebalo razumno opredjeliti i nabljudavati, oslobodila bi se Bosna od upliva austriskog i obratila bi se ova zemlja više k Srbiji. Na ovaj način bi ujedno Dalmacija i Hrvatska dobile u ruke djela, kojih štampanje je u Austriji nemoguće, i tim bi sledovalo tešnje skopčanje ovih zemalja sa Srbijom i Bosnom. Na ovo djelo treba osobito vnimanije obratiti i istoriju o kojoj je gore reč dati napisati črez čoveka vrlo sposobnog i duboko pronicavajućeg.“

Uz to, Garašanin predlaže da se narod u Bosni i Hercegovini upozna sa zakonima, ustavom i ustrojem Kneževine Srbije te da se mladi Bošnjaci prime u srpsku državnu službu, gdje bi se obučavali u političkoj i financijskoj upravi, pravosuđu i javnoj nastavi, kako bi stečena znanja kasnije mogli primijeniti u svojoj domovini.

„Ovdje je osobito potrebno primijetiti: da ove mlade ljude, uz ostalo, treba posebno nadzirati i odgajati tako da njihov rad u potpunosti prožme ona spasonosna ideja općeg sjedinjenja i velikog napretka. Ova se dužnost ne može dovoljno preporučiti.“

Garašanin je smatrao da bi se za odvraćanje katolika od Austrije te njihovo približavanje Srbiji najbolje moglo iskoristiti fratre, koje bi trebalo pridobiti za sjedinjenje Bosne sa Srbijom.

Kako bi Srbija kod svojih susjeda rasplamsala želju za ujedinjenjem, mora biti država za primjer – kojoj će oni vjerovati da im može pružiti bolji život i napredak te veću sigurnost nego što imaju pod tuđinskom vlašću. Jer,

„ … ako bi Srbija svojim sosjedima taj nesrećni i zli primjer davala da ona samo na sebe misli, a za nevolju i napredak ostali ne bi marila, nego bi to ravnodušno smatrala, to bi onda jamačno i ovi samo njenom primjeru sledovali, ne bi je slušali, i tako bi umesto sloge i jedinstva nastupilo nepovjerenije, zavist i nesreća.“

U svemu tome,

„kao najglavniji i osnovni zakon državni mora se predstaviti i utvrditi u tome, da knjaževsko dostojinstvo mora biti nasledstveno. Bez ovoga načela, koje sačinjava jedinstvo u najvišem državnom dostojinstvu, ne može se stalan i postojani državni sojuz medu Srbijom i ostalim susjedima Srbima ni pomisliti.“

Dakle, ujedinjenje ima smisla samo ako ujedinjenom državom vlada srpska nasljedna dinastija. Bez takve “jedinstvene vlasti” na savez između Srbije i susjednih joj naroda – kaže Garašanin – ne može se ni pomisliti.

Ilirci, Vuk Karadžić, Srpska pravoslavna crkva

U razdoblju 1835.–1849., u vrijeme pisanja Načertanija, traje hrvatski narodni preporod koji – pod utjecajem Slovaka Jana Kollára – poprima panslavensku dimenziju i prihvaća naziv Ilirski pokret. Time se htjelo predstaviti Slavene na jugu Europe kao autohtono stanovništvo – nasljednike starosjedilačkih ilirskih plemena.

Vuk Stefanović Karadžić u Beču 1849. objavljuje Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona – s tezom „Srbi svi i svuda“. Prema toj koncepciji, u Srbe po jeziku ubraja i Dubrovčane, Slavonce, Dalmatince, Bunjevce, Šokce i Krašovane – kao „Srbe rimskog zakona“. Uz napomenu da je njima „još teško Srbima nazivati se, ali će po svoj prilici i tome pomalo naviknuti, jer ako ne će da su Srbi, oni nemaju nikakvog narodnog imena.“ Prema njegovom viđenju Hrvati ne postoje.

Srpska pravoslavna crkva imala je veliku ulogu u širenju srpstva. Nakon što su Srbi pomagali Turcima u osvajanjima u južnoj Ugarskoj, obnovljena je 1557. godine – ranije ukinuta – Pećka patrijaršija. Na njezino je čelo postavljen Makarije Sokolivić, brat ili rođak velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića.

Srpska je crkva očuvala ideju o srpskoj državi i njezinoj povezanosti s crkvom kakva je postojala u vrijeme srednjovjekovnoga Srpskog Kraljevstva, a potom i Carstva. Sveti Sava, utemeljitelj prve autokefalne Srpske pravoslavne crkve 1219., bio je brat prvoga srpskog kralja Stefana Nemanjića Prvovenčanog, kojega je rimski papa 1217. okrunio za kralja – što nije bilo dobro primljeno u ondašnjoj srpskoj pravoslavnoj državi.

Turci su imali blaži odnos prema pravoslavcima, čiju su crkvu mogli nadzirati jer je vodstvo crkve bilo na njihovom području, nego prema rimokatolicima, čiji je poglavar – papa – smatran najvećim neprijateljem Osmanlijskog Carstva. Zato su rimokatolici koji nisu htjeli prihvatiti islam prelazili na pravoslavlje kako bi si olakšali život pod Osmanlijama.

Pravoslavni Vlasi su, s ostalim pravoslavcima, bježali uglavnom iz osmanske Bosne na teritorij Habsburške Monarhije. Car Ferdinand II. dao im je povlastice kroz Vlaške statute 1630., kako bi kao graničari branili Monarhiju od Turaka.

Kada su se Srbi u velikom broju pod vodstvom patrijarha Arsenija III. Crnojevića doselili 1690. na područje Monarhije, bježeći pred turskom osvetom zbog pomaganja austrijskoj vojsci u Velikom turskom ratu, austrijski car Leopold I. dopustio je Srpskoj pravoslavnoj crkvi djelovanje na području Monarhije.

Od tada, a posebice nakon 1918., Srpska je pravoslavna crkva nastojala sve pravoslavce u Monarhiji uvjeriti da su Srbi, pa su tako s vremenom i Vlasi bili postupno inkorporirani u srpstvo. Početna ispitivanja nacionalnosti pravoslavaca (nazivanih i rišćani ) na području Monarhije od emisara Srpske pravoslavne crkve nisu bila ohrabrujuća, jer se utvrdilo „kako ni mnogi pravoslavni sveštenici ne znaju da su Srbi“.

Kad je regent Aleksandar 1920. spojio sve pravoslavne crkvene jurisdikcije na području Kraljevine SHS u jednu Srpsku pravoslavnu crkvu, izjednačavanje pravoslavlja sa srpstvom dobilo je snažan zamah.

“Majski prevrat” 1903. – Karađorđevići umjesto Obrenovića

U 19. stoljeću u Europi se vodilo niz ratova koji dovode do ujedinjenja Italije 1870. i Njemačke 1871. Nakon Rusko–turskog rata 1877. – 1878. (koji je bio nastavak bosansko-hercegovačkog ustanka 1875. te rata Srbije i Crne Gore protiv Turske kojem se priključila Rusija) na Berlinskom kongresu 1878. velike sile (Njemačka, Austro-Ugarska, Francuska, Velika Britanija, Italija, Rusija i Osmansko Carstvo) su skrojile novu kartu Europe temeljenu na ravnoteži snaga, pri čemu su kneževine Srbija i Crna Gora dobile neovisnost od Osmanskog carstva, a Austro-Ugarska suglasnost da vojno zaposjedne Bosnu i Hercegovinu.

U tom preslagivanju Srbija je potpala pod utjecajnu sferu Austro-Ugarske, što je 1881. rezultiralo zaključenjem tajne konvencije između Austro-Ugarskog Carstva i Kneževine Srbije, po kojoj je Srbija faktički postala protektorat Monarhije.

Karta juga Europe nakon aneksije Bosne i Hercegovine.

Konvencija je, među ostalim, utanačila:

„Srbija neće tolerisati političke, verske ili druge spletke koje, uzimajući svoju teritoriju za tačku polaska, upravljaju protiv Austro–Ugarske Monarhije, podrazumevajući tu Bosnu, Hercegovinu i Novopazarski sandžak.“

Također:

„Ako bi knez Srbije smatrao neophodnim, u interesu svoje dinastije i svoje zemlje, da uzme za sebe i svoje naslednike titulu kralja, Austro–Ugarska će priznati tu titulu čim proklamacija bude učinjena u zakonitim oblicima i iskoristiće svoj uticaj da bi Srbija dobila priznanje i od ostalih sila.“

Odlukom njene Narodne skupštine Kneževina Srbije je 1882. proglašena kraljevinom. Kralj je postao dotadašnji knez Milan Obrenović, koji se 1889. povukao u korist svojega maloljetnog sina Aleksandra, umjesto kojega je vladalo namjesništvo.

Aleksandar je tijekom svoje vladavine izveo niz državnih udara, smjena vlada i promjena ustava. Srbija je bila u stalnom političkom previranju. Nezadovoljstvo je raslo i u vojsci, kako zbog vanjske tako i zbog unutarnje politike. Dodatno ga je pojačavalo vrlo malo izdvajanje za vojsku, čiji su moral i borbena spremnost opadali.

Među časnicima se stvorilo jezgro urotnika predvođenih satnikom druge klase Dragutinom Dimitrijevićem, zvanim Apis (zbog velike energije i snažne tjelesne građe – grč. pčela, egip. bik), cincarskog podrijetla. Urotnici su u lipnju 1903. kišom metaka ubili kralja i kraljicu, potom ih masakrirali sabljama, a njihova gola tijela bacili kroz prozor kako bi vojnici vidjeli da je prevrat uspio. Potpukovnik Petar Mišić tada je s prozora kraljevskog dvora povikao: „Živio Petar Karađorđević, kralj Srbije!“, na što su zavjerenici u dvorištu uglas odgovorili: „Živio kralj Petar!“

Urotnici su vjerovali da spašavaju Srbiju od neizbježne propasti, jer je — po njihovu uvjerenju — „srpska misao“, zavjet i nasljeđe bili potpuno napušteni. Dimitrijević je rekao:

„Nesretna tajna konvencija s Austrijom i slijepo prepuštanje naše ruke Austriji bila je najsramnija izdaja zavjetne misli. Ja sam također smatrao da Srbija ponovno mora u punoj mjeri preuzeti svoju ulogu Pijemonta, i to ne samo srpstva, nego i jugoslavenstva.“

Uz kulturu, prosvjetu i sport – subverzija i terorizam

Već je 1889. godine u sastavu srpskog Ministarstva vanjskih poslova ustrojeno Političko-prosvetno odeljenje („Poverljiva propaganda“) sa zadatkom organiziranja propagande i „povjerljivog“ (obavještajnog) rada među sunarodnjacima izvan granica Kraljevine Srbije. Pod njim su djelovali i svi srpski konzulati na području Osmanskog Carstva.

Od 1902. djeluje Makedonski komitet – privatna inicijativa uglednih građana – koji je do 1904. stvorio četničku mrežu u osmanskoj Makedoniji. Ministarstvo vanjskih poslova Srbije u početku je neizravno nadziralo njegov rad, da bi 1905. cijelu mrežu uključilo u sustav svojega konzularnog odjela pod nazivom Srpska obrana.

Dugoročni cilj Srpske obrane bio je širenje utjecaja Srbije u pravcu Soluna, podrivanje osmanske vlasti i pripojenje tih područja Srbiji. U mrežu Srpske obrane bile su povezane kulturno-obrazovne i političke organizacije uz koje su djelovale gerilske skupine.

U to se vrijeme velikosrpska ideja snažno promiče i u Austro-Ugarskoj. Nikola Stojanović, predsjednik Srpskog akademskog društva Zora u Beču, održao je predavanje na temelju kojeg je napisao članak za Srpski književni glasnik u Beogradu. Članak pod naslovom Srbi i Hrvati prenio je u kolovozu 1902. zagrebački list Srbobran, glasilo Srpske samostalne stranke, podupiran od vlade Kraljevine Srbije. Zaključak članka – poznatog i pod nazivom “Do istrage (nestanka) vaše ili naše” – glasio je:

„Hrvati nisu narod i nema nikakvog razloga za njihovo postojanje, pa će tako nestati kao narod, jer nemaju ni svog jezika, ni svoje kulture ni svog teritorija, zato su na putu da postanu srpska narodnost.“

Odlukom Berlinskog kongresa Austro-Ugarska je vojno okupirala Bosnu i Hercegovinu, koja je nominalno ostala pod vlašću Osmanskog Carstva. Kada je mladoturska revolucija 1908. natjerala sultana da vrati na snagu Ustav i sazove parlament s izabranim zastupnicima iz cijelog Carstva, uključujući Bosnu i Hercegovinu, Austro-Ugarska je – bojeći se ponovne uspostave osmanske uprave u Bosni i Hercegovini – anektirala Bosnu i Hercegovinu.

U Srbiji je zavladalo snažno protivljenje aneksiji jer se njime zatvarala mogućnost širenja Srbije na zapad, što je – prema riječima britanskog poslanika u Beogradu – bio „razorni udarac njihovim najvažnijim ambicijama“.

Kao odgovor na te događaje, ministar vanjskih poslova Srbije Milovan Milovanović osniva organizaciju Narodna obrana, koja se bavi obavještajnim i propagandnim djelovanjem, uz prikupljanje novca i regrutiranje aktivista u cilju podrivanja učinaka aneksije.

Nakon što je Srbija 1909. godine službeno prihvatila aneksiju Bosne i Hercegovine te se obvezala raspustiti sve dragovoljačke i druge neregularne postrojbe, Narodna obrana se formalno pretvara u kulturno-prosvjetno društvo koje štiti, propagira i promiče srpske interese u Bosni i Hercegovini.

Međutim, predsjednik srpske vlade Nikola Pašić već je godinu dana ranije ustvrdio da su „vanjskopolitičke prilike takve da se pored kulturnog rada mora nastaviti i rad na području naše zagranične odbrane“ – koji je uključivao obavještajne i terorističke aktivnosti u osmanskoj Makedoniji i austrougarskoj Bosni i Hercegovini.

Uslijedili su Balkanski ratovi. U prvom ratu (1912.–1913.) Balkanski savez (Srbija, Bugarska, Grčka i Crna Gora) je uspješno potisnuo Osmansko Carstvo – tada već oslabljeno ratovima protiv Rusije i Italije u Libiji. U drugom ratu (lipanj–kolovoz 1913.) oko podjele Makedonije sukobile su se Srbija i Grčka s Bugarskom. U sukob su se uključile Crna Gora, Rumunjska i Turska.

Austro-Ugarska i Srbija pred Prvi svjetski rat

Nakon uspjeha u Balkanskim ratovima pojačava se djelatnost Narodne obrane, koja sve više potpada pod utjecajem tajnog društva časnika srpske vojske “Ujedinjenje ili smrt“, poznatog i kao Crna ruka utemeljenog 1911. Iza paravana prosvjetnih, kulturnih i sportskih udruga jača propaganda o nužnosti spajanja Srbije i Bosne i Hercegovine. Krijumčari se oružje preko Drine, a mladi ljudi iz Bosne i Hercegovine dovode se u četničke logore u Srbiji na obuku – ne za usavršavanje u upravi, pravosuđu i javnoj nastavi, kako je savjetovao Garašanin, već – za izvođenje atentata i diverzija.

Pripadnici Mlade Bosne u četničkim logorima nisu samo uvježbavani za terorističke akcije, već su i duboko indoktrinirani – posebice druženjem s komitama koji su četnikovali u Makedoniji – do te mjere da su kao kamikaze bili spremni poginuti za svetu stvar.

Kad je Gavrilo Princip, uvjeren da je atentat na austrougarskog prestolonasljednika Franju Ferdinanda propao, htio napustiti svjetinu okupljenu na dočeku austrijske delegacije pred njim se u sporednoj ulici – igrom slučaja – našao otvoreni automobil s metom atentata. Princip je zapucao, a potom progutao otrov, od kojeg mu je pozlilo, ali koji ga nije usmrtio.

Franjo Ferdinand i supruga Sofija ide prema automobili u kojem će za pet minuta biti ubijeni.

Jugoslavija

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno kasnije Kraljevina Jugoslavija, za srpsku stranu nije nastala ujedinjenjem, već prisajedinjenjem (pripojenjem) Države Slovenaca, Hrvata i Srba, nastale raspadom Austro-Ugarske. Srpska vlast je uspostavila i održavala srpski kolonijalni sustav diktaturom, primjerenom osvajačima. Protivnici centralizma su ubijani, slani na robiju ili su pobjegli iz zemlje.

Svetozar Pribičević – najprije zagovornik brzog i bezuvjetnog ujedinjenja (što je Radić nazvao srljanje kao „guske u magli“), a kasnije protivnik diktature – šalje 1933. godine pismo srpskim opozicijskim strankama. U njemu nabraja atentate i zatvaranja političara u Hrvatskoj (Stjepana i Pavla Radića, Đure Basaričeka, dr. Štullaya, teško ranjavanje dr. Budaka, zatvaranje Vlatka Mačeka itd.) te, između ostalog, piše:

„Po zatvorima se vuku toliki Hrvati, Slovenci i Srbi iz preka, kojima se broj ne zna i od kojih se mnogi prebijaju i muče u mukama svakojakim. Zločinstva se vrše nad narodom, od kojih naročito ističem vandalizam u Lici i sjevernoj Dalmaciji postali su svakidašnja pojava. Osude Hrvata na smrt ili doživotnu robiju sipaju se kao iz rukava. Vješanja se vrše svaki čas i sve se to izvodi s nekom sadističkom slašću. … I taj besramni i bezbožni režim sramoti srpsko ime.“

Hrvatska seljačka stranka suprotstavljala se režimu gandijevskim otporom, dok su se ustaše (od ustati – ustanici) i komunisti pripremali za oružani prevrat.

Komunistička Jugoslavija propagirala je samoupravnu demokraciju te bratstvo i jedinstvo, ali je imala problem neravnomjerne zastupljenosti naroda i narodnosti u institucijama – vojsci, miliciji, državnoj upravi, diplomaciji, kao i u doprinosu republika nacionalnom dohotku, raspodjeli i ulaganja federalnog novca i uzetih zajmova. Sve to, stvaralo je nezadovoljstvo u razvijenim republikama. Tito i Kardelj su – nakon likvidacije liberalnih i nacionalnih pokreta u republikama – nastojali riješiti problem donošenjem Ustava iz 1974., s konfederalnim elementima, što nije odgovaralo velikosrpskom nacionalizmu.

Latinka Perović, srpska povjesničarka i političarka iz doba socijalizma, o tome kaže:

„Ako više nije bila moguća centralizirana Jugoslavija u kojoj vlada većinski princip, onda srpskom narodu nije potrebna nikakva Jugoslavija.“

Također je prepričala razgovor s Antonijem Isakovićem – srpskim piscem i scenaristom, potpredsjednikom Srpske akademije nauka i umetnosti od 1980. do 1992., jednim od ideologa memoranduma SANU – vođen pred početak rata:

„Govorio je da Hrvati neće Jugoslaviju, da Slovenci neće Jugoslaviju, da je trenutak da Srbija jednom reši svoje pitanje. Ja sam ga slušala i rekla: ‘Čekaj, vi hoćete rat?’ On je klimnuo glavom, i tako, napravio je lice, onako, malo šeretski, i rekao: ‘Ali, znaš, to neće biti rat u Srbiji, i poginuće samo 80.000 ljudi!’ Ja sam pitala: ‘Ali, čijih glava? Kojih 80.000 ljudi?’ U toku tog razgovora netko je ušao, pozdravila sam se i otišla.“

Srbija je pokrenula „događanje naroda“, tzv. anti-birokratsku revoluciju, srušila Ustav iz 1974. ukidanjem autonomnih pokrajina, prihvaćanjem samo onih saveznih zakona koji su joj odgovarali i ušla u novčani sustav federacije, emitirajući preko Srpske Narodne Banke novac zajedničke valute (dinar) za financiranje Miloševićeve vlasti.

Latinka Perović ističe da su zagovaratelji rata bili potpuno uvjereni u pobjedu. Kako i ne bi, kad je iza njih stajala četvrta vojna sila u Europi – Jugoslavenska narodna armija (JNA) koja je u krizi 1990-ih – po riječima generala Veljka Kadijevića, sekretara (ministra) obrane SFR Jugoslavije – bitno mijenja svoj zadatak, koji se od tada:

„… sastoji […] od (1) obrane srpskog naroda u Hrvatskoj i njegovih nacionalnih interesa; (2) izvlačenja garnizona JNA iz Hrvatske; (3) pune kontrole Bosne i Hercegovine sa krajnjim ciljem da se odbrani srpski narod i njegova nacionalna prava…; (4) stvaranja i odbrane nove jugoslavenske države onih jugoslavenskih naroda koji to žele, u ovoj fazi srpskog i crnogorskog naroda.“

Crvena zvijezda i kokarda vode izmučenog Vukovarca Slavka Batika na stratište.

U televizijskom sučeljavanju Tesa Goldstein (iz Socijaldemokratske stranke) izjavila je da petokraka na jugoslavenskoj zastavi nije ista petokraka koja se koristila u JNA u službi Srbije kao agresora na Hrvatsku. Na to je Nino Raspudić (neovisni saborski zastupnik) – koristeći istu logiku – ustvrdio da pozdrav “Za dom spremni” iz 1991. i 1941. nije isti. Time je poručio da se ne mogu primjenjivati dvostruki kriteriji.

Srbizirana Jugoslavenska Narodna Armija i planovi za centralizaciju

Srbizirana JNA zagovarala je u početku centraliziranu državu, što je podupirao i Slobodan Milošević, nazivajući je „modernom federacijom“. Vojska je planirala ostvariti centraliziranu Jugoslavije državnim udarom uklanjanjem legalno izabranih vlasti u Hrvatskoj i Sloveniji.

Kasnije se JNA priklonila rezervnom planu Miloševića, koji je podrazumijevao amputaciju Hrvatske duž crte Virovitica–Karlovac–Karlobag. Zamisao o takvoj teritorijalnoj amputaciji prvi je još 1928. iznio kralj Aleksandar Karađorđević – u vrijeme krize izazvane atentatom Puniše Račićana na hrvatske poslanike – oporbenom političaru Svetozaru Pribičeviću, koalicijskom partneru Hrvatske seljačke stranke. Kralj je tada govorio o granici između Srbije i Hrvatske duž crte: Barč–Virovitica–Daruvar–Pakrac–Novska–Dubica, te uz Unu do Knina i Šibenika.

Ideologiju velikosrpskog kolonijalizma zasnovanu na zatiranju svega hrvatskog možda najbolje ocrtava u promjeni imena ulice Stjepana Radića u Vukovaru u ulicu njegova ubojice Puniše Račića – što se dogodilo poslije pada Vukovara tijekom Domovinskog rata, nakon herojske obrane slične onoj Spartanaca kod Termopila.

Rat prije rata

Prije početka otvorenog oružanog sukoba, Srbija i JNA vodile su protiv Hrvatske specijalni rat. Cilj je bio stvaranje atmosfere straha među Srbima u Hrvatskoj: uvjeriti ih da će ih ustaše klati i da se trebaju vojno organizirati i naoružati – uz jamstvo da će JNA biti na njihovoj strani te im pribaviti oružje i pružiti zaštitu.

Istodobno je JNA u Hrvatskoj sustavno oduzimala oružje Teritorijalnoj obrani (uz šutnju tadašnjeg vodstva SR Hrvatske), prekrajala vojne oblasti te na ključna mjesta postavljala časnike od povjerenja KOS-a – kontraobavještajne službe bivše JNA koja je srbizirala vojsku. U inozemstvu su se hrvatski politički pokreti prikazivali kao separatistički i kao čimbenik destabilizacije Jugoslavije, dok se njezino očuvanje predstavljalo kao ključno za sigurnost Europe.

Sve ove akcije – propaganda i obrazac organiziranja te vođenja borbenih operacija – predstavljaju kontinuitet iste ideje koja se provlači kroz niz povijesnih dokumenata:

• „Srbi svi i svuda“ – Vuk Karadžić, 1836.
• Načertanije – Ilija Garašanin, 1844.
• Etnografske karte srpskih zemalja, 1891.
• Memorandum „Suvremeno srpsko pitanje“, 1915.
• Pokret za stvaranje Srpske krajine, 1939. (cilj: poništenje sporazuma Cvetković-Maček o Banovini Hrvatskoj)
• Homogena Srbija – Stevan Moljević, 1941. (plan uklanjanja nesrpskog stanovništva s 65–70% teritorije tadašnje Kraljevine Jugoslavije kako bi se stvorilo etnički čisto srpsko područje)
• Memorandum SANU (javno objavljen 1986.)
• Memorandum SANU 2, 2011.

Ovaj kontinuitet pokazuje da su ideološki ciljevi velikosrpske ekspanzije kroz propagandu i rat  nepromijenjeni skoro dva stoljeća.

Stanje kod nas doma i u susjedstvu

Iako iz svijeta stalno stižu vijesti o špijunskim aferama i obavještajnim operacijama kojima se utječe na izbore, javno mnijenje, stvara osjećaj nesigurnosti, nezadovoljstva itd., kod nas se rijetko objavljuju otkrića o obavještajnim protudržavnim djelovanjima. U prvom planu su kultura i povijesne teme, ali se – tu i tamo – nađe ponešto i o drugim pitanjima. Pogledajmo.

Tisućljetno kraljevstvo i “blam”

Tako se i samostalni srpski tjednik Novosti marljivo bavi kulturnim pitanjima. O izložbi povodom 1100. obljetnice Hrvatskog kraljevstva – otvorenoj u listopadu 2025. u Klovićevim dvorima pod naslovom „U početku bijaše kraljevstvo“, koja „kroz više od 400 artefakata prikazuje ključne trenutke hrvatske povijesti“ – Novosti pišu pod naslovom „Tisućljetni blam“:

Izložba “1100 godina Hrvatskog kraljevstva” nešto je poput Thompsona visoke kulture, hipodromskog koncerta za buržoaziju, očajničkog pokušaja da se poviješću legitimira identitet koji je u sadašnjosti ugrožen – ne vanjskim prijetnjama, nego proždiranjem samog sebe kroz decenije eksploatacije i pljačke. …  izložba nije bezopasna. Upravo “klimavost” sadašnjosti … koja nema ponuditi ništa drugo osim nategnutih konstrukcija i projekcija, rasadnik je crnokošuljaša koji upadaju na folklorne priredbe i zabranjuju predstave i filmove.

Je li to poruka da konačno uspostavljena samostalna hrvatska država nema što ponuditi svom narodu, čiji je identitet ugrožen – ne više stoljetnim osporavanjima izvana, nego unutarnjim proždiranjem kroz eksploataciju i pljačku?

Identitet Hrvata ponovno je tema – kao što je bio i u zagrebačkim novinama prije više od stotinu godina.

Simbolički povratak Medakovića u njegov grad – simbol čega?

Prateći kulturna zbivanja, Novosti su – pod naslovom „Simbolički povratak Medakovića u njegov grad“ – pisale o izložbi u Srpskom kulturnom centru u Zagrebu, kojom su u studenom 2025. započeli Dani srpske kulture. Izložba pod nazivom „Efemeris – legat Dejana Medakovića“ sastoji se, kako piše članak, od likovnih djela iz njegove privatne kolekcije i dokumenata koji svjedoče o njegovoj bogatoj intelektualnoj karijeri.

Medaković je, kako je naglasio na otvaranju izložbe Milorad Pupovac – predsjednik Samostalne srpske demokratske stranke – „vjerojatno bio jedan od najvećih znalaca historije umjetnosti na prostoru Srbije i nekadašnje Jugoslavije“, uz napomenu da izložba „kod nekih ljudi može izazvati nesporazum i nerazumijevanje“. Što bi to, kod „nekih ljudi“, moglo izazvati nerazumijevanje?

Izgleda da se ne radi o nerazumijevanju, nego o razumijevanju. Ti „neki ljudi“ dobro razumiju ključnu ulogu koju je Medaković imao u oblikovanju Memoranduma SANU 1986. – dokumenta koji je dao intelektualnu i ideološku podlogu agresiji velikosrpskog fašizma Slobodana Miloševića na Hrvatsku te ratovima i zločinima u vrijeme raspada Jugoslavije. Medaković je u svojim ranijim radovima već iskrivljavao povijesne činjenice, što je kulminiralo u tekstu Memoranduma.

Bio je izrazito antikatolički i antihrvatski nastrojen te dosljedan zagovornik velikosrpskog nacionalizma. Kritizirao je Katoličku crkvu u kontekstu hrvatsko-srpskih odnosa, posebno tijekom Drugog svjetskog rata, tvrdeći da je kardinal Alojzije Stepinac „najveći grijeh počinio davanjem moralne podrške državi s rasističkim zakonima“. Stepinca je nazivao „predvodnikom križarskog rata protiv istočnog pravoslavlja“. Slične je kritike upućivao i kardinalu Franji Kuhariću, optužujući ga da je 1990-ih pokazivao „moralnu distancu prema žrtvama i političku bliskost nacionalnoj politici koja nije donosila mir“.

Početkom studenoga 1991. osamnaest akademika SANU-a objavilo je „apel za mirno rješenje sukoba u Jugoslaviji“ – napisavši “ne vjerujemo u svrsishodnost ovog rata. Ne vjerujemo u one koji ga vode …” Umjesto podrške miru, SANU je 23. studenoga 1991. – pet dana nakon pada Vukovara – odbacila apel za mirno rješenje sukoba. Izjavu o tome dao njen glavni tajnik Dejan Medaković s obrazloženjem da apel “osamnaestorice članova … predstavlja njihovo lično mišljenje i ne može se smatrati stavom Akademije”. Dakle, Akademije je za rat radi ostvarenja ciljeva iz njenog memoranduma.

Pupovac je o izložbi izjavio: „Izložba prikazuje onaj dio njegova (Medakovićeva) rada koji je neosporan – povjesničara umjetnosti i kolekcionara bogate zbirke modernističkog srpskog slikarstva koju Hrvatska i Zagreb prvi put mogu vidjeti. Druga je stvar njegov nacionalizam, s kojim se mi ne slažemo niti ga podržavamo.“

Možda bi ova izjava bila prihvatljiva u nekim drugim vremenima bez upornog nametanja dvostrukih kriterija u kojima bi se, recimo, organizirao okrugli stol o književnom djelu Mile Budaka, uz ogradu organizatora – “druga je stvar njegov nacionalizam, s kojim se mi ne slažemo niti ga podržavamo.“

Stranka Možemo!, zbog svojeg „vrsnog“ poznavanja povijesti mijenja nazive ulica u Zagrebu, što otvara pitanje je li “nacionalizmom” osoba čija se imena brišu – a svodi se na činjenicu da za vrijeme rata nisu otišli u partizane – “druga stvar”. Isto tako, zbog poznavanja povijesti Možemo! zabranjuje koncerte na kojima se izvodi „Bojna Čavoglave“, ali šalje svoje predstavnike Ivanu Kekin i Damira Bakića na otvaranje izložbe o legatu Dejana Medakovića“ . Kako je naknadno javljeno oni su stigli pred prostorije Srpskog kulturnog centra, ali „za vrijeme svečanosti otvaranja nisu ušli“. Što su to – na pragu ulaznih vrata – ti vrli poznavatelji povijesti uspjeli iz povijesti shvatiti?

Otvaranju su nazočili predstavnici Ambasade Srbije, Srpske pravoslavne crkve, saborska zastupnica Dalija Orešković i pročelnica zagrebačkog Ureda za kulturu Emina Višić.

Ako je Srpska stvorena na genocidu – onda nad kojim narodom?

S druge strane, Novosti nisu pisale o nazočnosti Milorada Pupovca – u ulozi predsjednika Srpskog narodnog vijeća – na proslavi u Banja Luci u siječnju 2022. povodom 22. godišnjice osnutka Republike Srpske. Na istom događaju je Ana Brnabić – tadašnja predsjednica Vlade Republike Srbije – u govoru rekla:

„Zato danas, kada neko govori – a takvih, nažalost, ima i u Srbiji, pa i među poznatim i istaknutim političarima – da je RS ‘genocidna tvorevina’, ja samo mogu da kažem da je Srpska stvorena na genocidu, na genocidu nad srpskim narodom … RS je plod želje za mirom, za slobodom, za bezbednim odrastanjem dece, želje da se zločini nad srpskim narodom ne nastavljaju i ne ponavljaju… I mi Srbi, i mi u Srbiji, prvi to moramo da znamo, i prvi moramo Srpsku da branimo.“

Cijela proslava, uključujući govor Ane Brnabić, bjelodano je slijedila naputke „Memoranduma SANU 2“ – negirati odgovornost Srbije za rat i zločine, prebaciti krivnju na druge te naglašavati neovisnost Republike Srpske u odnosu na Bosnu i Hercegovinu.

Milorad Pupovac kasnije je izjavio:

„Ne žalim što sam išao na akademiju obilježavanja godišnjice Republike Srpske, jednog entiteta u Bosni i Hercegovini, jer ništa u mojem prisustvu niti mojim namjerama nije bilo zbog čega bih trebao žaliti.“

Nigdje se ne može pronaći jasna i nedvosmislena ograda od teza iznesenih na toj proslavi, uključujući i onih iz govora Ane Brnabić, koja bi se očekivala od dobronamjernog čovjeka željnog mira i suživota, ili društveno angažiranih novina poput Novosti.

Na popisu negatora genocida u Srebrenici našao se i hrvatski predsjednik Zoran Milanović, poznat po nizu neprimjerenih, nepotrebnih i uvredljivih izjava koje prelaze ne samo okvire diplomacije, nego i granice osnovne pristojnosti. Uz svoju izjavu iz studenoga 2022. – da su Majke Srebrenice „stare žene koje su se držale dostojanstveno“ i za koje se nada da „nisu pale u kliješta beskrupuloznih utilitarističkih muljatora iz Sarajeva“ – je dodao:

„Ako jesu, bit će mi jako žao. Ali što je problem? Ja nikada nisam negirao razmjere ubojstva i masakra u Srebrenici, to mi ne pada napamet. To je kao da netko negira Holokaust kao takav. Ali pravne kvalifikacije, to je nešto drugo.“

Pravnu kvalifikaciju masakra u Srebrenici kao genocida – prvog u Europi nakon Drugog svjetskog rata – dali su u svojim presudama sudovi Ujedinjenih naroda: Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju 2004. i stalni Međunarodni sud  2007. godine. Stoga Zoran Milanović, kao predsjednik Hrvatske, nije smio dati izjavu koja negira genocid kroz dovođenje u pitanje pravnu kvalifikaciju zločina koja je „nešto drugo“. Ispada da je pravna kvalifikacija genocida otvoreno i diskutabilno pitanje, a ne stvar riješena presudama međunarodnih sudova. Čemu to?

Takva izjava dodatno dobiva na težini kad se zna da su Milanovićevi kontakti s Miloradom Dodikom – uz privatne večere s mađarskim premijerom Viktorom Orbánom kada ovaj ljetuje na Jadranu (zbog toplog vremena bez šala s kartom „Velike Mađarske“) – gotovo jedini koje ostvaruje na međunarodnoj razini.

Na teze Ane Brnabić može se odgovoriti tvrdnjom da je Republika Srpska nastala na srpskom fašističkom imperijalizmu, etničkom čišćenju, masovnim ubojstvima i genocidu u Srebrenici, te na odluci američke administracije predsjednika Billa Clintona da spriječi ulazak hrvatskih i bošnjačkih snaga u gotovo napuštenu Banja Luku.

Razlog tome bilo je obećanje pola Bosne i Hercegovine Slobodanu Miloševiću u maniri politike velikih sila: priznaj ono što je ratom osvojeno i najjednostavnije ćeš dobiti mir – pravedan ili nepravedan, svejedno. Štoviše, Clinton je u jednom trenutku razmatrao mogućnost održavanja referenduma o priključenju Republike Srpske Srbiji, ali su ga suradnici odgovorili od toga, uvjeravajući ga da je neprihvatljivo dopustiti referendum na području s kojeg su nesrpski žitelji protjerani i ubijani do razmjera genocida.

Sličnu politiku svršenog čina danas prihvaća i Donald Trump u slučaju Ukrajine. Možemo je nazvati „politikom slabih karata“, jer Trump uvjerava predsjednika Zelenskog da mora predati četvrtinu zemlje agresoru – čak i više nego što je agresor uspio osvojiti – zato što „nema u rukama dovoljno jake karte“. Očito, radi se o kartanju tuđim teritorijem – kao u 19-om i prvoj polovini 20. stoljeća.

Filmska produkcija

Umjetnost se u srpskom kulturnom prostoru često vrti oko teme genocida. Nakon slabog međunarodnog odjeka filma Dara iz Jasenovca stiže svojevrsni „popravni ispit“. Lordan Zafranović najavljuje film “Zlatni rez 42″, čija je tema ponovno Jasenovac. Film bi trebao trajati četiri sata i biti promoviran na nekom velikom europskom festivalu kako bi privukao pozornost svjetske javnosti.

Zafranović zna snimiti efektan film – kao što su oni iz “crvenog vala”, Okupacije u 26 slika ili Pada Italije – koristeći i naturalističko-groteskne scene. Poput one pokolja u autobusu u gore prvo spomenutom filmu. Ta scena nema uporište u nekom konkretnom događaju koji se na taj način odigrao, ali je inspirirana stvarnim zločinima (počinjenim na drugim mjestima, na donekle sličan način) i služi – poput nekih drugih scena – kao simbolična sinteza ozračja okrutnosti tadašnjeg vremena.

Iako se Zafranović u svojem opusu stalno bavi individualnim i kolektivnim zlom, očito ga ne zanima univerzalno zlo kao takvo, već samo jedno jedino zlo. Tako nikad nije pokazao interes za komunističke zločine – poput onog iz listopada 1944., kada su partizani na otočiću Daksi kod Dubrovnika bez suđenja i ikakvih dokaza krivnje ubili više od pedeset istaknutih građana.

Film o tom zločinu u Dubrovnika s naslovom Oslobođenje u 26 slika bio bi izvrsna nadopuna njegovoj trajnoj temi zlo . Ovaj put o univerzalnom zlu, koje se sada javlja u suprotstavljenom režimu – vođenom idejama oslobođenja naroda, dokidanja otuđenja čovjeka i stvaranje pravednog društva. Poruka filma bi bila: zlo je uvijek zlo, bez obzira na svjetonazor koji ga “pokriva”.

Što se intimnih sudbina tiče, mogao je uzeti stvarni događaj gdje su dva sumještanina, oba partizana i dugogodišnja prijatelja raskinula svoje prijateljstvo kad je jedan od njih u pijanstvu ispričao kako je  kineskim maršem mučio jednog „kulaka“ – ispostavilo se oca supruge njegova prijatelja – kojem je ispovijed prenesena.  

Još se ne zna koliko će se Zlatni rez 42 oslanjati na povijesne izvore i kakve vjerodostojnosti. To, međutim, i ne mora biti presudno, jer bi i slobodnija umjetnička interpretacija mogla dati zanimljivo filmsko štivo. No postavlja se pitanje, snima li s film prvenstveno zbog umjetničkih poriva ili političke propagande jednog osvajačkog narativa.

Ako se pogleda govor Ane Brnabić i prati trag financiranja filma – koji, prema javno dostupnim informacijama, vodi prema Ministarstvu kulture Srbije, Audiovizualnom centru Republike Srpske, Filmskom centru Srbije, Sekretarijatu za kulturu Vojvodine, Telekomu Srbije te pojedinim tijelima vlasti Republike Srpske – može se naslutiti i jedna druga dimenzija projekta. Je li sličnost s nekadašnjim modelima financiranja „Narodne obrane“ slučajna?

Zašto izdvajamo za vojsku kad opasnosti nema?

U članku Bit će gore, Novosti kritiziraju rast izdvajanja za hrvatsku vojsku, zbog čega će se država dodatno zadužiti „iako nije definirana kontinentalna vojna strategija“, a sigurnosni koncept počiva na nesistematiziranim procjenama o ruskoj prijetnji. Zapravo „na posve transparentnom rastu profita zapadne vojne industrije“. U takvim okolnostima, piše dalje, „izlišno je uvjeravati odgovorne da Rusija nema kapacitet za širu frontalnu borbu“. Poruka je očita – Hrvatska se ne treba naoružavati.

Kad nam je analitičar Novosti objasnio da opasnosti od rata nema – što ostali u Europi očito ne znaju jer se svi ubrzano naoružava – mogli bismo mudro iskoristiti njihovo neznanje. Recimo da svoje oružje prodamo Srbiji koja oružje kupuje u velikim količinama i time debelo popravimo državni proračun. Srbija bi dobila oružje koje joj neće trebati jer je – s obzirom na to da ratne opasnosti nema – nitko neće napasti, a ni ona neće započeti neki rat jer je poznata kao miroljubiva zemlja koja ne napada susjede.

Osim toga, Srbijanski predsjednik Vučić veliki je mirotvorac. Tako i kad ide na front gdje se nemilice puca na ljude on ne nosi pušku, već – kaže – kišobran. On nikog nije napadao, samo se branio od kiše. Prodajom svog oružja Srbiji Hrvatska bi dobile novce za izgradnju vrtića, bolnica, staračkih domova i sl., a Srbija oružje koje će joj ležati neiskorišteno i hrđati. Sreća je da imamo novinu s tako dobrim vojnim analitičarima.

Ako je, pak, cilj naoružavanja Europe jedino povećanje profita vojne industrije, postavlja se pitanje, zašto se Europljani toga nisu „ranije sjetili“? Zašto su neutralne države poput Finske i Švedske odlučile ući u NATO i znatno pojačati izdvajanja za obranu – ako „Rusija nema kapacitet za širu frontalnu borbu“? Ako nikom nije prijetnja.

To je klasično pitanje „što im bi?“ kad se stvari promatraju izvan životnog konteksta, pa im se zato čudom čudimo.

Hrvatska je imala prilike iskusiti što znači biti bez oružja kad joj je JNA otela oružje teritorijalne obrane, a svijet u rujnu 1991. uveo embargo Jugoslaviji na uvoz oružja. Cilj embarga – bar formalno – bio je spriječio krvoproliće. Kako bilo da bilo, nenaoružana Hrvatska ostavljena je nemilost do zuba naoružanim srpskim i crnogorskim jedinica – oformljenih kroz JNA, vojsku paradržavnih entiteta i kriminalnih bandi pod okriljem beogradskih obavještajnih službi. Tko se jednom opeče, naoružava se.

Izvješće EU komisije

U medijima se učestalo govori o „fašizaciji Hrvatske“, zbog koncerta Thompsona na Zagrebačkom hipodromu pred pola milijuna ljudi, sporova oko pozdrava „Za dom spremni“, procjena broja žrtava u Jasenovcu te nedavnih ometanja pojedinih programa srpske kulture.

U izvješću Europske komisije za 2025. navodi se da se zaštita prava srpske manjine kroz prošlih dvadeset godina poboljšala, ali da niz incidenata tijekom 2025. – dakle tri desetljeća nakon završetka rata – prijeti poništavanju postignutog napretka.

Postavlja se pitanje, zašto se takvi „incidenti“ događaju tek sada i to isključivo srpskoj manjini. Logičnije bi bilo očekivati da su se incidenti događali bliže vremenu Domovinskog rata, kada su sjećanja na masakre, poginule, silovanja, etnička čišćenje, bombardiranja i uskraćivanje vode i struje bila svježa. Očito je nešto pobudilo nezadovoljstvo ljudi – ili smo ponovno na razini pitanja „što im bi?“.

Asocijacije uz Oluju

Kad se obilježava godišnjica Oluje, pojedini mrežni aktivisti komentiraju da ih ona samo podsjeća na traktorske kolone srpskih izbjeglica. Međutim, sve ima razlog. U „SAO Krajini“ se čulo da se vraćaju ljudi koje su svojevremeno prognali – misleći da ih nikad više neće vidjeti. Povratnici će naći svoje kuće spaljene i imanja opljačkana. Tražit će svoju nestalu rodbinu i susjede. Otkriti će leševi po bunarima i plitkim grobovima u poljima. Doznati za mučenja i maltretiranja.

U toj situaciji „vlast SAO Krajine“ organizira evakuaciju prema Srbiji, a narodu postaje jasno da JNA i do tada slavljeni junaci paravojnih postrojbi neće spasiti “SAO Krajinu”. Strah srpskog življa bio je pojačan višegodišnjom propagandom beogradskih obavještajnih službi kako će ga ustaše klati.

Naša kućna prijateljica je početkom nemira došla uplakana sa sastanka gdje im je rečeno da će ih ustaše klati i da se moraju iseliti iz grada. Nismo je mogli smiriti. Nije pomogla ni ponuda da se preseli k nama gdje će se osjećati sigurno.      

Rijetko se govori – osim uz obljetnice – o 1.740 nestalih osoba čiji su grobovi i sudbina nepoznati. Ne govori se ni o silovanim ženama, ni o mučenjima u srpskim logorima. Ne govori se ni o 30.000 Hrvata prognanih iz Vojvodine. Sve je to zasjenjeno Jasenovcem i raspravama o povicima „Za dom spremni“.

Vijest o obijesnom ubijanju, nezamislive morbidnosti, na okupiranim područjima Hrvatske možda ne bi privukle interes medija da tako nije ubijen djed Luke Modrića dok je vodio svoje stado koza. Tako se javno ne spominje ubojstvo 9 od 11 Hrvata u Dobropoljcima i ubojstva u mnogim drugim mjestima, gdje su djeca kasnije nalazila tijela nestalih roditelja u burnima. Jedno je kad o tome čitate, a drugo kad vam ljudi koje je nesreća pogodila o tome pričaju.

Takva nekažnjena ubojstva događala su se prilikom naseljavanja srpskog življa u Balkanskim ratovima od Turaka osvojenim područjima, posebice nakon Prvog svjetskog rata kad je agrarnom reformom zemlja oduzimana muslimanskima begovima i dijeljenja srpskim bezemljašima – uz pušku i streljivo, čime su mogli nekažnjeno po volji ubijati Albance. Takva praksa uz žandarmerijsko nasilje trebalo promijeniti etničku sliku stanovništva nacionalno izmiješanog osvojenog područja.   

Žrtve na hrvatskoj strani nastoji se kompromitirati

Kad je pronađeno tijelo Jean-Michela Nicoliera i kada je razotkrivena njegova okrutna mučenička smrt, odmah se pokušalo umanjiti značaj njegove žrtve tvrdnjom da je „bio plaćenik“. To je posebno odjeknulo nakon što je jedna saborska zastupnica iskazala na društvenoj mreži kako joj se ta tvrdnja sviđa.

Indikativno je da ni jedna „aktivistička“ udruga za zaštitu ljudskih prava nije stala u obranu humanosti i dostojanstva okrutno ubijenog čovjeka, kao da baš nije veliki grijeh u bolnici zatečene teško ranjene “plaćenike” do iznemoglosti premlaćivati i ubiti.

Samo je jedan od nebrojenih zločina iz Drugog svjetskog rata stalno u fokusu

Jasenovac je stalna tema povjesničara komentatora medija. Stvara se dojam da u Drugom svjetskom ratu nije bilo zločina četnika, partizana, Wehrmachta, SS-ovaca i drugih. Srpski mediji i političari stalno spominju Jasenovac, a nikad recimo Kragujevac o čemu smo učili stihove Desanke Maksimović “bilo je to u nekoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu, umrla je mučeničkom smrću četa đaka u jednom danu.” U Kragujevcu su uz pomoć kolaboracionista ljotićevaca i Srpske državne straže okupacijske snage ubile oko 2.200 taoca – među kojima oko 300 đaka i nastavnika Muške gimnazije.

Jasenovac je bio jedan od mnogih užasa rata – poput partizanskih likvidacija stanovništva tijekom “lijevog skretanja” u Srbiji i Crnoj Gori 1941/2., četničkog klanja muslimanskog stanovništva u Foči u veljači 1942″ , masovnog ubijanja zarobljenika pred jamama u Sloveniji i na Križnom putu 1945. i nebrojeno drugih zločina svih zaraćenih strana. Inzistiranje na samo jednom zločinu služi za opravdanje mnogih drugih zločina učinjenih davno nakon Drugog svjetskog rata.

Vijest o obavještajnim djelovanjima

Nedavno se pojavio kratak članak s viješću koja teško može ikoga iznenaditi. Procurilo je da među hrvatskim obavještajcima postoji bojazan kako incident u Splitu – kada je skupina mladića onemogućila održavanje programa Dana srpske kulture na Blatinama jer se „u mjesecu obilježavanja pada Vukovara takav program ne bi trebao održavati“ – nije slučajan. Postoje indicije, kaže se u članku, da iza takvih događaja stoji izrazito kvalitetno osmišljena operacija Bezbednosno-informativne agencije Srbije (BIA), nasljednice Službe državne bezbednosti – agencije koja je, uz Kontraobavještajnu službu JNA, organizirala pobunu Srba u Hrvatskoj i nastojala destabilizirati novostvorenu Hrvatsku državu.

Navodno se sada radi o operaciji nazvanoj „Pad Hrvatske“, iako o tome zasad nema javno objavljenih čvrstih dokaza. Međutim, bilo bi više nego naivno vjerovati da srpske obavještajne službe ne djeluju u Hrvatskoj – sukladno ciljevima iz Memoranduma 2 SANU. U članku se navodi kako „naši obavještajni izvori tvrde da BIA ima suradnike u svim segmentima hrvatskog društva“.

Ti suradnici obavljaju poslove za BIA-u, a pomažu im ljudi koje su Nijemci tijekom hladnog rata nazivali nützliche Idioten – „korisne budale“. To su bile osobe koje su nesvjesno širile tuđe narative i ideologije štetne za vlastitu državu.

Tu bi se kod nas dalo ubrojiti one – bili “lijevi” ili “desni” – koji nesvjesno mogu – na razne načine – doprinijeti provođenju obavještajnih operacija.

Primjerice, marširajući u sklopu inicijative „ujedinjeni protiv fašizma“ po središtu Zagreba, Zadra, Rijeke i Pule, pod transparentima „Balkanska federacija bez država i nacija“, i ćiriličnim natpisima „jedan jezik – jedna borba“ i „Antifa Zagreb“. Znači li to da za tzv. „antifašiste“ u „fašiste“ spadaju svi koji ne žele nekakvu „balkansku federaciju“ bez država i nacija, sa zajedničkim jezikom.

Takvi natpisi očito provociraju veliku većine Hrvata, podižu tenzije i izazivaju sukobe u društvu. Opravdano se zapitati, u čijem je to interesu, po čijem se to nalogu čini i uz čije (makar prešutno) odobrenje. Osim toga, ovakvi natpisi su protivni Ustavu Republike Hrvatske, koji uzakonjuje suverenitet i neovisnost te demokratsko uređenje države i hrvatski kao službeni jezik.

U skupinu nesvjesnih pomagača provođenju obavještajnih operacija spadaju i oni koji omalovažavaju Domovinski rat, opravdavaju ili zataškavaju zločine komunističkog totalitarizma i nekritički idealiziraju Jugoslaviju.

U korist svoje štete radi i oni koji po ulicama i stadionima viču „Za dom spremni“, pjevaju ustaške pjesme čime prosvjeduju – neopravdanim sredstvima, srljajući kao “guske u maglu” – protiv poplave srpskih i jugo nostalgičnih sadržaja i komentara u medijima. Za neke od medija se zna da su pod kontrolom mreže inozemnih vlasničkih tvrtki pod utjecajem interesa istočnog susjeda. Suprotna mišljena mogu se naći uglavnom samo na društvenim mrežama i u podcastima.

Tu su i oni koji tumače – kao nekad “fašist”, a današnji “antifašist” Stipe Mesića – da je Jasenovac bio „radni logor“. U njemu su logoraši radili u proizvodnji – što ne mijenja temeljnu činjenicu da se radilo o sabirnom logor tadašnjeg kvislinškog režim za uklanjanje iz društva njemu nepoželjnih osoba.

Nakon što je revidirao svoj revizionizam tadašnji Hrvatski predsjednik Stjepan Mesić primio je u svibnju 2005. godine u Moskvi od ruskog predsjednika Vladimira Putina jubilarnu medalju povodom 60. obljetnice pobjede nad fašizmom. Zatim je 2010. godine izabran je za počasnog predsjednika Saveza antifašističkih boraca i antifašista republike Hrvatske, i na kraju je u svibnju 2020. godine u Zagrebu – ukazom Vladimira Putina – primio odlikovanje namijenjeno „zaslužnim antifašistima“.

S druge strane, teško je naći racionalan razlog zašto se ne bi sustavno istražile sudbine oko 80.000 popisanih logoraša, niti zašto se suvremenim metodama ne bi detaljno pretražilo zemljište oko logora kako bi se vidjelo što će se pronaći. Teza Slavka Goldsteina – najprije o postojanju drobilice za kosti, a kasnije o korištenju valjka pod koji su bacane kosti ekshumiranih i spaljenih tijela ubijenih logoraša radi uništavanja dokaza – nema vjerodostojnu potvrdu i djeluje prilično nerealno.

Istodobno, činjenica da su pojedine osobe iz logora slane u inozemstvo ne umanjuje broj žrtava režima time što te žrtve nisu ubijene u Jasenovcu, nego u nacističkim logorima za masovna ubijanja ili što su umrle na prisilnom radu negdje na području okupirane Europe.

Ruska nastojanja za utjecaj na Balkanu ne smiju se zanemariti. U Srbiji je 2012. godine na inicijativu Sergeja Nariškina, šefa ruske Vanjsko obavještajne službe, osnovano Rusko povijesno društvo radi očuvanja „povijesne istine“ i promicanje ruske kulture. Analitičari ocjenjuju da se radi o širem državnom projektu oblikovanja povijesnog narativa u skladu s politikom Kremlja. Dakle, širenju propagande radi opravdanja ruske politike i učvršćivanja ruskog utjecaja. Pandan “Ruskom svijetu” je “Srpski svijet”.

Zaključak

Program Načertanija temeljio se na logici 19. stoljeća, kada su se u Europi vodili ratovi i stvarali savezi radi širenja državnih područja i sfera utjecaja – posebno u trenutku kada je Osmansko Carstvo slabilo. Ključan uvjet za uspjeha plana bio je da Srbija postane „vrsna i krjepka“ država – privlačna stanovništvu susjednih zemalja. Garašanin je upozorio kako bi nastupilo “nepovjerenije, zavist i nesreća.“, ako bi Srbija svojim susjedima davala „nesrećni i zli primjer“. Bio je u pravu – zbog zlog primjera nastupila je nesreća koje se u raznim oblicima provlačila vjekovima.

Splet okolnosti doveo je 1918. godine do ujedinjenja južnoslavenskih naroda, odnosno njihovog „prisajedinjenja“ Srbiji. Međutim, Srbija ni nova država – Jugoslavija – nisu postale „vrsne i krjepke“. Odnos Srbije prema novo-pridruženim krajevima bio je kolonijalan, a vlast se održavala raznim stupnjevima diktature i represije.

Komunistička partija Jugoslavije po nalogu Staljina pokrenula je oružani otpor protiv okupatora nakon Hitlerova napada na SSSR, kojim je raskinuta njihova dotadašnja suradnja po paktu Molotov–Ribbentrop. Oslobođeni od fašizma, narodi Jugoslavije našli su se u komunističkoj diktaturi staljinističkog tipa, uz masovne likvidacije svakog oblika stvarne i moguće oporbe. Jedan totalitarizam zamijenio je drugi, sa zločinima i bez demokracije.

Jugoslavenski komunistički režim se počeo u stanovitoj mjeri ublažavati nakon pada Aleksandra Rankovića 1966. Milovan Đilas – nekad jedan od protagonista masovnih zločina iz “lijevog skretanja” 1941/1942 koje je partija morala zaustaviti zbog suludih dimenzija likvidacija staljinističkog tipa – počeo je u to vrijeme kritizirati jednopartijski sustav i autoritarnu praksu socijalističke Jugoslavije. Zbog toga je utamničen. U pismu Titu iz 1967. proročanski je napisao:

Stara Jugoslavija je iznutra ponajvećma održavana pomoću centralističkog policijskog i vojnog aparata monarhije, u kome je prevladavao srpski element. Revolucija je uspela da socijalističku ideju spoji sa jugoslovenstvom, a time i spasi i podmladi jugoslovensku zajednicu. Ali i nova Jugoslavija se održavala i održava pomoću faktički centralističkog – u ovom slučaju ponajvećma partijskog – aparata. … Odnosi se kreću u tom pravcu da mnogi ljudi već smatraju da treba birati između Jugoslavije i slobode. Bojati se da će se mnogi privoleti isključivo svojoj užoj nacionalnoj zajednici, u nadi, a možda u iluziji, da će tim putem doći do slobode.

Miloševićev uspon započeo je antibirokratskom revolucijom koja je dobila veliki zamah nakon njegova govora na Kosovu Polju 1989. godine povodom 600 godišnjice Kosovske bitke. Cilj je bio promjena ustava SFRJ i uspostava centralizirane države pod vodstvom većinskog naroda – Srba.

Milošević govori na Gazimestanu 28. lipnja 1989. – “oružane bitke nisu isključene”

U siječnju 1990. raspao se Savez komunista Jugoslavije, jer srpska delegacija nije prihvatila konfederalni model državnog uređenja.

U svibnju 1990. održavaju se prvi slobodni i demokratski izbori u Hrvatskoj,

U ožujku 1991. počinje rat. U prosincu se raspada Sovjetski savez.

Zapad se protivio raspadu Jugoslavije. Kad je postalo jasno da je Jugoslavija neodrživa, predložen je plan Z-4 s amputacijom oko 27% hrvatskog teritorija.

Nakon oslobođenja okupiranih područja, Hrvatska se našla pod snažnim zahtjevima da nacionalnim manjinama dade najšira prava, kao da je rat u Jugoslavija izbio zbog tretmana srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, a ne zbog velikosrpske imperijalne agresije.

Manjine su time postale važan faktor u formiranju vlada u Hrvatskoj, uz dobivanje znatnih sredstva iz proračuna. No Zapad nije Srbiji postavi zahtjev za davanje istih takvih prava njenim nacionalnim manjinama – mađarskoj, hrvatskoj, albanskoj i ostalim.

Unatoč strahotama rata, srpska manjina u Hrvatskoj imala je nakon njega relativno komforan položaj. Ipak – paradoksalno – kako rat vremenski sve dalje odmiče, ocjene EU Komisije ukazuju na pogoršanje stanja srpske manjine. Postavlja se pitanje: zašto se to događa? Iz čist mira ili zbog toga što svaka akcija izaziva reakciju.

U dominantnim medijima ima jako puno jugo-nostalgičnih sadržaja i žala za raspadom Jugoslavije. Razumljivo je da nakon stoljeća indoktrinacije jugoslavenstvom ima ljudi i obitelji koji žale za tim vremenima. Međutim, tog je žalovanja po medijima mnogi više nego u narodu – što je pokazao posjet koncertu na hipodromu. Mediji šumom – narod drumom. Suprotna stajališta mogu se naći uglavnom na društvenim mrežama i podcastima.

Pitanje je, što bi bilo da Hrvatska nije izborila neovisnost od Jugoslavije? Danas bi bila pod režimom u kojem se nastavljala tradicija ubijanja državnih poglavara (ubojstvo Zorana Đinđića 2003).  Hrvati bi s manjinama i stanovnicima Srbije prosvjedovali protiv režima u Beogradu. Bili bi pod međunarodnim sankcijama, a za predsjednika države imali bi četničkog vojvodu Aleksandra Vučića, koji se uz svog šefa Vojislava Šešelja zalagao za amputaciju Hrvatske i obećavao stanovništvu u Glini da „nikad Srpska Krajina, nikad Glina neće biti Hrvatska“  i da će „biti srpske zemlje“.

Uz to, još nije razjašnjeno što je to Vučić nosio po brdima oko Sarajeva s kojih se pucalo na žitelje grada – moguće i iz zabave kroz organizirane međunarodne safarije na ljude. Kišobran, stativ ili pušku. Uostalom, treba se zapitati: što je on uopće radio na tom stratištu – odstrelu civila, uključujući žena i djece.

Moji poznanici iz Beograda vrlo su pesimistični i zabrinuti. Kažu kako godinama idu po prosvjedima, a da se ništa ne mijenja. Jedan od njih mi piše:

“Verovatno vidite na vestima da je ovdje haos al nadamo se skorijoj promeni. Valja će mladost pobediti.”

Poput mnogih drugih, u današnjoj Srbiji ne može živjeti ni Novak Đoković – dojučerašnji idol Srba koji ih je afirmirao u cijelom svijetu povremeno blago koketirajući sa srpskim narativnima. Njegov otac je bio eksplicitniji kad je – prosvjedujući protiv odluke australskih vlast da zbog kršenja propisa o obveznom cijepljenu ne dopuste ulazak u zemlju njegovom sinu – rekao o Australcima:

Oni ga hoće baciti na koljena, e ne može! Nisu bacili ni Srbiju nikada. Mi nikada nismo otimali drugima, nikoga nismo napadali. Samo smo se branili. … Nas je prije 100 godina bilo šest milijuna, a toliko nas je i danas. A zašto? Zato što su nas ubijali, bombardirali, sankcionirali, tjerali nas iz najljepše zemlje na svijetu, naše Srbije. Ali ne mogu nam ništa.

Da Srbi nisu nikad nikog napadali puno bi život bilo spašeno i puno tragedija izbjegnuto.

Pogledajmo – iz perspektive argumenata ad absurdum – tezu kako su Hrvati genocidan narod, a da Srbi nisu nikad nikoga napadali, da nisu ni za što krivi.

• Što bi se dogodilo da su Hrvati vezivali vojnike UNPROFOR-a za telekomunikacijske stupove kako bi spriječili njihovo rušenje raketiranjem iz zrakoplova?
• Što da su, suprotno međunarodnim konvencijama i osnovnoj čovječnosti, sadistički ubili oko 260 ranjenika da su ih hipotetski zatekli u Kninskoj bolnici?
• Što da su presreli kolone izbjeglica koje su išle prema Srbiji, izdvojili i ubili 8.000 muškaraca i dječaka?
• Što da su raketirali Beograd ubili i ranile ljude – uključujući balerine na probi – koji su išli za svojim svakodnevnom životom?
• Ili, što bi rekli dežurni kritičari kad bi Marko Skejo bio izabran za predsjednik Hrvatske i tako – svojim stajalištima – postao pandan Aleksandru Vučiću.

Nikad se ne spominje da je Beograd početkom Drugog svjetskog rata imao četiri sabirna logora u samom gradu, te da je proglašen “Judenfrei” (slobodan od Židova) dva mjeseca prije nego cijela Srbija. Od oko 12.000 beogradskih Židova, samo je nešto više od 1.000 preživjelo rat.

Ove činjenice jasno upućuju na razloge zbog kojih je Srbiji potreban mit o Jasenovcu. “Drž’te lopova”, viče “lopov”.

Rješenje postoji: to je put

• svih domoljuba uključuju i one srpske i drugih nacionalnosti koji nisu nasjeli na jugoslavensku i velikosrpsku propagandu, već su u Domovinskom ratu doprinosili obrani svoje domovine.
• članica beogradske udruge Žene u crnom, koje se zalažu za suočavanje Srbije s prošlošću, priznavanje krivnje i odricanje od mitomanije.
• pokajnika velikosrpske politike – poput Svetozara Pribićevića, Milana Babića i Vuka Draškovića.
• dobronamjernih ljudi – poput Čedomira Stojkovića, beogradskog odvjetnika, koji je 2022. napisao: „EU, NATO, Schengen, prosječna plata 1020 eura, pobeda nad Brazilom – BRAVO KOMŠIJE, čestitam od srca.“
• moje kolegica iz razreda iz srca Šumadije – čiji je otac pukovnik JNA službovao u Zadru – koja je tijekom istrage o nacionalizmu po školama 1970-ih, braneći učenike iz razreda izjavila: “Ako je ovdje tko Srpkinja, onda sam to ja i nisam ugrožena”.

Hrvatska je kroz povijest bila multinacionalno društvo. Mnogi koji su pridonijeli njezinu svekolikom razvoju i podizanju nacionalne svijesti nisu imali hrvatska prezimena, ali su bili domoljubi i radili za dobro puka s kojim su živjeli. Stanovnici Hrvatske – bez obzira na nacionalnost, vjeru ili svjetonazor – moraju štititi interese svoje domovine. Tamo gdje su akademici SANU, kao i Milošević, Šešelj, Vučić, Kadijević, Arkan i njima slični branili „interese Srba“, Srbi su uglavnom izgubili dom.

Stoljetni ciklus „red kulture – red krvoprolića – red kulture“ mora se prekinuti prije nego ponovno dođe na red – krvoproliće.

Činjenica da su Hrvati očuvali nacionalnu svijest i – unatoč stoljetnim pokušajima germanizacije, talijanizacije, mađarizacije, srbizacije, jugoslavenstva; unatoč podjeli teritorija pod upravama različitih država, ograničavanja autonomije, ratovima, okupacijama, iseljavanju te negiranju i krivotvorenju kulture – dobili svoju državu, pravo je „čudo nad čudima“. Čak veće nego da je „Sava potekla uzvodno“ što bi po Titu trebalo biti manje čudo, nego da Hrvati jednom dobiju svoju samostalnu državu.

Očito je da postoji velika nepodudarnost između narativa i ozračja koje njeguju i stvaraju dominanti mediji i raspoloženja ljudi čiji se glas ne čuje, pa su svoje nezadovoljstvo izrazili dolaskom na koncert u nezapamćenom broju – koji spada u svjetski rekord.

U članku Nevolje s ustašlucima na ovom portalu napisao sam da je potreban ujednačen kritičan pristup povijesti koja se desetljećima jednostrano prikazivala kroz crno-bijeli pristup. Svi zločini su zločini. Ne smije biti privilegiranih zločina. Sve ih treba istražiti, prema svim žrtvama se civilizacijski odnositi, a simbole totalitarnih režima koji su ih masovno činili staviti u muzej, a ne s njima mahati.

Moramo svoju slobodu čuvati i razvijati. Treba sve pozvati da ne rade u “korist svoje štete” i štete svih nas. Živimo u istoj državi – svi smo na  istom brodu. Ako brod zapadne u oluju, doživi havariju ili brodolom svima će – na ovaj ili onaj način – biti gore. Baš kao što je bilo prilikom raspada prethodne države.

Odbacimo umjetne podjele, ne nasjedajmo provokacijama i u tolerantnom ozračju usredotočimo se na podizanje kvalitete života, da svima – bez obzira na nacionalnost, vjeru ili svjetonazor – bude bolje.