Problem gospodarstva gleda se prvenstveno kroz rast cijena
U javnosti se rasprava o hrvatskom gospodarstvu i njegovim posljedicama na društvo najčešće vodi u kontekstu stalnog rasta cijena, ponajprije hrane i stanovanja. Kvalitetna prehrana, primjereno stanovanje te mnogi drugi oblici životnog standarda postaju sve manje priuštivi domaćem stanovništvu. Jaz između bogatih i siromašnih postaje sve očitiji.
Stopa rizika od siromaštva u Hrvatskoj 2024. godine iznosila je 20,3 % ukupnog stanovništva. Prag rizika siromaštva za jednočlano kućanstvo bio je postavljen na 7.497 eura godišnjeg prihoda, a za četveročlano kućanstvo (dvoje odraslih i dvoje djece) na 15.554 eura. Istodobno, visok rast cijena – upozoravaju državni dužnosnici i gospodarstvenici – potkopava konkurentnost hrvatskog turizma. Naše najvažnije gospodarske grane.
Ušli smo u inflacijsku spiralu u kojoj poskupljenja potiču jedno drugo. Inflacijska očekivanja sve se češće ugrađuju u planirane cijene roba i usluga. Čak i neka sportska društva rast članarina vežu uz službeno objavljenu stopu inflacije.
U lipnju 2020. američki ekonomist i nobelovac Joseph Stiglitz dao je intervju za hrvatske novine. Na pitanje, zna li da je Hrvatska zainteresirana za uvođenje eura. Odgovorio je:
„Znam i vjerujem da je to vjerojatno pogrešno. Postoje prednosti i mane, ali mane, kako sam ih vidio, su poprilično porazne. Kada uvedete euro, odričete se dva glavna sredstva usklađenja u slučaju nekog šoka, a to su prilagodbe kamatne i tečajne stope. Kamatne stope se postavljaju u Frankfurtu, dok tečajne stope ne možete podesiti.“
.
Pitanje je, bi li devalvacija kune (da smo je zadržali) u odnosu na svjetske valute povećala konkurentnost domaće privrede, pogodovala izvozu i smanjila uvoz, ili bi vrlo brzo dovelo do snažnog rasta inflacije.
Isto tako, povećanje kamatnih stopa radi smanjenja potražnje i smirivanja cijena vjerojatno ne bi imalo značajniji učinak u zemlji u kojoj potražnja dolazi izvana – kroz veliku turističku potrošnju, koja čini zabrinjavajuće značajan udio u bruto domaćem proizvodu (BDP), te kroz kupnju nekretnina novcem zarađenim ili posuđenim u drugim državama, neovisno o visini kamatnih stopa u Hrvatskoj.
Glavni uzrok naše inflacije je neelastičnost potražnje. Velike promjene cijena – kod nas poskupljenja – neznatno, ako uopće, utječu na promjenu potražnje. To najbolje pokazuje odgovor prodavačice upitane 2022. godine o šokantnoj cijeni od 50 kuna za tri kuglice sladoleda. Rekla je „Mi smo svjesni da naše cijene nisu za domaće. Ali što ćete, turisti su to spremni iskeširati.“ Tako je s prodajom stanova, uslugama obrtnika i ostalog, jer se uvijek nađe netko tko je spreman “iskeširati” traženu cijenu.
Uz jaku potražnju ide maksimalizacija profita. Zašto građevinski poduzetnik ne bi prodao stan za dvostruku ili trostruku cijenu od cijene izgradnje, ako ima kupca voljnog traženu cijenu platiti. Pogotovo ako time sumnjiv novac ubacuje u tržišni opticaj pretvarajući ga u beton i cigle.
Zašto nas čudi cijena radnog sata eklektičara od kojeg tražite da vam postavi svjetlo u dvorištu sa senzorom za paljenje, kad taj majstor istovremeno angažiran na postavljaju kompletne električne instalacije u tri urbane vile od kojih svaka ima po četiri ili više stanova. Uz njega rade stolari, keramičari, vodoinstalateri, montažeri klima i drugi čija cijena rada odgovara velikoj potražnji. S druge strane, plaće radnika u mnogim djelatnostima, poput osoblja u supermarketima i sl., znatno su niže nego u inozemstvu, iako su cijene proizvoda i usluga koje oni prodaju često više nego u drugim zemljama.
Jedna od primjera neumjerenosti u Hrvatskoj su i banke. One drže depozite građana plaćajući im kamatu po stopi do 0.2% godišnje. Od prikupljenog novca banke daju kredite komitentima, po visokim kamatnim stopama – primjerice na nenamjenski kredi od 6.11% godišnje. Dio prikupljenih depozita banke polažu kod Hrvatske narodne banke koja im za to plaća kamatu po stopi od 2% godišnje. Razlika u visini tih kamatnih stopa koje plaćaju i naplaćuju ulazi u dobit banaka. Iz te dobiti banke isplaćuju visoke dividende svojim vlasnicima u inozemstvu. Domaćem puku ostaje visoka cijena kredita i niske kamate na njihove bankovne depozite.
Zašto banke nisu nudile više kamatne stope na depozite štediša? Zato što među njima očito ne postoji prava konkurencija. Tek kada je država krenula prodavati obveznice i trezorske zapise s povoljnijim prinosom, a štediše počele prazniti svoje bankovne račune radi njihove kupnje, banke su reagirale nudeći kamatnu stopu od 2,6 % godišnje na oročenu štednju.
To pokazuje da banke mogu povoljnije tretirati svoje klijente, ali to nisu činile kako jedna drugoj ne bi remetile povlaštenu monopolsku situaciju u kojoj su klijentima isplaćivale beznačajne kamate na depozite u uvjetima ozbiljne inflacije. Tek ih je odljev novca radi kupnje državnih vrijednosnica s povoljnijim prinosima potaknuo na reakciju u cilju zaštite vlastitih interesa.
Regulatori tržišta kod nas se nisu iskazali – bilo da je riječ o povlaštenim informacijama, pogodovanju, namještanju cijena dionica, zaštiti dioničara, monopolističkom ponašanju ili sličnim pojavama.
Korištenje načelnih mogućnosti o kojima govori Stiglitz, kad se primijene na malu zemlju (s brojem stanovnika malo većim od Berlina), jako ovisnu o uvozu, s nejakom privredom i poljoprivredom, slabašnim izvozom i jakim osloncem na turizam, koji čini više od 18 % BDP-a, vjerojatno ne bi dovele do rezultata navedenih u ekonomskim udžbenicima. Nagli i veliki porast cijena zbog skupljeg uvoza uzrokovanog devalvacijom domaće valute i prilagođivanja domaćih cijena lako bi mogao dovesti do opće destabilizacije gospodarstva – nekontroliranu inflaciju i neizvjesnost poslovanja. Tada bi opet trebalo “sidriti” domaću valutu za euro.
Zemlje s visokom inflacijom kao anti-inflacijsku mjeru redovito koriste „sidrenje“ tečaja domaće valute za neku stabilnu međunarodnu valutu. Tako je Ante Marković – predsjednik izvršnog vijeća (vlade) SFR Jugoslavije – vezao 1989. tečaj jugoslavenskog dinara za njemačku marku, a Hrvatska narodna banka tečaj hrvatske kune (uvedene 1994. godine) za euro.
Uzrok hrvatske inflacije nije uvođenje eura, već snažna potražnja, nedovoljna ponuda, neelastičnost cijena te velika ovisnost uvozu i prekupcima u opskrbnim lancima. Tome se pridružuju težnja za maksimalizacijom zarade, monopolsko ponašanje pojedinih aktera (Agrokor je svojevremeno zavlačio dobavljače s isplatom do godine dana) te neodgovarajuća struktura gospodarstva.
Ključno je pitanje, koje su to prilike u prošlosti propuštene kako bi se stvorili povoljniji gospodarski i društveni uvjeti te koje se mjere danas mogu poduzeti kako bi se stanje poboljšalo.
Cilj i sredstva
Cilj svake zemlje u razvoju je dostići razvijene zemlje. Pitanje je samo na koji način. Logično je najprije proučiti iskustva razvijenih država, kao i onih zemalja u razvoju koje su uspjele ubrzati svoj gospodarski napredak, a zatim odlučiti što se iz njihove prakse može kod kuće primijeniti, a što treba izbjegavati.
Kina je nakon smrti Mao Zedonga (1976.) otvorila dio svog gospodarstva tržištu i stranom kapitalu, ali ne stihijski. Imala je plan.
U razdoblju od 1977. do 1980. kinesko je vodstvo poslalo brojne delegacije širom svijeta. Samo 1978. godine dvadesetak izaslanstava s visokim državnim dužnosnicima obišlo je oko 50 zemalja. Po povratku, krajem iste godine, Deng Xiaoping – tada najveći autoritet u vladi – sažeo je dojam s tih putovanja:
„Nedavno su naši drugovi imali priliku vidjeti inozemstvo. Što više toga vidimo, to jasnije shvaćamo koliko smo zaostali.“
Deng Xiaoping je imao viziju koja je promijenila svijet
Kinezi su shvatili — baš kao i njemački ekonomist 19. stoljeća Friedrich List, koji je razmišljao kako sustići tada vodeću svjetsku silu, Veliku Britaniju — da se uspjeh industrijski razvijenih zemalja temelji na načelu, koji je britanski kralj George I. – u govoru pred parlamentom 1921. g. – ovako sažeo:
„… očito je da ništa ne doprinosi promicanju javne dobrobiti kao izvoz manufakturne robe i uvoz inozemnih sirovina.“
Kineskom vodstvu postalo je jasno da zemlja ne može svoj dugoročni razvoj temeljiti na izvozu sirovina i ponudi jeftine radne snage stranim kompanijama. Gospodarstvo je trebalo modernizirati.
Do naprednih tehnologija moralo se doći pod svaku cijenu — zahtijevanjem da strane tvrtke u Kini proizvode uz suvremene tehnologije, kupnjom inozemnih kompanija i njihova znanja, legalnim i nelegalnim kopiranjem patenata te masovnim ulaganjima u znanost i obrazovanje – osobito u tehnički kadar. Kina je danas drugo gospodarstvo svijeta koje se takmiči na svjetskom tržištu nudeći i proizvode visoke tehnologije.
Nasljeđe
Jugoslavija je prije 1991. godine bila u velikoj gospodarskoj krizi, čiji su se uzroci gomilali kroz dva prethodna desetljeća. Kako se državni troškovi – izdvajanje za vojsku, velika administracija, pokriće gubitaka poduzeća, izgradnja infrastrukture, socijalni programi – nisu mogli pokriti porezima, Jugoslavija se već od 1970-ih jako zaduživala u inozemstvu.
Kad je dotok zajmova prestao zbog visoke zaduženosti zemlje i svjetske gospodarske krize izazvane poskupljenjem nafte zbog Iranske revolucije 1978 – 1979 g., država je pribjegla tiskanju novca što je dovelo do visoke inflacije posebno krajem 1980-tih.
Vladimir Petrović s beogradskog Instituta za savremenu istoriju piše:
“Prvi put u istoriji nove Jugoslavije inflacija je u 1987. godini dostigla trocifren broj – 167% […] Kupovna moć građana opala je za 30–40%. Samo u junu 1988. godine 62% zaposlenih primala je plate niže od prosječnih u Jugoslaviji. Bili smo tada jedina evropska zemlja sa padom društvenog proizvoda.“
.
AI je prikupila ove podatke o stopi inflacije po godinama:
.
Za one koji ne pamte to vrijeme inflacije i nestašica, evo sažetog i živopisnog prikaza Marijan Ožanić – svojevremeno voditelja Tehnološkog parka u Zagrebu:
„Godine 1980., zemlja nije bila u stanju plaćati uvoz nafte, opreme i sirovina, nastali su prekidi u procesu proizvodnje, počela se uvoditi racionirana opskrba deficitarnim proizvodima, s tržišta je nestalo mnogo uvozne robe, dolazi do redukcije struje, manjka benzina i naftnih derivata, čekali smo na pumpama u velikim kolonama, uvodi se „par-nepar vožnja“, nestašica kave, čokolade, deterdženata, a u nekim općinama uvedeni su bonovi za kavu, ulje, šećer, deterdžente itd., zabranjena je daljnja gradnja vikendica, počela je kampanja protiv privatnoga vlasništva.“
.
Članak o učincima mjere štednje goriva vožnjom par nepar
Stanovnici Jugoslavije nabavljali su u inozemstvu artikle koji su manjkali ili doma bili znatno skuplji nego u okolnim zemljama. Trgovina je cvala u Trstu (Italija), Grazu, Leibnitzu (Austriji) i Nagykanizu (Mađarska). Sve smo to, kaže Ožanić, švercali preko granice, skrivali od carinika, ponižavali se, naužili se straha i neugodnosti.
Iako se urušavanje industrije u Hrvatskoj uglavnom pripisuje privatizaciji, velik je broj poduzeća već prije rata i privatizacije bio u ozbiljnim teškoćama, iz niza razloga. Mnoga od njih se nisu uspjela prilagoditi tržišnim uvjetima.
Tako je tvornica šivaćih strojeva za domaćinstva nastavila proizvodnju iako je potražnja za tim strojevima opadala. Strojevi su se prodavali još samo u Makedoniji, južnoj Srbiji i na Kosovu, i to na kredit, koji mnogi kupci nisu otplaćivali. Osiguratelj naplate kredita angažirao je niz odvjetnika u tim područjima ne bi li barem djelomično naplatio dugove.
Ante Marković posljednji predsjednik vlade SFRJ (ožujak 1989 – prosinac 1991), pokušao je reformama (pokrenutim u prosincu 1989. pod nazivom „novi socijalizam“) prevladati gospodarsku krizu i neučinkovita socijalistička poduzeća Jugoslavije pretvoriti konkurentne tržne subjekte. Za to je bilo potrebno privući strana ulaganja i suvremene tehnologije. U cilju privlačenja nasušno potrebnog stranog kapitala moralo se riješiti pitanje vlasništva.
Za to su mu trebali poslužiti amandmani na ustav iz SFRJ 1974. pisani 1988. Tada je Marković u ulozi predsjednika Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske rekao profesoru Jakši Barbiću piscu prijedloga amandmana:
„Treba uvesti pravne oblike poduzeća kakve ima kapitalizam, ali ja to ne smijem javno reći. Ako to kažem, nećemo uspjeti, zaustavit će nas! Nazvat ćemo to novi socijalizam. Izmisli nešto da to stavimo u Ustav jer se prema Zakonu o udruženom radu ne smije upotrijebiti riječ kapital.“
Barbić je kasnije ispričao:
„I onda sam u jedan amandman koji se odnosio na strana ulaganja ubacio riječ kapital, zapravo ubačene su riječi „društveni kapital”, jer je to tada moglo proći ako stranac uloži sredstva. Rekoh: Najlakše ćemo to učiniti sa stranim ulaganjem, pa ćemo reći da će tamo gdje uđe taj kapital upravljati radnici na temelju rada, a stranac na temelju uloženog kapitala. A tražio se kapital jer ga nije bilo, tražila su se ulaganja.“
.
Temeljem Zakona o poduzećima od 1. siječnja 1989. postojeća se društvena poduzeća nisu mogla pretvoriti u trgovačka društva, pa je najprije je 1989. i onda ponovno 1990. donesen savezni Zakon o društvenom kapitalu, koji je omogućio početak privatizacije dodjelom dionica zaposlenicima.
Radnički bi savjet dodijelio dionice zaposlenicima, obično u razmjeru visine osnovne plaće (broju bodova iz sistematizacije radnih mjesta), s odgodom otplate kupoprodajne cijene. Kako bi se zaposlenicima omogućila otplata, poduzeće bi povećalo plaće, na način da je dio plaće isplaćen u novcu, a ostatak do obračunate plaće knjižio bi se na ime otplate kupljenih dionica. Dakle, dio se plaće isplaćivao u novcu, a dio u dionicama. Zapravo, poduzeće se otkupljivalo vlastitim kapitalom. Neka, uglavnom bolje stojeća poduzeća, poput Tvornice duhana Rovinj, požurila su s privatizacijom.
Banke su u to vrijeme privatizirane na način da je njihov kapital dodijeljen ranijim „osnivačima“ banke, privrednim poduzećima iz regije koji su bili njezini klijenti. Time su dužnici banak postali njihovi vlasnici.
.
Ante Marković – uvođenje kapitalizma kroz “novi socijalizam”
Zatim ja došao rat. Dio privrede i poljoprivrede uništen je ratnim djelovanjem i okupacijom. Neke tvornice koje su uspješno radile za inozemstvo izgubile su poslove jer strani naručioci nisu mogli riskirati zastoj u proizvodnji radi mogućih prekida dostave ugradbenih dijelova zbog ratnih djelovanja, nestanka električne energije, mogućih sankcija i sl.
Tijekom rata Hrvatska je trebala stvoriti i opremiti vojsku – unatoč zabrani uvoza oružja; zbrinuti veliki broj izbjeglica – ne samo iz njenih okupiranih područja, već i iz Bosne i Hercegovine; organizirati ratnu i civilnu zdravstvenu skrb; opskrbu stanovništva unatoč ugroženim prometnicama itd. Opskrba hranom, naftom, plinom i ostalim potrepštinama za domaćinstva bila je dobra čak i u mjestima koja su bila neposredno ugrožena od okupatora te granatirana i bombardirana. Hrvatska se u ondašnjim prilikama na svim razinama jako dobro organizirala.
Ratni su se napori u početku financirali povećanjem novčane mase što je dovelo do hiperinflacije. Hiperinflacija privremenog hrvatskog dinara iz razdoblja 1991 – 1994. koja je u prosjeku iznosila 588% godišnje, srušena je stabilizacijskim programom. On je zaustavio rast novčane mase – Hrvatska narodna banka je prestala financirati državu tiskanjem novca, monetarna politika postala je restriktivna, uvedena je fiskalna disciplina.
U sklopu stabilizacijskog programa hrvatski je dinar 30. svibnja 1994. zamijenjen hrvatskom kunom – HRK (po tečaju 1 HRK = 1.000 dinara) neformalno vezanom za njemačku marku (DM).
Tečaj kune prema DM sve do uvođenja eura kretao se u rasponu od oko 1 DM ≈ 3,5 – 3,7 HRK. Obranu tog tečaja omogućio je devizni priliv u banke – od depozita građana, novčanih doznaka iz inozemstva, ranog oporavaka turizma 1995 – 1997, a kasnije i priliva od privatizacije. Inflacija je u 1995. iznosila 3,95%, a prosječna godišnja stopa inflacije do uvođenja eura 2023. godine 3,41 %.
Koncept razvoja samostalne Hrvatske
Hrvatska se uspjela izvući iz Miloševićeve moderne federacije, vratiti amputirana područja, uvesti višestranačje i građanske slobode te se okrenuti zapadu. Postavilo se pitanje, kako razvijati Hrvatsku? Kako dohvatiti razvijene zemlje?
Izgleda da je jedina ideja vodilja bila privatizacija. Privatna poduzeća su uspješnija od državnih. Sve brzo privatizirajmo, pa će se vlasnici pobrinuti za učinkovitu proizvodnju i razvoj poduzeća.
Ta je mantra tih godina prevladavala u svijetu u svjetlu kolapsa „socijalizma“ u Sovjetskom savezu i istočnoj Europi, simbolično obilježenog padom Berlinskog zida u studenom 1989.
Hrvatski je sabor 25. lipnja 1991. donio Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske i Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, ali je već prije toga Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća, koji je objavljen u Narodnim novinama od 23. travnja 1991., s rokom stupanja na snagu od osam dana.
Savezni Zakon o društvenom kapitalu ukinut je formalno u Hrvatskoj tek u listopadu 1991. U prosincu 1992. osnovan je Hrvatski fond za privatizaciju, radi pretvorbe društvenih poduzeća (radnih organizacija) u državna. Nakon toga, uslijedila je njihova privatizacija (kao trgovačkih društava) prodajom i dodjelom dionica. Očito se s pripremama za privatizaciju u samostalnoj Hrvatskoj nije gubilo vrijeme.
Privatizacija je – u dobroj mjeri – imala sljedeće značajke.
Dio privatizacije obavljen je kapitalom stečenim od pojedinaca u ratu bez nekog ranijeg poslovnog iskustva koji su se pojavili kao ulagači i poduzetnici i počeli preuzimati manja i veća poduzeća – često koristeći svoj društveni položaj i utjecaj – u mnogim slučajevima više zbog njihovih nekretnina nego proizvodnog potencijala.
U ratu i poraću u zemlju nije ulazio inozemni kapital s namjerom dugoročnog razvijanja industrijskih, turističkih i drugih gospodarskih projekata. Motivi su bili špekulativni, kupi jeftino, a kasnije kad se stanje u zemlji stabilizira prodaj skupo.
Tako je od početka je bilo jasno da se ulagački fond Regent Europe Ltd. , koji je kupovao hrvatske banke, nema namjeru baviti bankarstvom, već preprodati stečene banke i zaraditi na razlici cijena njihove akvizicije i kasnije prodaje. Unatoč tome, prednost kod kupovine dala se tom ulagačkom fondu pred domaćim poduzećima.
S druge strane, ima primjera gdje su ozbiljnija strana ulaganja, poput onog British American Tobacco u stjecanje i modernizaciju tvornice duhana u Zadru, onemogućena od vlasti radi zaštite monopola domaćeg proizvođača cigareta. To je bila velika antipropaganda kod ozbiljnih inozemnih ulagača. Nova oprema i tehnologija iz zadarske tvornice su razmontirane i prenesene u Niš.
Projekt turističkog odmarališta s golf igralištem i marinom nije prošao jer je tadašnja vlada (Milanovićeva 2011 – 2016) na prvoj svojoj sjednici poništila odluku prethodne vlade (Matešine 1995 – 2000) o dodjeli državnog zemljišta županiji za realizaciju projekta. Resorni ministar je u povjerenju rekao: “Da im prepustimo to zemljište i projekt uspije, tko bi ih više u županiji skinuo s vlasti”. U toj županiji na vlasti je tada bila vladi oporbena stranka.
Velika očekivanja od kvalitetnog ulaganja dijaspore u Hrvatsku nisu se ostvarila. Taj se kapital često ponašao spekulativno. Tako je lobiranje australskog ulagača pripadnika dijaspore za preuzimanje Tankerske plovidbe, koji je ishodio ponudbeno jamstvo jedne hrvatske banke – bez davanja protujamstva, propalo tek kad su prikupljeni dokazi da se ranije bavio nedopuštenim poslovanjem zbog čega mu je bilo zabranjeno poslovati na Australskoj burzi.
O privatizaciji i razvoju kod nas i u svijetu pisao sam u knjizi Globalizacijske brige.
Najveći problem privatizacije i razvoja bila je stihija. Zemlje u razvoju, kao što pokazuje povijest, trebaju jaku ulogu države u usmjeravanju razvoja.
Njemački ekonomist 19. stoljeća Fridrich List napisao je recept po kojem bi zemlje u razvoju trebale dostići razvijene zemlje. Iako je recept njegovog suvremenika Karla Marxa bio puno popularniji, ipak je Listov bio puno korisniji. Kombinacija uloge javnog i privatnog u gospodarskom razvoju, kao i zaštita i poticanje mlade domaće proizvodnje koju je zagovarao, omogućile su mnogim zemljama u Aziji da se ubrzano razvijaju i dostignu, pa u mnogočemu i prestignu, zemlje koje su bile ispred njih.
Tako je Kina, među ostalim, mnogim potporama i pogodovanjem poticala razvoj svoje automobilske industrije. Sad kad su kineski automobili izgledom, kvalitetom, tehnologijom i cijenom nadmašili američke i europske te počeli osvajati svjetska tržišta Kina ukida – bar zvanično – potpore. Time onemogućuje Europskoj uniji i drugim uvoznicima prigovore nelojalne tržne utakmice zbog subvencioniranja proizvodnje njenih automobila. Mnogi mali proizvođači automobila i dijelova u Kini će propasti, ali nekoliko vodećih kompanija će ostati snažno prisutne, ako ne i dominantne, na svjetskom tržištu potpomognute prodajom na velikom tržištu od kuće.
Kineski automobili kreću na svjetsko tržište
Europska unija inspirirana njemačkim ordoliberalizmom – koji daje pravni okvir za poslovanje, ali sve ostalo prepušta privatnom kapitalu – zabranila je državne subvencije privredi. Problem je u tome što se europske kompanije na međunarodnom tržištu natječu s azijskima koje primaju subvencije od države. Tako je npr. subvencionirana azijska brodogradnja dovela to kolapsa brodogradilišta u Europi.
U svibnju 2017. imao sam priliku povjerenici za promet Europske komisije, gospođi Violeti Bulc, kroz prezentaciju skrenuti pažnju da politika EU-a mora uzeti u obzir da se ne radi samo o natjecanju između kompanija EU-a, već i o natjecanju s konkurentima – brodarima i brodogradilištima iz Azije, gdje vlada sasvim drukčiji pristup državnim potporama. Tamo se one masovno koriste.
Na moje se izlaganje povjerenica očitovala dugim pismom u kojem je – bez valjanih argumenata – zaključno kazala da ne dijeli moj pesimizam. Predlagao sam plan očuvanja i razvoja tehnoloških znanja iz brodogradnje u Europi (među ostalim očuvanje i povezivanje institucija poput Brodarskog Instituta u Zagrebu) i gradnju brodova kroz kooperaciju europskih brodogradilišta financiranu iz posebnih EU fondova.
Deklaracijom iz Szchencina iz svibnja 2025. godine dvadeset EU država je zatražilo reviziju politike prema brodogradnji. Ustvrdile su da EU tehnološki zaostaje za azijskim brodogradilištima, da gubi znanje i vještine u gradnji brodova te da je postala ovisna o azijskim brodogradilištima koja su preuzela primat u svijetu. U tome su im pomogle državne potpore koje je EU ukinula 2013. To može imati – kažu – i značajne strateške posljedice. Izgleda da je nažalost moj pesimizam bio utemeljeniji od optimizma povjerenice Europske komisije.
Hrvatska nije izbjegla sudbinu europskih brodogradilišta
Drugi je problem što članice Europske unije u razvoju (poput Hrvatske) ne mogu po njenim pravilima niti zaštiti, niti pomagati svoje nejako gospodarstvo izloženo neograničenoj konkurenciji iz inozemstva. Razni dostupni europski fondovi, pogotovo ako njihova sredstva neučinkovito koriste, ne mogu nadomjestiti sustavnu razvoju politiku kakvu su koristile azijske zemlje.
Pitanje je, što je bilo propušteno, a moglo je poboljšati sadašnje stanje? Što se sada dade učiniti kako bi se stanje popravilo?
Što smo propuštali na vrijeme učiniti?
Domovinski rat je završio 1995., istočna je Slavonija integrirana 1988., Hrvatska se prijavila za članstvo u EU 2003., a primljena je 2013. Bilo je dovoljno vremena da se osmisli i koliko je moguće provede plan razvoja i ulaska u Europsku uniju. Nekoliko primjera.
Ako su brodogradilišta stvarala velike gubitke – cijena izgradnje broda, bila je dvostruko veća od njegove tržne cijene – onda je trebalo vidjeti što s njima učiniti. Nije imalo smisla te gubitke vječito pokrivati. Opcije su bile pokušati ih učiniti profitabilnim specijalizacijom za izradu određena plovila, preorijentirati proizvodnju ili ih postupno zatvarati radi prenamjene korištenje zemljišta.
Imao sam prilike na sastanku 2005. zapitati tadašnjeg Ministra gospodarstva, što država namjerava učiniti s brodogradnjom. Cilj je bio doznati iz prve ruke koliki je rizik naručiti brod kod domaćeg brodogradilišta gubitaša. Iako je tema sastanka bila prijavljena, stekao sam utisak da je ministar ovom pitanjem bio uhvaćen potpuno off guard (nepripremljen). Kao da nije uopće razmišljalo o problemu velikih gubitaša u svom resoru, već se mirio s uhodanim stanjem koje kao da će trajati dovijeka. Zbunjeno je odgovorio: “Kako to mislite, što će biti s brodogradilištima?“
Ništa se učinilo. Onda je iznenada – nakon dva desetljeća pokrivanja velikih gubitaka – jedan dugi Ministar gospodarstva 2018. odgovorio na moje pitanje iz 2005. javno izjavivši:
“Modelu državnog saniranja brodogradilišta došao je kraj, odnosno jednom starinskom razmišljanju da će svakih tri ili pet godina u sanacijskom procesu sudjelovati država s ogromnim milijardama na račun poreznih obveznika.”
Brodogradilištima je dano nešto novaca na ime izdvajanja pomorskog dobra iz njihovih bilanci, privatizirana su i propala.
Kako je moguće da Hrvatska, kao turistički orijentirana zemlja koja teži kvalitetnijim oblicima turizma, nije bila u stanju isplanirati i omogućiti izgradnju odmarališta s golf igralištem, a mala ih otočna Bermuda, oskudna prostorom i vodom, ima najmanje sedam. Na njih dolaze golferi iz cijelog svijeta, posebice oni iz Amerike. Let iz New Yorka traje oko dva i po sata. Europski golferi zimi hrle u Španjolsku i na Kanare. Uz nedostatak vizije, postoje i drugi razlozi – jedan je gore već naveden.
Jedan od planova turističkog odmarališta s golf igralištem
Iako je bilo za očekivati građevinski bum na atraktivnim lokacijama, pogotovo uz more, nisu napravljeni kvalitetni prostorni planovi. Urbanizam se sveo na udovoljavanje svakojakim zahtjevima ulagača za beskonačnim izmjenama i dopunama prostornih planova radi interpolacije glomaznih građevina bez primjerenog okoliša i infrastrukture u urbana tkiva naselja.
Zar niti jedna uvala na Jadranu ne može izbjeći urbane vile i turistička naselja? Ona niču unatoč nedostatnim komunalijama koju lokalna samouprava ubrzano i nesustavno gradi za ulagače. Npr. spoj na lokalni vodovod iako centralna vodosprema nema dovoljno kapaciteta za cijeli otok tijekom turističke sezone.
Umjesto osmišljenih razvojnih planova imamo devastaciju vrijednih lokacija
Zar se nije moglo na vrijeme uočiti poguban utjecaj neograničene apartmanizacije na život lokalnog stanovništva i njihovih zajednica. Kad se odlučilo reagirati, onda se to učinilo polovično i mlako. Umjesto da se potpuno zabrani apartmanizacija u stambenim zgradama, ako apartman nema poseban ulaz (kao u Španjolskoj), kod nas se mogu iznajmljivati apartmani ako se prikupi suglasnost 80 % suvlasnika zgrade. U nekim zgradama vlasnici apartmana već su blizu tok postotka. U svakom slučaju ostavljena im je mogućnost da dobiju potrebnu većinu potkupljivanjem ostalih vlasnika stanova, pogotovo ako se radi o umirovljenicima s malim mirovinama.
Društveni stanovi su rasprodani 1990-ih po niskim cijenama putem “give-away” privatizacije ili privatizacijskom podjelom stambenog fonda. Međutim, konkretno rješenje vlasništva stanova oduzetih tijekom socijalizma je počelo tek 2025. nakon niza presuda Europskog suda za ljudska prava. S obzirom da su političarima usta bila puna vrijednosti Europske unije, kako da se nitko nije sjetio da treba riješiti pitanje vlasništva i da vlasnici stanova ne mogu nerazmjerno nositi teret rješavanja stanovanja u Hrvatskoj dajući svoju imovinu praktički besplatno u tu svrhu, a da se ni najmoprimce ne smije godinama držati u neizvjesnosti.
Mladi u Hrvatskoj napuštaju roditeljski dom u prosjeku tek s 31,3 godine, što je rekord u Europskoj uniji – značajno iznad njenog prosjeka od 26,2 godine. Priuštivo stanovanje tek sad dolazi na dnevni red politike, iako je ono već godinama jedan od značajnih uzroka odlazaka mladih u inozemstvo.
Je li se mogao osmisliti – kao u Singapuru – antikorupcijski program koji bi možda spriječio predaju INE Mađarima, masovni uvoz opasnog otpada, zlouporabe sredstava iz EU fondova, pogodovanja izmjenom prostornih planova itd. U Singapuru su državni dužnosnici polagali zakletvu odjeveni u bijelo, kao simbol obećanja poštenog obavljanja dužnosti, ali su – kad su prilike dopustile – bili visoko plaćeni kao i poslovođe u privatnim kompanijama kako bi se privukli i zadržali najsposobniji ljudi.
Ideal je trebala biti Danska, gdje država vodi računa o dobrobiti građana, gdje se novac transparentno troši, gdje stanovnici uredno i – kažu – rado plaćaju poreze jer se novac promišljeno usmjerava za dobro zajednice.
O razvoju Hrvatske razmišljao sam na sljedeći način. Mala smo država i u privrednim granama svi se poznajemo. Ono što treba napraviti je angažirati ljude iz državne uprave, privrede i akademske zajednice da kroz radne grupe osmisle razvojne politike za svaku pojedinu privredu granu koje će se kasnije uklopiti u širi plan razvoja zemlje.
Trebalo je razmotriti koje privredne grane imaju perspektivu i u kojim uvjetima. Koja poduzeća treba transformirati, koje industrije prenamijeniti, kako privući strana ulaganja, u koje ih grane usmjeriti itd. Isto tako, županije i gradovi trebali su razmisliti o svojoj budućnosti. Od prostornih planova, dokle se i gdje širiti, kako poboljšati kvalitetu života stanovništva, itd.
Primjer dijela razvojnog plana na razini lokane samouprave koji je rađen temeljem navedenih smjernica naveo sam u knjizi Globalizacijske brige.
Sudbine dvaju zakona ilustriraju kad ovakav pristup daje, a kad ne daje rezultate. Prvi je Pomorski zakonik. Vrlo moderan propis stvoren iz spomenute suradnje, koji je na vrijeme pripremio ulazak brodarstva u Europsku uniju. Čak je prije toga, od 2004., koristio pojednostavljen i logičniji model uvjeta poslovanja brodara. Sad je ostalo izboriti se u nekim aspektima za pravilnu primjenu zakonika od strane administracije i sudova – koji bi se specijalizirali po uzoru na pomorske zemlje.
Drugi je Zakon o pomorskom dobru gdje su prijedlozi struke zanemareni. Iz izmjene u izmjenu imamo loš zakon. Zašto je kod prvog zakona uvažena struka, a kod drugog nije?
ŠTO BI SE MOGLO UČINITI?
Prijedlog je jednostavan. Treba početi misliti strateški i dugoročno, s javnim interesom u prvom planu i pri tome koristiti dobra i loša iskustva – svoja i drugih zemalja.
To znači na vrijeme uočavati probleme i donositi mjere za njihovo ublažavanje ili rješavanje, umjesto da se oni guraju pod tepih. Odnosno – kako kažu Amerikanci – da se kanta šutira niz ulicu (pa vam se opet nešto dalje nađe na putu), sve to dok problem ne preraste u ozbiljnu krizu, ili dok Europska unija ne pokrene neku inicijativu, odnosno ne postavi neki zahtjev. Čak kad provodimo inicijativu Europske unije, često to ne radimo učinkovito.
Stvari treba uočavati i postavljati prava pitanja. Evo nekoliko nasumičnih primjera:
Zašto kuće u najzabitnijem djelu Anatolije imaju solarne panele, a kod nas čak i sunčanoj Dalmaciji, unatoč potporama solarni paneli su više rijetkost nego pravilo? Zašto ljudi kažu da bi im se ugradnja solara isplatila samo kad bi mogli skladištiti struju u akumulatore umjesto da je prodaju HEP-u? Je li problem u cijeni po kojoj HEP prodaje, odnosno kupuje struju? Dugom postupku ishođenja dozvola, koji je, primjerice u Sloveniji mnogo brži i jednostavniji?
Slika turske politike obnovljive energije
S druge strane, dobro je što se nismo poput Njemačke u euforiji zelene tranzicije nekritično odrekli atomskih centrala, dok obnovljivi izvori nisu još dostatni i pouzdani. Oslanjanje na jeftine uvozne energente, bez rezervnog plana B, pokazalo se rizičnim zbog geopolitike.
Zašto nam unatoč potporama poljoprivreda zaostaje? Je li problem u lošem nadzoru korištenja potpora, u neorganiziranom otkupu poljoprivrednih proizvoda, niskim otkupnim cijenama koje diktiraju veletrgovci, nekontroliranom uvozu? Lošem ili skupom navodnjavanju? Zašto se u inozemstvu vozimo uz obrađena polja, a kod nas uz zapuštena? Kako ih privesti svrsi? Želimo li biti samodostatni u proizvodnji hrane i što u tom smislu treba poduzeti?
Treba li ograničiti i sustavno urediti broj malih turističkih krstaša (kruzera) koji se tiskaju u prepunim uvalama i pristaništima. Što ćemo s invazijom turista na otočić Ošljak koji nema potrebnu infrastrukturu za takav posjet, a otočani se bune?
Kad svi ovi brodovi ljeti isplove
Zašto pekarnice koje rade nedjeljom ili praznikom ne prodaju kruh, već samo peciva, kroasane i sl. Prodavači i onako rade u okviru zakona koji im ima za cilj omogućiti neradne dane, ali ako na te neradne dane ipak rade, zar nije svejedno prodaju li kruh ili kroasane. Sliči na onu “ako nemaju kruh, neka jedu kolače” što se neopravdano pripisuje jadnoj Mariji Antoaneti, ali s pravom može našoj vladi.
Pitanja ima na pretek. Na njih treba sustavno i predano tražiti odgovore i rješenja s kompetentnim stručnjacima, umjesto da nam nametnute teme zaokupljaju pažnju.