EVO ŠTO SMO – ČAKAJUĆI RUKOMETAŠE – DOČEKALI

„Ljudi moji, jeli to moguće? Ludnica. Što je ovo?“ legendarni su uzvici sportskog komentatora Mladena Delića iz 1989., kojim je izrazio pozitivan šok od potpunog obrata na igralištu – pobjede golom u zadnjoj sekundi nadoknade vremena.

Tim njegovim riječima možemo najbolje opisati neugodan šok od obrata izvan igrališta – primitkom autogola nakon utakmice. Radi se o dočeku rukometaša. Najavljenog, uredno prijavljenog, otkazanog, pa na kraju ipak održanog.

Situacija neodoljivo podsjeća na epizodu „Borbena ponoćka“ iz svevremenskog Malog Mista Miljenka Smoje u kojoj zbog svjetonazora vlast nastoji spriječiti narodnu veselje koje mu pruža njegova vjera i zajedništvo.

Otkazivanje dočeka rukometaša u “Našem Najvelijem Mistu” – “glavnom gradu svih Hrvata”; vijesti oko moguće uskrate struje za binu; slanja komunalnih redara da trakama spriječe pristup trgu rukometašima, izvođačima i publici dostojno je komedije “Našeg Malog Mista”.

TKO DOBIVA, A TKO GUBI?

Sad se uvelike raspravlja, tko je u svemu tome dobitnik, a tko gubitnik?

Dobitnik, zna se, je Srpski svet koji se odmah oglasio na web stranici Ministarstva vanjskih poslova Srbije:        

„MINISTARSTVO vanjskih poslova Republike Srbije izrazilo je ozbiljnu zabrinutost zbog novih i sve češćih pojava isticanja simbola i poruka vezanih uz ideologiju iz razdoblja Drugog svjetskog rata koja je uzrokovala masovna stradanja srpske, romske i židovske populacije, kao i antisrpskih grafita koji su nedavno zabilježeni u Republici Hrvatskoj, uključujući i grad Zagreb.

Javni događaji i okupljanja ne bi smjeli postati platforma za isticanje poruka mržnje, povijesnog revizionizma i netolerancije, već prilika za promicanje međusobnog poštovanja i tolerancije“.

Kad nije uspjelo sa Srbi svi i svuda, sad imamo ustaše svi i svuda.

Doček rukometaša ničim nije isticao poruke mržnje i netolerancije. Ako biti sretan zbog sportskog uspjeha, pjevati i mahati zastavama znači sijati mržnju i netoleranciju, onda što kazati za okupljanje na pravoslavni Božić prenošen putem televizije gdje se slavilo uz pečenje i četničke pjesme, poput “Gledaj, majko, kako znaš, za četnika da me daš”, “Vrati se vojvodo na Dinaru ponovo”, “Morem plovi jedna mala barka”, “Nad Kraljevom živa vatra seva, da vidimo kog četnika nema” i “Gde si, deda, sakrio kokardu…”.

Za kakvu je poruku to okupljanje dalo platformu?

Višesatni program uživo, kako piše Vreme, pretvorio se „u bizarnu mješavinu kavane i stranačkog skupa“. Na četničkom derneku – javlja tisak – nazočili su predsjednica parlamenta Ana Brnabić, ministar unutarnjih poslova Ivica Dačić, osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj, ministar informiranja Boris Bratina, ministar za javna ulaganja Darko Glišić te ministrica rada, zapošljavanja, boračkih i socijalnih pitanja Milica Đurđević Stamenkovski. U programu je sudjelovao i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, s tim da ga je napustio prije nego se društvo raspjevalo.  

Vjerojatno sukladno uputi srbijanskog Ministarstva vanjskih poslova o promicanju tolerancije spomenuti ministar Bratina je nedavno objasnio: „Naravno da nitko nema namjeru ići okolo i ubijati Hrvate“. To je svima nama veliko olakšanje. Posebice jer nam je od 1991. do 1995. ubijeno 16.000 ljudi, a još se 1.740 osoba vode kao nestale.

Bratina je iznio i stajalište kako se „Hrvatska mora kazniti – kao i Ukrajina – oduzimanjem teritorija”. 

Kazniti za što? Valjda zato što sve zlo od Drugog svjetskog rata, moguće i od prije, pa sve do danas dolazi od Hrvata i Hrvatske. Što se kazne tiče, svakodnevno gledamo kako se Ukrajina kažnjava. To smo gledali i kod nas.

Tko je izgubio? Svi mi u Hrvatskoj.

Malo-miščanskim igrokazom idemo na ruku lobiju koji neumorno svijetu priča priču o hrvatskom nacizmu. To, među ostalim, rezultira zabranama ili bojkotom nastupa u inozemstvu ne samo Thompsona, već i Miroslava Škore, Mate Bulića, grupe Hrvatske ruže.  Zabranom puštanja pjesme „Ako ne znaš što je bilo“, na Europskom rukometnom prvenstvu – nakon što je puštena na prvoj utakmici. Negativnim pisanjem svjetskog tiska o neonacizmu u Hrvatskoj – unatoč tome što se Hrvatska često svrstava među najsigurnije zemlje svijeta prema globalnim indeksima (poput Global Peace Indexa) i što se redovito nalazi visoko na ljestvicama sigurnosti i kvalitete života.

Uz to se sve više dijelimo,  potičemo isključivosti, stvaramo ljutnju, umor, zasićenje, gađenja ljudi prema politici i osjećaj besmisla zbog pobrkanih prioriteta u društvu. Gušimo radost kad se ona s dobrim razlogom pojavi – ovaj put zbog uspjehu hrvatske rukometne reprezentacije. Sve kao po receptu Memoranduma 2 Srpske akademije nauka i umetnosti.

Poruka političarima je:

• Ne skupljate bodove na naš račun.
• Vaš je posao raditi za boljitak naših života.
• Pustite nas da se veselimo i budemo sretni.

ARGUMENTI ZA I PROTIV

Sad se naravno po medijima iznose svi mogući argumenti u prilog jednoj ili drugoj strani. Ide se dotle da se razlike u obje opravdane intervencija vlade – one u organiziranje dočeka rukometaša i one u održavanje Pride 2012. u Splitu (u oba slučaja uz dopuštenje MUP i protivljenje gradske uprave) – pronalaze u tome što su je u prvom slučaju podignuta bina, a u drugom nije. Tu je i tvrdnja da je Grad Zagreb podnio prijavu MUP-u za organizaciju dočeka, koju nikad nije povukao itd.

Pokušajmo stvari sagledati zdravorazumski, u širem kontekstu, kako bismo vidjeli što je u ovoj igri od stvarnog značaja – neovisno od toga ima li ili nema bine, je li podnesena, odobrena i ne povućena prijava valjan pravni temelj ili nije.

Prijeti li Hrvatskoj fašizam?

Odgovor ovisi od toga koga pitate. Ako kao mjerilo uzmete stanje u drugim državama – odgovor je NE. Zato što ne postoji relevantna politička pronacistička stranka kao u Francuskoj (čija kandidatkinja u drugu krug predsjedničkih izbora osvaja 41 % glasova); Njemačkoj (gdje Alternativa za Njemačku trenutačno im podršku 25 – 27 % glasača); Nizozemskoj (gdje Stranka slobode dostiže do 17 % glasova na izborima) itd. Sigurniji smo od fašizacije u Hrvatskoj nego u Americi.

Što je s ustaškom znakovljem? Naravno da ga se ne treba i ne smije isticati.

Međutim, nije sve crno bijelo. Problem je u tome što je njegovo isticanje u dobroj mjeri reakcija na jednostrano i cenzurirano tumačenje povijesti fabricirano pod politikom Saveza komunista za ispiranje mozga i legitimiranje nedemokratske vlasti, uz vječitu borbu protiv sveprisutnog fašizma – koje se još dan danas okorjelo brani i nameće.

I danas se „ustaško znakovlje“ vidi i tamo gdje ga nema. Tako se redovito iznose pritužbe kako je hrvatski grb s prvim bijelim poljem „ustaški“. Hrvatski grb s prvim bijelim poljem prevladavao je kroz povijest posebice u 15. i 16 st., a kasnije se koristio uz grb s prvim crvenim poljem.

Na krovu crkve Sv. Marka u Zagrebu je hrvatski grb s prvim bijelom poljem. Partizani su 6. svibnja 1945., ušli u Karlovac noseći zastavu na kojoj je bio hrvatski grb s prvim bijelom poljem. Na konstituirajućem zasjedanju prvog demokratski izabranog Sabora 1990. godine prevladavala je varijanta hrvatskog grba s početnim bijelim poljem.

“Ustašizacija” grba s prvim bijelim poljem je nonsens – koji se ponavlja zbog neznanja ili propagandne laži. Čudi kako već nema zahtjeva za promjenom crijepova na krovu crkve Sv. Marka.

Slično je s izmjenama imena ulica u Zagrebu, gdje je svatko ustaša tko nije pošao u šumu partizanima, osim Miroslava Krleže. Njemu je bilo svejedno ubio ga Dido (Kvaternik – ustaški krvolok) ili Đido (Đilas – partizanski mu pandan). Tako je bilo s kunom, novčanom jedinicom samostalne Hrvatske.

Racionalan pristup sine ira et studio svim totalitarizmima razotkrit će besmisao isticanja simbola kvislinške NDH koja je nastale i nestala u turbulencijama Drugog svjetskog rata, prije gotovo jednog stoljeća. Potrebna je edukacija i kazna propisana zakonom.       

Tko je nadležan propisivati i izricati kazne?

Ovo bi trebalo biti ključno pitanje cijele rasprave oko dočeka rukometaša.

U državi vrijede opći zakoni koje lokalna samouprava ne može mijenjati. Ne može marihuana biti zabranjena u zemlji, a dozvoljena u Zagrebu ili obrnuto. Niti mogu vozačku dozvolu u zemlji dobivati osobe s navršenih 18 godina, a u Zagrebu ili nekom drugom mjestu s navršenih 16 ili tek 20 godina.

Što je zabranjeno, što je i kako kažnjivo propisuju Sabor donošenjem kaznenog, prekršajnog i ostalih zakona. Te zakona provode državna tijela – policija i pravosuđe u propisanim postupcima, u kojima je zajamčeno pravo na obranu i kontrola odluka putem propisanih pravnih lijekova i sl.

To je isključivo u nadležnosti države, a ne lokane samouprave čija autonomija ima utvrđene granice i ne može sličiti na feudalne jedinice gdje lokalni gospodar samovoljno i tuži, i sudi, i kažnjava. Dakle,  ljudi se mogu okupljati, pjevati i nositi svakojaka obilježja, a držani aparat (policija, držano odvjetništvo i sudovi) nadziru zakonitost i poduzimaju mjere za njeno poštivanje sukladno svojim ovlastima.

Apsurdno je da je neka pjesma protuustavna i zabranjena u Zagrebu, a legalna u Splitu, , Zadru, Imotskom itd. gdje se slobodno pjeva. Isto tako je apsurdno da jedan pjevač može biti protjeran iz Zagreba, a slobodno pjevati pred prepunim gledalištem u drugim mjestima diljem zemlje.

Međutim, Gradska skupština Zagreba odlučila je preuzeti ingerencije država, pa je:

“… izglasala je danas Zaključak kojim gradonačelnika Grada Zagreba poziva da poduzme sve potrebne mjere kako bi se osiguralo da se na javnim površinama i u prostorima kojima upravljaju ustanove i trgovačka društva u vlasništvu Grada, kao i na svim javnim površinama za čije korištenje Grad izdaje dozvolu u svrhu organizacije javnih događaja, ne smiju koristiti obilježja, slogani i poruke kojima se veliča, potiče ili odobrava nacionalna, rasna ili vjerska mržnja, uključujući fašističke i ustaške simbole ili pokliče, uključujući ‘Za dom spremni’ ”.

Manji je problem sam tekst Zaključka koji odražava u dobroj mjeri zakonske propise, već pravi problem leži u načinu njegove primjene.

Grad treba izdavati dozvole za organizaciju javnih okupljana s komunalnog aspekta – promet, naknadno čišćenje itd., a li ne s aspekta ocjene zakonitosti ideološkog sadržaja, pogotovo ako se upušta u tumačenje moguće svjetonazorske konotacija pozdrava korištenog u pjesmi nastaloj u kontekstu Domovinskog rata izvođenoj već desetljećima. 

Za takvo što je nadležno Ministarstvo unutrašnjih poslova. Oni ima ovlasti nadzirati skup i spriječiti, odnosno kazniti protuzakonite radnje ili pokrenuti postupke pred sudovima.    

Pošto je Grad Zagreb dopustio organizaciju dočeka u okviru komunalne nadležnosti, proizlazi da komunalnih problema nije bilo. Grad je prijavio MUP-u skup i nikad prijavu nije povukao.

Što je s ostracizmom Marka Perkovića u Zagrebu?

Marku Perkoviću zabranjeno je na pet godina nastupati u Zagrebu. To je kaznena mjera suprotna pravu na rad, načelima kaznenog prava i čemu sve ne. Sliči na partijske ili administrativne kazne iz doba totalitarizma kad se ljude kažnjavalo bez prava na obranu, ali je bar postojao propis – koliko god nakaradan – koji je takve kazne dopuštao. Kako je to Grad Zagreb odlučio kazniti Thompsona s pet godina zabrane nastupanja? Gdje je ta kazna propisana? Ima li minimum i maksimum? Koji su kriteriji po kojima se ona izriče?

Grad može samo prijaviti Thompsona nadležnim državnim tijelima koja su jedina nadležna donijeti odluku krši li on zakon pjevajući pjesmu Bojna Čavoglave, i kakve će sankcije i zaštitne mjere donijeti.

Koji je status pjesme Bojna Čavoglave?

Ako pjesma nije nikad zabranjena od nadležnih državnih tijela i ako se izvodi od Domovinskog rata do danas, onda ima legalitet poduprt odlukom Visokog prekršajnog suda RH da pjesma nije protuzakonita jer je vezana za kontekst Domovinskog rata u kojem je nastala.

Svi su dužni poštovati sudsku presudu, pa i Grad Zagreb koji može od Ustavnog suda tražiti da ocjeni ustavnost dotične presude Visokog prekršajnog suda.

Osim toga, kojim pravom Grad Zagreb nastoji uskratiti ljudima emocije koje se uz tu pjesmu vezuju? Pjesma se slušala i pjevala u ratu, kasnije na koncertima i proslavama – od sportskih manifestacija do vjenčanja.

Zadar je godinama bio u opsadi. Granatiran s mora i kopna, bombardiran iz zraka. Granate su redovno padale kad su ljudi išli ili se vraćali s posla. Tenkovi su došli do predgrađa. U zaleđu se provodilo etničko čišćenje – istjerivanjem, zatvaranjem i mučenjem stanovništva po tamnicama i logorima, pojedinačnim ubojstvima te masakrima cvila i branitelja do genocidnih razmjera u Škabrnji. Grad je znao ostajati bez vode i struje. Strepili smo za živote djece (moju su centimetri spasili od gelera). Spavali smo na podu kod susjeda jer njihov stan ima pregradu više prema brdu Križ odakle se redovito pucalo na grad itd. Trebalo je to preživjeti.

Pjesma Bojna Čavoglave dizala je moral. Najviše mi je značio stih „nećete u Čavoglave, niste ni prije“. Povik Za dom spremni  vezivali smo uz „stala braća da obrane naše domove“. Nikom nije padao na pamet Dugi svjetski rat, kad smo imali rat na vratima. Još manje NDH, kad smo se borili za slobodnu, višestranačku demokratsku Hrvatsku povezanu s demokratskom Europom. Tko je želio totalitarizam, nasilje, pogrome, logore, talijansku Dalmaciju? Zbog toga su mi i djed i otac otišli u partizane.

Mislim da bi se gradonačelnik Zagreba trebao zamisliti, ne nad pjesmom Bojna Čavoglave, već nad onom Tko sam ja da ti sudim.

Da cirkus bude veći, sa štanda Srpske napredne stranke usred Beograda orila se pjesma Bojna Čavoglave, na što su prolaznici Vučićevim aktivistima vikali da su ustaše. Lako je danas postati ustaša. Puštanjem ili slušanjem Thompsona, u Beogradu ili Zagrebu, svejedno.

.

CONCLUSIO ERGO    

Nemojmo piliti granu na kojoj sjedimo. Ne tjerajmo vodu na mlin vječitoj antihrvatskoj propagandi. Zapitajmo se tko to radi i zašto – iz interesa, indoktrinacije, po nalogu ili iz gluposti.

Moramo poštovati pravnu državu, slobode koje jamči i nadležnosti njenih tijela. Uz to nam treba staloženost i zrno zrelosti za razumno rješavanje pitanja koja se otvaraju, umjesto da histeriziramo preuveličavajući problem; galamimo o kršenju ustava; državnom udaru; piratstvu; raspadu sustava i da lijepimo ljudima etikete itd.

Cijela nacija ima pravo dočekati svoje sportaše i u veselju proslaviti njihov uspjeh uživajući u zajedništvu s nacionalnim nabojem. Sportaši imaju pravo birati tko će im pjevati jer žive u slobodnoj zemlji.

Zagrebačka Gradska vlast ih je ucijenila. Neće biti dočeka ako među Hrvatskim ružama, koje mogu pjevati neslužbenu himnu reprezentacije Ako ne znaš što je bilo, bude i Marko Perković kojeg su ostracizmom izgnali na pet godina, jer je ugrožavao svjetonazor, u stvari narativ, grupacije koja ima većinu u gradskoj vlasti. Igrači su hrabro, kako su i igrali, rekli – nećete nas ucjenjivati. Talac je u stvari bio hrvatski narod kojem je uskraćeno veselje i osjećaj pripadnosti naciji.

Uskočila je Vlada jer se radilo o širem općem interesu, omogućila je doček na temelju prijave MUP-u Grada Zagreba koja nije povućena. MUP nije izdao zabranu, a bilo je jasno da nema ni komunalnih smetnji. Time se ispunila želje puka diljem Hrvatske i samih igrača. Jedino se zaobišlo, odnosno ignoriralo ostraciziranje Marka Perkovića – što ni u antičkoj Ateni nije bio pravosudni, već politički proces. Ni tamo nije bilo optužnice, ni suđenja, već su glasači temeljem svojih političkih preferencija na glinenim krhotinama ispisivali ime osobe koja im je bila nepoželjna. Ona je bila izbačena iz grada – polisa.

Doček je prošao u lijepom ozračju, bez izgreda s puno zrelih i dobronamjernih komentara nazočnih na upite televizijskih novinara.

U jednom trenutku prevladao je razum i spasio stvar. Gradski redari su po nalogu svojih nadređenih počeli postavljati traku zabrane kako bi onemogućili pristup trgu gdje se postavljala bina. Prišao im je policajac i kazao da to ne čine. I redari su poslušali. Nije bilo svađe, naguravanja, uhićenja, odvođenja – već se dogodio lijep doček, a ne državni udar.

S malo dobre volje političari su mogli elegantno riješiti problem. Pjesma Bojna Čavoglave nije ni bila na programu, a moglo se dogovoriti i da ne bude jer nije ni bila neformalna himna reprezentacije. Nismo čuli da su je igrači pjevali na igralištu ili na putovanju. Međutim, kako takvo razumno rješenje dogovoriti kad su političari ukopani u svoje biračke baze i o ničemu se ne mogu dogovoriti.

Nije problem sama pjesma koje se lako ispusti iz repertoara. Bit problema leži u tome što je Marko Perković kažnjen zabranom nastupa u Zagrebu na pet godina, bez obzira koju pjesmu pjevao. Ispada da nije samo “Za dom spremni” kao pozdrav s navodnom ustaškom konotacijom u pjesmi Bojna Čavoglave zabranjen u Zagrebu, već da je i Marko Perković implicite i praktično proglašen ustašom, pa kao takav ne smije nastupati u Zagrebu. Za takvo nešto Grad Zagreb nije imao pravni temelj, ni ovlasti.

Zagrebačka je vlast sa svojim kvalifikacijama i zabranama pretjerala. Očito je prešla svoje ovlasti i prekršila zakon. Sad ne može natrag. Mora rigidno stajati iza svog čina braneći Thompsonu nastup unutar roka izgona, dovodeći pri tome u pitanje i događaje od nacionalne važnosti kao što je doček reprezentacije u glavnom gradu države.

Ovakve zabrane – posebice neovlaštene poput ostracizam pojedinca – ne doprinose demokraciji. Izazivaju reakcije koje često – iz dišpeta – budu pretjerane, neprimjerene i nepotrebne. Zabrane vode u ono od čega nas navodno brane – jednoumlje, diskvalifikacije, sukobe te podjele mi i oni. To su značajke totalitarizma koji je poguban bez obzira pod kojim se simbolima pojavljuje – desnice ili ljevice.

Na kraju, osim čišćenja smeća na trgu, ostaje i raščišćavanje svakojakog smeća u politici i medijima. 

Svi se možemo zamisliti nad pitanjem jesmo li mi sretan narod kad nam je proslava sportskog uspjeha najveći problem u državi ili nesretan kad političari ne mogu postići jednostavan kompromis koji bi omogućio održavanje fešte uz izbjegavanje velike društvene štete?         

PS. Za širi kontekst ove teme vidi članke na ovom portalu. Nevolje s ustašlucima i Povijesni put od kulture do krvoprolića i natrag.