Kritičko je mišljenje staro koliko i čovječanstvo. Antički su Grci od njega stvorili posebnu disciplinu. Nazvali su je διαλεκτική τέχνη (dialektiké téchne) ili umijeće razgovaranja, u smislu raspravljanja radi otkrivanja istine o predmetu razgovora. 

Spoznaja o kritičko mišljenje kao metodi razmišljanja vezuje se uz grčkog filozofa Atenjanina Sokrata (469 – 399. pr. Kr.). Rani grčki filozofi tražili su temelj postojanja svemira (tzv. kozmološko razdoblje VII-VI st. pr. Krista), pri čemu im se, kaže Torre, istina naprosto objavila kao nevin, čist i jasan bitak. [Tako je po Talesu prapočelo i osnova svega svijeta voda, Anaksimanderu apeiron - beskraj, a prema Anaksimenu zrak]. „Nisu u tu istinu puno sumnjali, dovodili je u pitanje, nisu razvijali niti dopuštali raspravu o njoj. Objavili su što im se ukazalo.“[i]

Sofisti (V i IV. st.pr. Kr) su se okrenuli čovjeku i društvenim temama iz vrlo prozaičnog razloga. Poduke i savjete sugrađanima su naplaćivali i od toga dobro živjeli. Sastavljali su tužbe i obrane klijentima na sudu, pripremali političke govore, posmrtna slova, upućivali ih kako voditi ekonomiju kućanstva i posjeda, podučavali su retoriku, matematiku i sl. Sofisti su svoja znanja i vještine koristili u praktične svrhe  za rješavanju životnih problema svojih nalogodavaca.

U svijetu atenske demokracije pobjeda u raspravi, općenito uvjeravanje slušatelja bila je često ključ uspjeha. Zato je bila potrebna vještina nazvana retorika koja je podrazumijevala racionalan pristup predmetu rasprave i nalaženje logičnih argumenata (pojam logos je podrazumijevao nerazdvojnost mišljenja i govora)[ii] 2. Problem je bio u tome što su ljudi imali različite interese koje je trebalo braniti ili promicati, pa je kod sofista vojevalo načelo relativizma (zastupaj ono mišljenje koje ide u prilog tvom klijentu), a ne objektivne (apsolutne) istine. Sokratov učenik Ksenofont je tvrdio da se sofisti „prostituiraju i za novac prodaju svoje znanje onima koji to traže“ te zbog toga „govore radi obmane i pišu radi zarade“.[iii]       

Sokrat se poput sofista bavio pitanjima čovjeka i društva, ali nije htio naplaćivati svoj rad. Držao je da novac kvari ljude, a znamo da želja za probitkom čini ljude pristranim. Motiv njegovog društvenog angažmana bila je strastvena želja da pokoleba vjeru sugrađana u valjanost njihovih stajališta, zaključaka, vrijednosti i znanja makar ona bila općeprihvaćena i da ih navede na stalno propitkivanje. Sokratova žena Xantipa upuštala se s njim u žestoke rasprave u nadi da će kroz njih njezin muž otkriti istinu kako ga njegov besplatni društveni angažman pretvara – što se obitelji tiče –  u nekorisnog zgubidana.

Sokrat je tjerao sugrađane – po ulicama i trgovima Atene te na okupljanima zbog slavlja ili svetkovina – da preispituju svoja  uvjerena i da upoznaju sami sebe. Njegovu tvrdnju kako on sam ništa ne zna mnogi nisu shvatili kao skromnost, već umišljenost. Kako je objasnio Eutimah – jedan od Sokratovih sudaca (u Cresenzovoj rekonstrukciji dijaloga[iv]) – to je kao da govori ljudima: „Ja sam neznalica, ali ti koji ne znaš da jesi, još si veći neznalica od mene“[v]. Normalno je da će, ako neprestano napadaš bližnje (tj. njihova uvjerenja i soliš im pamet), prije ili poslije netko reagirati i naplatiti ti za sve“.[vi]

Nije se čuditi što su Sokrata sugrađani smatrali napornim. Napad na postojeća uvjerenja – koliko god bila bio dobronamjeran – izaziva nelagodu jer nas suočava s nepoznatim.  Ljudi ne vole da ih se gura izvan zone komfora, stavlja pred dileme i da im se dokazuje da su neznalice. Na kraju je Sokrat osuđen na smrt. Eutimah je svom sugovorniku zaključno kazao: „U stvari znaš što? Pravo je čudo da je starac doživio sedamdeset godina, a da ga nisu nijednom osudili na egzil ostracizmom“[vii] (kao zanovijetala koji nepotrebno narušavao konformizam društva i iritira puk).              

Sokrat nama je blizak jer je  metodski sličan suvremenim misliocima. Kod njega kao i u suvremenoj znanosti istina se više ne samootkriva, nego postaje upitna, neintuitivna (u zaključku, ne u traganju), potražuje hipoteze i dokaze, misaone konstrukcije razvezane od same stvari.[viii]  Ako je znanstvena 16/17 stoljeća revolucija započela – kako kaže  Yuval Harari – otkrićem neznanja[ix], onda Sokratu treba odati priznanje što je neznanje otkrio 2000 godina ranije.

U tom smislu možemo kazati da je Sokrat utemeljitelj znanstvene misli zaslužne za razvoj civilizacije.   

[i] Robert Torre: Ima li života prije smrti?; Zagreb, studeni 2018; str. 149.
[ii] Branko Bošnk: Povijest filozofije, Knjiga 1; Zagreb, 2019; str. 164.
[iii] Luciano de Crescenzo: Povijest grčke filozofije; Zagreb, studeni 2012; str. 148.
[iv] Isto, str. 176. u Cresenzovoj rekonstrukciji dijaloga.
[v] Isto
[vi] Isto
[vii] Isto. [Ostrakizam (grčki ὀστραϰισμός) (ostracizam), vrsta narodnog suda u antičkoj Grčkoj (Atena, Arg, Megara, Milet). Primjenjivao se protiv onih građana koji su svojim prejakim utjecajem ugrozili demokraciju u polisu. Pravo glasa imali su svi građani (potrebna većina 6000). Oni su na ostrakonu (grč. ὄστραϰον: glineni crijep) ispisivali imena nepoćudnih sugrađana; građanin za kojeg je pala većina glasova morao je otići u progonstvo na 10 godina.]
[viii] Torre: Isto
[ix] Yuval Noah Harari: Sapiens – Kratka povijest čovječanstva; Zagreb 2015, četrnaesto poglavlje.