CAUSAE I CASUS BELLI

Za napad Izraela i Sjedinjenih Država Amerike (SAD) na Iran – dok su pregovori oko iranskog nuklearnog programa bili u tijeku – trebalo je domaćoj i svjetskoj javnosti objasniti razloge, kako izraelske tako i američke vlade.

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu je izjavio kako je cilj zajedničkog napada SAD-a i Izraela  „ukloniti egzistencijalnu prijetnju koju predstavlja teroristički režim u Iranu“.

Napad na režim izvana može uključivati i napad iznutra od iranskog naroda jer će – kako kaže Netanyahu – američko-izraelska „zajednička akcija stvoriti uvjete da hrabri iranski narod uzme svoju sudbinu u svoje ruke“.

Uklanjanje dugoročne egzistencijalne prijetnje Izraelu od režima u Teheranu spada u causae belli – dublje, temeljne razloge za upuštanje u rat.

Marko Rubio, državni sekretar (ministar vanjskih poslova) SAD-a, objasnio je sudjelovanje svoje zemlje u napadu ovim riječima: 

„Apsolutno je postojala neposredna prijetnja, a ta neposredna prijetnja bila je da smo znali kako će, ako Iran bude napadnut – a vjerovali smo da hoće biti napadnut – oni odmah krenuti na nas, i nismo namjeravali sjediti i primiti udarac … , ako bismo čekali da nas prvi napadnu nakon što budu napadnuti – i to od nekog drugog, Izrael ih napadne, oni prvo napadnu nas, a mi čekamo da nas pogode – pretrpjeli bismo više žrtava i više poginulih.

Djelovali smo proaktivno, na obrambeni način, kako bismo spriječili da nam nanesu veću štetu.“

Saznanje o dolazećem napadu Irana na američke interese je casus belli – neposredni povod za pokretanje ratnih operacija.

Objašnjenje Netanyahu je jasno pokazalo da je izraelska vlada zaključila kako su trenutačno uvjeti optimalni da se jednom za svagda u ime budućih generacija riješi iranskog režima koji desetljećima poziva na uništenje Izraela i stalno ga ugrožava kroz pomaganje njemu neprijateljskih pokreta koji ga i oružano napadaju. Izrael je za napad imao obećanu izravnu pomoć Amerike, a vlastodršci u Teheranu su bili oslabljeni – što sankcijama, što nezadovoljstvom dijela naroda, što napadima iz lipnja 2025.

Može se nagađati da se u motivu napada dijelom nalazi i nada 76 godišnjeg premijera  Netanyahu da bi – nakon ukupno 18 njegovih turbulentnih godina na vlasti – uništenje iranskog neprijateljskog režima dovelo do porasta njegove trenutačne popularnosti i dodijelilo mu istaknuto mjesto u povijesti Izraela. To bi moguće utjecalo ne samo na njegovu političku ostavštinu, već i na obustavu kaznenih postupaka za korupciju koji se vode protiv njega.   

Što se Rubiovog objašnjena tiče, ono sadrži neugodnu implikaciju da sudjelovanje u napadu na Iran nije dio plana vladine osmišljene politike, već reakcija na odluku Izraela da pokrene napade. To bi značilo da je Izrael glavni i da on vodi igru, koristeći pritom američku vojsku – njeno oružje, novce i živote – za svoje ciljeve.

Predsjednik Trump je pokušao popraviti dojam o iznuđenom ulasku SAD-a u rat – bez namjere, ozbiljnog plana i izlazne strategiju. To jest dojam da mu saveznik diktira kad će ići u rat, što  bi bilo – slikovito rečeno – kao da rep vodi psa, a ne obrnuto.

Neposrednu opasnost za SAD – koja bi opravdala preventivne napade – trebalo bi naći (A) u izjavi američkog pregovarača Steve Witkoffa da Iranci obogaćuju uran:

„ … puno iznad brojke koju trebate za civilnu uporabu. To je do 60 %. Oni su vjerojatno jednu sedmicu udaljeni od postizanja industrijske razine materijala za izradu bombe, to je stvarno opasno.“

(B) Kao i u izjavi predsjednika Trumpa da će Iran „uskoro“ steći sposobnost gađati SAD-e interkontinentalnim balističkim raketama – iznesenoj u obraćanju naciji četiri dana prije napada na Iran.

Ispadalo je da bi za „tjedan dana“ Iranci imali materijal za izgradnju nuklearne bojeve glave i „uskoro“ raketu kojom mogu gađati matični teritorij SAD-a.  

Pitanje je, kako je Iran tako brzo uspio obogatiti uran puno iznad razine potrebne za mirnodopske svrhe, odnosno kako je uopće mogao obogaćivati uran kad je nakon ranijih zračnih napada istih saveznika iz lipnja prošle godine predsjednika Trump pobjedonosno izjavio:

„Iranska ključna postrojenja za obogaćivanje nuklearnog materijala potpuno su i u cijelosti uništena“.

STRATEGIJA IZRAELA I SAD-a

SAD-e i Izrael žele ukloniti prijetnju Irana promjenom režima ili promjenom njegove politike.

Pitanje je, može li se samo napadima iz zraka i sankcijama to postići. Hitler se nadao da će stalnim zračnim napadima – od rujana 1940. do svibnja 1941. – prisiliti Britaniju na predaju ili barem na zaključivanje sporazuma o zaustavljanju rata kako bi mogao napasti Sovjetski savez, neopterećen ratom na dva fronta.

Saveznicu su kasnije stalno bombardirali Njemačku, ali je rat nije završio sve dok savezničke kopnene snage nisu zauzele njen teritorij. Rusija nemilice bombardira Ukrajinu već četiri godine, među ostalim masovnim korištenjem iranskih dronova, ali nije uspjela ostvariti svoje ratne ciljeve.

Bombardiranje Irana za sada donosi žrtve, ali ne i željene promjene.

Za promjenu režima ili njegove politike osim nezadovoljstva naroda treba i hijerarhijski organizirana grupacija unutar ili izvan vladajuće strukture koja će preuzeti državne institucije i obnašati njihove funkcije – kao što se dogodilo u Rumunjskoj kad je vojska i policija prešla na stranu prosvjednika i uhitila predsjednika Ceauşescua ili u Venezueli, gdje je postojeća vlast – po prvim pokazateljima – mijenja politiku prema SAD-u.    

Treba vidjeti postoji li kakav dogovor s nekom u vlasti utjecajnom grupom u Iranu, ili će možda nova garnitura vodstva, koja je zamijenila likvidirane dužnosnike, odlučiti promijeniti politiku.

Naoružavanje i podržavanje Kurda da sruše režim u Teheranu vjerojatno ne može dati rezultate na kraći rok. Uz to, države poput Turske i ostalih u kojima žive Kurdi neće gledati blagonaklono na jačanje njihove vojne snage.   

STRATEGIJA IRANA

Iran je nesumnjivo držao da mu za sigurnost režima treba atomsko oružje. Zato je inzistirao da sam obogaćuje uran umjesto da ga uvozi za mirnodopske projekte koje – kako tvrdi – jedino želi razvijati.

Atomsko oružje se danas smatra policom osiguranja. Da Amerikanci nisu nagovorili Ukrajince na predaju atomskih bojevih glave Rusima, na temelju ruskog obećanja da neće napasti Ukrajinu (Amerikanci se nisu obvezali braniti Ukrajinu u tom slučaju) Ukrajinci bi danas vjerojatno mirno živjeli.

Sada Nijemci, Poljaci, pa i Japan žele atomsko oružje jer ne vjeruju više Amerikancima i njihovoj zaštiti.

Kim Jong-un je veća prijetnja Americi nego je bio  ubijeni ajatolah Ali Khamenei, ali na Sjevernu Koreju nema preventivnih udara, iako ona ima atomske bojeve glave i na očigled cijelog svijeta razvija balističke rakete koje svako malo ispaljuje u Tihi ocean s ambicijom da poveća njihov domet do Amerike.

Iran je odlučio primijeniti obrambenu taktiku koju su mnogi u svijetu nazvali potpuno pogrešnom i samoubilačkom jer je protiv sebe okrenuo ne samo susjede, već i svjetske vojne sile, iako su jedni i drugi u sukobu željeli ostati neutralni.

Međutim, iskustvo Irana iz listopada prošle godine, kad je na napade odgovorio samo protuudarom na Izrael, pokazalo je neučinkovitost takve strategije, a od poštivanja neutralnosti susjeda nije bilo koristi.

Sad je Iran – kako je i prijetio – napao sve države u kojima se nalaze američke vojne baze. Izgleda da mu nije cilj nanijeti samo štetu bazama – njihovim postrojenjima, oružju i vojnicima, već napraviti što veći kaos i štetu ne samo državama i kojima se baze nalaze, već cijelom svijetu kroz poremećaja zračnog i pomorskog prometa te opskrbe naftom i plinom.

Države Perzijskog zaljeva već neko vrijeme pokušavaju omekšati režim u Teheranu uspostavom diplomatskih odnosa i razvojem međusobne trgovine kako bi iranski režim shvatio da mu suradnja odgovara više od konfrontacija. Slično je Zapadna Njemačka pokušala svojom istočnom politikom prema Sovjetskom savezu tijekom hladnog rata.

Kod napada na Iran države Zaljeva su htjele ostati neutralne i nisu dopustile korištenje američkih vojnih baza u njihovim državama za ratna djelovanja. Kao i Europljani, koji nisu htjeli svoje baze staviti Amerikancima na raspolaganje. Zbog toga su se Amerikanci morali osloniti na nosače aviona, jer izgleda nemaju dovoljno krstareći raketa za dugotrajnije napade, pa masovne napade temelje na lansiranju raketa i bombi s zrakoplova koji napadaju u valovima.

Međutim, gađanjem morskih i civilnih zračnih luka, hotela, stambenih zgrada, brodova i ostalih nevojnih meta Iran nastoji nanijeti veliku štetu i stvoriti kaos u zemljama Zaljeva kako bi one napravile pritisak na predsjednika Trumpa da zaustavi vojne operacije i štetu koju one trpe.

Zemlje Zaljeva su se do sada promovirale kao sigurna i poželjna mjesta za posjetitelje i poslovanje.

Teroristički napadi o kojima svjedočimo diljem svijeta kod njih su bili rijetki (ISIS 2916. u Saudijskoj Arabiji, i 2022 u Abu Dhabiju – napad Hutija dronom), a vođe nekih pokreta s liste terorističkih organizacija živjele su tamo u raskoši.

Zemlje zaljeva su uz snabdjevenje svijeta energentima, razvijale turizam, bile oaze za financijsko poslovanje, otvaranja tvrtki, povoljne kupovine od luksuznih predmeta do nekretnina, stanovanje i zapošljavanje. Postale važno svjetsko zračno putničko sjecište s jakom zračnom putničkom flotom. Ugošćavale su velike sportske priredbe od nogometa, golfa, auto utrka, tenisa itd. Planirale su i gradili velike projekte. Uz to su se nametale kao posrednici i važan faktor u globalnim političkim odnosima te ključni čimbenici u održavanju stabilnosti svjetske energetske situacije. Svoj su imidž gradili reklamama širom svijeta od sportskih priredbi do svjetskih televizijskih mreža, koje su donosile samo pozitivne vijesti i priloge o njima. U to brendiranje su mnogo uložile. Sad je u nekoliko dana sve to nestalo.

Iran je napao dronovima Cipar, čime je u sukob uvukao i Europljane.

Što napadi budu duže trajali, poremećaji – u opskrbi energentima, zračnom i pomorskom prijevozu, na burzama, kroz inflaciju itd. – nanosit će ogromne štete svjetskoj privredi. Iranci se nadaju da će sve to napraviti pritisak u Americi i Izraelu te diljem svijeta na Trumpa da napade zaustavi.

Trump je obećavao Amerikancima prestanak ratovanja po svijetu. Predstavljao se kao mirotvorac. Uz to je tvrdio kako će smanjiti inflaciju, proračunski deficit i poreze, te jačati gospodarstva što bi trebalo donositi visoke cijene dionica i dobre prinose na burzama, uz jeftine životne troškove stanovništva.

Sve je to teško ostvarljivo u kaotičnom svijetu poremećenih trgovačkih odnosa zbog uvođenja carina, raskida trgovačkih i ulagačkih veza, upitnosti političkih i vojnih savezništava uslijed nedostatka povjerenja. Sada se tome pridružuju i poremećaji u gospodarstvu i prometu koji sve više sliče onima iz 2020. – 2021. izazvanim pandemijom Covida.    

Trump mora sada pokazati da se taj opći kaos isplatio i da je donio konkretne rezultate Americi i njenim saveznicima unatoč ljudskim žrtvama i izravnim troškovima vojnih operacija (procijenjenim na 65 milijardi dolara) i ukupnim troškovima rata kroz štetu gospodarstvu (procijenjenu na 210 milijardi dolara).

Za sada ankete pokazuju da 6 od 10 Amerikanaca ne podržava napad na Iran.

S druge strane, režim u Teheranu je spreman, kako izgleda, žrtvovanjem naroda izdržati zračne napade i praviti – koliko god može – što veći kaos dok se javno mijenja u svijetu, posebice kod saveznika u Zaljevu i birača u Americi ne okrene protiv Trumpove politike.

Ako se raspoloženje u Iranskom vodstvu ne promijeni, više tjedni, pa i više mjesečni, zračni napadi neće imati ključni učinak na ishod sukoba kao što nisu imali u Vijetnamu ili Afganistanu, gdje su i “čizme na terenu” bile uzaludne.

Vrijeme će uskoro pokazati hoće li se gambit Trumpu isplatiti ili će protupotez iranskog režima u obliku belli contra omnes (rata protiv svih) doprinijeti Trumpovoj nepopularnosti i slabljenju njegove političke moći u čemu će značajnu ulogu odigrati rezultati među-izbora u Americi u studenom ove godine.