Uvod

U Europi i kod nas raspravlja se, pa i prepire, o koristi i šteti za nacionalne države i njihove stanovnike od članstva u Europskoj uniji. Jedni EU hvale, drugi je optužuju za mnoge nedaće koje su ih snašle. Neke se države žele u nju učlaniti, a u nekim državama članicama postoje utjecajni pokreti koji zagovaraju izlazak iz EU.

Isto tako, raspravlja se o ulozi i politici NATO-a. Od toga je li uopće potreban, tko ima najveće koristi od prodaje oružja, kako taj obrambeni savez prilagoditi prilikama u suvremenom svijetu i sl. 

Pred kraj Drugog svjetskog rata razmišljalo se kako spriječiti ponavljanje katastrofa koje ratovi donose (Drugi svjetski rat izbio je svega 25 godina nakon Prvog). Kako omogućiti ljudima u poratnim godinama preživjeti prežive glad i zime. Kako obnoviti porušene zemlje.   

U srpnju 1944. zaključen je Sporazum iz Bretton Woodsa o poslijeratnom međunarodnom monetarnom sustavu. U rujnu je Ministarstvo financija SAD-a napisalo memorandum pod naslovom Program za sprečavanje Njemačke da započne Treći svjetski rat, poznat kao Morgenthauov plan (po tadašnjemu ministru financija). Plan je predviđao de-industrijalizirati Njemačku i pretvoriti je – kako je rekao Churchill – po obilježju u prvom redu u zemljoradničku i pastirsku zemlju.

Churchill nije bio spreman pristati na ekonomsko degradiranje Njemačke. Vjerojatno na temelju iskustva sa sudbinom Njemačke nakon Prvoga svjetskog rata (koje je potvrdilo Keynesovo upozorenje o posljedicama ograničavanja njezina gospodarskog razvoja) i sumnje njegovih suradnika kako ruralna Njemačka neće moći izvozom poljoprivrednih proizvoda plaćati reparacije. Osim toga, postajalo je sve vidljivije da se pojavljuje nova prijetnja  koja dolazi od Sovjetskog saveza. Prevladalo je mišljenje da se toj prijetnji Europa može othrvati samo ako je ujedinjenja i gospodarski jaka.

Kontekst ideje o ujedinjenju Europe

Početkom 1945. američko ministarstvo financija pripremilo je prijedlog velike pomoći Sovjetskom Savezu u raznim oblicima u vrijednosti u rasponu od 5 do 10 milijardi dolara. Zamisao je bila pokušati putem pomoći u obnovi integrirati Sovjetski Savez u poslijeratno svjetsko gospodarstvo i tako dobiti suradnika umjesto protivnika.

Istovremeno je američki general Patton u privatnim razgovorima, posebice od svibnja do rujna 1945., zagovarao napad na sovjetsku vojsku tvrdeći da Sovjetski Savez predstavlja opasnost za oslobođenu Europu i  da nema smisla prepustiti mu zemlje u kojima se zatekla njegova vojska.  

Na sastanak u Potsdamu u srpnju i kolovozu 1945. Velika trojica (SAD, Sovjetski savez i Velika Britanija) su odlučila da se poslijeratno njemačko gospodarstvo mora zasnivati na poljoprivredi i lakoj industriji kako bi se umanjila industrijska baza za novo naoružavanje. Oprema teške industrije bila bi najvećim djelom odnesena iz Njemačke na ime ratne odštete, pa bi se njemački izvoz ograničio na robe poput ugljena, piva, igrački, tekstila i sl.

Međutim, američki predsjednik Truman i njegovi suradnici već su shvaćali da će Sovjetski Savez predstavljati opasnost za Europu. Crvena armija okupirala je Srednju i Istočnu Europu. Njene su trupe boravile u Poljskoj, Čehoslovačkoj, Mađarskoj, Bugarskoj i Rumunjskoj, a baltičke zemlje su već bile porobljene i integrirane u Sovjetski savez na temelju sporazuma Hitler – Staljin. U Jugoslaviji je vlast osvoji sovjetski agent kodnog naziva Walter, tada već poznat po jednom od svojih konspirativnih imena – Tito.  

Staljin je tumačio da njegova kontrola istočne Europe ima obrambeni karakter od mogućih napad u budućnosti i da ona legitimno potpada pod sovjetsku interesnu sferu.      

Postalo je jasno da u takvim okolnostima gospodarsko slabljenje Njemačke i vojno povlačenja SAD-a iz Europe nemaju smisla. Time bi se samo stvorili preduvjeti da se Europa izloži opasnosti od nove okupacije i diktature.

U čuvenome govoru održanom u Westminster Collegeu u Fultonu u SAD-u 5. ožujka 1946., Winston Churchill dao je prikaz nadmetanja oko podjele od nacizma oslobođenih područja. Zauzimao se da Sjedinjene Države zadrže monopol nad atomskim oružjem. Nagovijestio borbu između država demokracije i tiranije.

Za Europu je ustvrdio:

„Od Ščećina na Baltiku do Trsta na Jadranu spustila se željezna zavjesa preko Kontinenta. Iza te crte leže glavni gradovi Srednje i Istočne Europe: Varšava, Berlin, Prag, Beč, Budimpešta, Beograd, Bukurešt i Sofija. … Atena je jedina … slobodna odlučiti o svojoj sudbini na izborima pod britanskim, američkim i francuskim nadzorom.“

Međutim, grčki su komunisti bojkotirali izbore održane u ožujku 1946. na kojima je pobijedila monarhistička Ujedinjena patriotska stranka. Podržavani iz baza u Jugoslaviji grčki komunisti su započeli građanski rat predvođeni veteranom antifašističke borbe Markosom Vafiadisom, poznatom kao general Markos. Do kraja 1946. godine njegova Demokratska armija Grčke imala je 16 tisuća boraca.

Staljin nije posebice pomagao partizane u Grčkoj. Pri kraju Drugog svjetskog rata i početkom 1947. godine on je – nadajući se financijskoj i gospodarskoj pomoći zapada – držao neodređeno stanje u zemljama Istočne Europe. Sukladno dogovoru na Jalti tolerirao je prisutnost nekomunističkih predstavnika u vladama tih zemalja, kao i elemente tržnoga poslovanja u njihovim gospodarstvima. Širenje komunizma na Grčku preuzeo je na svoju ruku Tito držeći se svog recepta – pretvaranja izvorno antifašističke borbe u klasnu borbu i preuzimanje vlasti u ime izgradnje komunizma.

U rujnu 1946. svijet je čuo “Govor o nadi” američkoga državnog tajnika Jamesa Byrnesa u Stuttgartu koji je, između ostalog, rekao:

„Godine 1917. Sjedinjene Američke Države bile su prisiljene ući u Prvi svjetski rat. Nakon toga rata odbili smo pristupiti Ligi naroda. Mislili smo da možemo ostati po strani europskih ratova i izgubili smo zanimanje za europske poslove. To nas nije spriječilo da budemo prisiljeni ući i u Drugi svjetski rat. … Tu pogrešku više nećemo ponoviti. Namjeravamo i dalje aktivno pratiti i sudjelovati u europskim i svjetskim zbivanjima. …”

Nekoliko dana kasnije uslijedio je čuveni govor Winstona Churchilla (koji tada više nije bio premijer jer je izgubio parlamentarne izbore u Britaniji) na Sveučilištu u Zürichu – poznat kao govor o Sjedinjenim Europskim Državama. Churchill je, među ostalim, rekao:

„Sada ću vam nešto reći što će vas začuditi. Prvi korak u ponovnom stvaranju europske obitelji mora biti partnerstvo između Francuske i Njemačke. … Nema obnove Europe bez duhovno velike Francuske i duhovno velike Njemačke. Struktura Sjedinjenih Europskih Država bit će takva da će materijalnu snagu pojedine države učiniti manje važnom. Male države uvažavat će se kao i one velike i zadobiti poštovanje doprinosom zajedničkoj stvari. Stare države i principati Njemačke, slobodno ujedinjeni radi zajedničke koristi u federalni sustav, mogli bi zauzeti svoja pojedinačna mjesta među Sjedinjenim Europskim Državama.“ 

Drugim riječima, ujedinimo se jer se samo tako možemo obraniti svoju slobodu i gospodarski napredovati.

Nakon rata pokrenut je Marshallov plan, službeno nazvan Program za obnovu Europe 1948. – 1951. koji je na kraju dosegnuo iznos veći od 12 milijardi dolara. Bila su to dodatna sredstva na već utrošenih 12 milijardi dolara pomoći Amerike Europi od kraja rata do početka Marshallova plana. Da bi se taj plan učinkovitije provodio, europske su države 1948. ustrojile Organizaciju za europsku sigurnost i suradnju.

Sovjetskom Savezu i zemljama istočne Europe ponuđeno je sudjelovanje u Marshallovom planu. Staljin je poslao svog ministra vanjskih poslova Molotova i grupu stručnjaka u Pariz kako bi saznali što im plan nudi. Doznali su da je uvjet za primanje pomoći prikazivanje Americi bilance ekonomskih resursa (što bi otkrilo svu slabost sovjetske privrede i krhkost moći SSSR-a) i suzdržavanje vlada država Istočne Europe od nacionalizacije njihovih industrija.

Za Staljina to je značilo onemogućavanje samostalnoga planiranja. Miješanje u njegove prioritete i metode vođenja privrede. Razotkrivanje slabosti u sovjetskom gospodarstvu te stalne kontakte službenika iz državne uprave i privrede s inozemstvom.

Drugim riječima, rastakanje njegova totalitarnoga sustava kako u SSSR-u, tako još više u zemljama Istočne Europe, čije bi privrede postajale sve ovisnije o Zapadu. Postalo je jasno da je Marshallov plan u stvari alat Trumanove doktrine u borbi protiv totalitarizma, za stvaranje svijeta demokracije i tržne ekonomije u kojemu bi dominirala Amerika i njezina snažna privreda.

Staljin je plan odbio, unatoč očajnim uvjetima života stanovništva u ratom opustošenoj zemlji koja je podnijela ogromne ljudske žrtve (oko 27 milijuna ljudi).

Kako mu pregovori sa Zapadom više nisu mogli donijeti neku korist, Staljin nije trebao taktizirati oko primjene dogovora s Jalte. Otvoreno je krenuo u učvršćivanje kontrole nad istočnoeuropskim državama. Uvedeni su jednopartijski sustavi i izgrađen državni aparat potreban za nametanje jedinstvene politike i uklanjanja svake moguće opozicije.

Što se obnove Sovjetskog Saveza tiče Staljinu je, nakon što je odbio pomoć Sjedinjenih Država, ostalo samo iscrpljivati okupirane zemlje Istočne Europe iz kojih je, prema nekim procjenama, u razdoblju 1945. – 1955. izvukao 13 milijardi dolara.

Jugoslavenski komunisti su iz istih razloga kao i Staljin odbili Marshallov plan i nastavili s instaliranjem totalitarnog komunističkog režima. Pri tome su – radi dokazivanja svoje pravovjernosti  – znali biti “Più stalinisti di Stalin.” (“Veći staljinisti od Staljina”).

Jugoslavenske sigurnosno obavještajne službe (Odjeljenje za zaštitu naroda – OZN-a i kasnije Uprava državne bezbednosti – UDB-a) uklanjali su svaku postojeću i moguću oporbu u ime antifašizma (u čije je ime protjeran Vlatko Maček iako je odbijao suradnju s okupatorima) i komunizma.

Možemo samo nagađati kakva bi sudbina jugoslavenskih naroda i narodnosti bila da je Tito prihvatila Marshallov plan, slobodne izbore, integraciju u demokratsku Europu itd.

Staljin je u obnovu zemlje krenuo prisilom nad narodom – nazvanom Visoki Staljinizam – pretvorivši Sovjetski Savez u radni logor. Uklanjajući istodobno putem organa unutrašnjih poslova – NKVD-a (Narodnyj kommisariat vnutrennih del) svaki mogući izvor oporbe ili protivljenja. Uveden je masovni nadzor nad pučanstvom, uz likvidacije, slanje u logore na prisilni rad ili premještanje ljudi na rad u udaljene destinacije uz razdvajanje obitelji. 

Staljin je vjerovao da će se Amerikanci povući iz Europe i da će se onda odnos snaga na kontinentu promijeniti u njegovu korist. U obnovi privrede naglasak je stavljen na tešku industriju, čiji je prvenstveni zadatak bio stvaranje snažne vojske. Već je u kolovozu 1949. SSSR testirao svoju atomsku bombu.

Staljin je krenuo u konsolidiranje okupacije država istočne Europe. U veljači 1948. zbacio je izabranu vladu Čehoslovačke i doveo na vlast Komunističku partiju Čehoslovačke. U lipnju je započeo blokadu Zapadnog Berlina. U istom mjesecu donesena je rezolucija Informbiroa O stanju u KP Jugoslavije s ciljem smjene neposlušnog Tita koji je svojim soliranjem znao iskakati iz Staljinovih taktičkih poteza.

U travnju 1949. zapadni saveznici su utemeljili obrambeni savez NATO – North Atlantic Treaty Organization.

Put ujedinjena

Europska integracija kretala se od dogovora o zajedničkoj obrani (NATO 1947.); suradnje u ugljenu i čeliku (Sporazum iz Pariza 1951.); preko zajedničkog tržišta (Rimski ugovori 1957.); do Europske unije (Ugovor iz Maastrichta 1992.); zajedničke valute eura (1999, 2002), i zajedničkih institucija (Lisabonski ugovori 2007 / 2009).

Ti integracijski procesi doprinijeli su poslijeratnoj obnovi i razvoju gospodarstva u njih – u pojedinim fazama – uključenih država.

Na primjer, Poljska je nakon pada komunizma u 1990-im provela opsežne tržišne reforme, imala je stručnu radni snagu i stabilnu makroekonomsku politiku, tako da joj je pristup jedinstvenom europskom tržištu ulaskom u EU 2004. uz EU potpore omogućio snažan gospodarski razvoj.

S druge strane, nedostaci EU su očiti. (a) Sporo donošenje odluka zbog potrebnog konsenzusa; (b) zaostajanje u tehnologijama i konkurentnosti zbog zabrane državnih potpora privredi; (c) onemogućavanje manje razvijenim zemljama zaštite njihove nekonkurentne privrede; (d) monetarni sustav koji se zasniva na fiskalnoj disciplini (koje se članice ne mogu ili ne žele pridržavati); (e) sitničarenje kroz koje EU birokracija traži opravdanje postojanja; (f) rasipanje novca na neproduktivne projekte; (d) nesuvisla poljoprivredna politika koja daje poticaje bez obzira na efektivnu proizvodnju, a uvozi iz svijeta poljoprivredne proizvode kako bi mogla izvoziti industrijske itd.    

Nacionalne bilance, pokazuju da je odljev (iz siromašnijih zemalja) koji čine zarade i drugi kapitalni prihodi tvrtki iz razvijenih zemalja (kamate, dividende), po odbitku (neto od) odgovarajućih priljeva (tvrtki iz siromašnijih zemalja od ulaganja i izvoza na zapad), iznosio između 2010. i 2016. u prosjeku 4 do 7 % BDP-a, što znatno nadilazi priljeve iz fondova EU-a u Poljsku, Mađarsku, Češku i Slovačku. Članicama primateljicama neto-potpore su činile između 0,5 i 3 % BDP-a u 2017.

Odljev primarnog dohotka (dividende, reinvestirana dobit i kamate prema inozemstvu) iz Hrvatske posljednjih godina iznosi približno 4–6 % BDP-a, što je posljedica činjenice da je znatan dio banaka, telekomunikacija, trgovine i industrije u stranom vlasništvu. S druge strane, neto sredstva koja Hrvatska povlači iz EU proračuna čine oko 3-5% BDP-a (ovisno o godini) njenog BDP-a.

Istočna politika

S današnjeg stajališta možda je najveća naivnost EU proistekla iz Ostpolitik (istočne politike) Willy Branda iz 1970-ih pod sloganom „promjena kroz trgovinu“ (njem. Wandel durch Handel ) što je značilo da odnose sa Sovjetskim Savezom treba poboljšavati kroz trgovinu te kulturnu i sportsku razmjenu. Sovjetski savez i Istočnu Njemačku tvrdili su političari nikako se ne smije isključivati, ignorirati ili se prema njima odbojno i neprijateljski ponašati. Zagovaratelji politike interakcije s Rusijom dobili su naziv Russlandversteher, što znači „oni koji razumiju Rusiju“.

Nakon pada Berlinskog zida krajem 1989., raspada Sovjetskog Saveza i oslobođenja država istočne Europe, došlo se do uvjerenja da su tržišna ekonomija i demokracija pobijedile u Rusiji. Bolje reći, da je pobijedio potrošački stil života i da nema povratka u prošlost. Nekad razdvojeni ljudi i društva postali su slični. Jedu brzu hranu u McDonaldsu, telefoniraju Appleovim mobitelima i putuju slobodno po svijetu. Stare podjele i rivalstva nemaju više podloge u ideologiji ili drugim društvenim agendama.

Hladni rat je završio. Wandel durch Handel je, činilo se, uspio. Sada profitabilna trgovina napokon može u punom opsegu doći na svoje. Iz Rusije će se povoljno uvoziti energenti i sirovine, dok će se na njezino tržište, gladno zapadnih brendova, izvoziti industrijski proizvodi i sadržaji zabavne industrije.

Povrh svega, značajnija ulaganju u vojsku i obrambene projekte neće biti potrebna, jer su ratovi i sigurnosne prijetnje među europskim državama postali stvar prošlosti. Uostalom, tu su i Sjedinjene Američke Države koje kroz NATO pružaju sigurnosni kišobran i učvršćuju uvjerenje da je europska sigurnost zajamčena.

Međutim, kada je riječ o sigurnosti, nikada ne treba reći nikad. Russlandversteheri očito nisu razumjeli da se ruske imperijalne ambicije mogu preliti izvan njezinih granica. Rusija je, osim što je nastojala spriječiti secesionističke pokrete unutar vlastitog teritorija, poput onih u Čečeniji, Tatarstanu, Baškortostanu i Tuvi, istodobno poticala i podupirala separatističke pokrete u drugim državama kako bi u njima ostvarila političku kontrolu ili teritorijalne dobitke. Primjeri za to su Transnistrija, Abhazija, Južna Osetija, Krim, Donbas i cijela Ukrajina.

Na okupaciju Krima 2014. i rat u Donbasu Zapad je mlako reagirao. Rusiji su uvedene simbolične sankcije, ali trgovina i ulaganja nisu prestajali. Međunarodni monetarni fond procijenio je da su sankcije usporavale rast ruske ekonomije za 0,2 postotna boda godišnje u razdoblju 2014. – 2018.

To je bila cijena koju je Putin bio voljan plaćati za sprovođene svoje politike pokazivanja snage u međunarodnim odnosima u slučaju Kube, Sjeverne Koreje, Venezuele, Irana, Gruzije, Krima, Sirije, Centralne Afrike i sl. Andrej Ilarionov, nekadašnji Putinov savjetnik, a sada opozicionar, za ambicije ruskog predsjednika kaže:

„Njegove teritorijalne, imperijalističke ambicije važnije su mu od bilo čega drugog, uključujući standard života Rusije i financijsku situaciju u zemlji. Čak i financijsku situaciju njegove vlade.“

Zapad je unatoč sankcijama nastavio ne samo trgovati s Rusijom, već i u nju ulagati.

Udio ruskog plina u njemačkom uvozu porastao je s 36 %, koliko je iznosio 2014., na 55 % u 2022. Nijemci su nastavili ulagati u Rusiju. Tako je 2017. započeta gradnja tvornice automobila Mercedes-Benz s kapacitetom 25.000 vozila godišnje. Pustio ju je u proizvodnju 2019. sam Putin.

Međutim, ruska Specijalna vojna operacija – za koju se vjerovalo da će biti kratka jer joj se Ukrajinci neće moći ili neće htjeti ozbiljnije oduprijeti i da će međunarodna zajednica prihvatiti fait accompli (kao što je prihvatila okupaciju Krima) – pretvorila se u dugotrajan i krvav rat. Nakon više od četiri godine sukoba, rat je stigao Rusima u kuću.

Ukrajinski napadi sve češće pogađaju infrastrukturu duboko u ruskoj pozadini, uključujući područja oko Moskve i Sankt-Petersburga. Napadi na te gradove izazvali su u Rusiji šok, poput onog u nacističkoj Njemačkoj zbog neočekivanog bombardiranja Berlina od britanske avijacije 25. kolovoza 1940. San stanovnika Rusije o ljetovanju na Krimu – dok se specijalna vojna operacija odvija negdje daleko – se rasplinuo.

U novoj vrsti rata dronovima i raketama, umjesto jurišima tekova i pješadije poduprtih zrakoplovstvom, Ukrajinci su se neočekivano dobro snašli. Nanose velike gubitke ruskim snagama na bojišnici i pravcima opskrbe, kao i infrastrukturi te prednjače u razvoju novih tehnologija i taktika ratovanja.

Iako je šteta koju Specijalna vojna operacija radi državi Rusiji i njenim stanovnicima sve očitija, iako je jasno da Rusija ne može držati pod okupacijom cijeli Ukrajinu, Putin ne odustaje od rata. Treba mu pobjeda, ili nešto što može proglasiti pobjedom, a to je najmanje cijeli Donbas, Zaporiška i Hersonska oblast.

Za očekivati je da će sukladno iskustvu iz čečenskog rata Putin borbe intenzivirati pokušajem probijanja fronta velikom ofenzivom – s prikrivenom ili javnom općom mobilizacijom, uz velike žrtve. Istovremeno će nastaviti nemilosrdno bombardirati Ukrajinu bez obzira na stradavanje cvila. Hitler je vjerovao da može prisiliti Veliku Britaniju na predaju bombardiranjem njenih velikih gradova.    

Bez obzira na razloge napada na Ukrajinu koje navode rusku čelnici – vojna sigurnost, povijesno pravo, zaštita govornika ruskog jezika, denacifikacija i sl. – čini se da je glavni motiv sprječavanje mogućeg razvoja demokracije u susjedstvu. Zato je i Kina uništila demokraciju u Hong Kongu, unatoč obećanjima o jednoj zemlji s dva uređenja.

Kina se javno zalaže za poštovanje suvereniteta u međunarodnim odnosima. Istovremeno pomaže rusku agresiju na Ukrajinu. S druge strane, naseljava Kineze na istoku Rusije i izdaje zemljovide sa svojim granicama prije ustupanja teritorija Carskoj Rusiji u 19. stoljeću – koje Kina nazva stoljećem poniženja.

Povratak u 1947.

Očito je da zemlje Zapada nisu kroz NATO pripremale napad na Rusiju, zemlju s najvećim nuklearnim arsenalom na svijetu i snažnom konvencionalnom vojskom (čije su se slabosti otkrile tek 2022. tijekom takozvane specijalne vojne operacije). Plan EU-a očito je bio razvijati trgovinske odnose s Rusijom, uz iskazivanje svih mogućih počasti predsjedniku Putinu i omogućavanje njegovim oligarsima da troše novac diljem svijeta – od kupnje ekskluzivnih nekretnina do preuzimanja prestižnih nogometnih klubova.

Ulazak zemalja oslobođenih nakon raspada Sovjetskog Saveza u NATO bio je logičan preventivni potez kako ne bi, nekim povijesnim obratom, ponovno završile s krive strane neke nove željezne zavjese.

Istočna Njemačka pridružila se NATO-u ujedinjenjem sa Zapadnom Njemačkom, a potom su u taj savez ušle Poljska, Češka, Mađarska, Bugarska, Rumunjska, Slovačka i Albanija. Očito ne zato da bi napale Rusiju, već kako bi se zaštitile od moguće obnove ruskih ambicija iz doba sovjetskog kolonijalizma.

EU i Rusija nastoje privući što više država u svoje sfere utjecaja. To čine kroz gospodarska obećanja, prijetnje sankcijama, pružanje konkretnih pogodnosti te utjecajem na javno mnijenje i podršku političkim strankama, skupinama i pokretima koji su im skloni. S tim da EU ne poduzima  „specijalce vojne operacije“. Natjecanje oko utjecaja EU i Rusije vidljiva je u zemljama poput Crne Gore, Moldove, Gruzije, Srbije i drugih.

EU je Srbiji dosad dodijelila više od sedam milijardi eura bespovratnih sredstava za reforme, infrastrukturu, poljoprivredu, obrazovanje, zaštitu okoliša i druge projekte, uz dodatne zajmove i ulaganja europskih institucija. Sve to iako Srbija ne provodi potrebne reforme, vodi politiku koja nije usklađena s vanjskopolitičkim stajalištima EU-a, suočava se s masovnim prosvjedima pučanstva, nabavlja ofenzivno naoružanje iz Kine i Rusije, dok joj potpora članstvu u EU među stanovništvom već godinama opada.

Budući da srbijanske vlasti izbjegavaju za navodnu „obojenu revoluciju“ optužiti EU – kako bi i dalje mogle sjediti na tri stolice, europskoj, ruskoj i kineskoj – na meti optužbi našao se vječni krivac za sve nedaće: narod, za koji se stoljećima tvrdi da zapravo i nije narod. Koji sada ima državu koju ne bi trebao imati.

U međuvremenu je Velika Britanija 2016. napustila EU koju je Nigel Farage, jedan od najglasnijih zagovornika Brexita, nazivao „propalim projektom“ i „mrtvacem“.  Predstavnici krajnje desnice poput Marine Le Pen u Francuskoj, Geerta Wildersa u Nizozemskoj i Mattea Salvinija u Italiji pozivali su vlade i građane svojih zemalja da slijede britanski primjer. Bugarskog premijera  Bojka Borisova zabrinula je atmosfera izlaska iz EU, pa je rekao: „Kad krene domino-efekt, ostat će samo Bugarska, Rumunjska i Grčka“.

S druge strane, Sjedinjene Države – najjači partner u euroatlantskom savezu – počele su pod Donaldom Trumpom pokazivati namjeru smanjenja, ako ne i potpunog napuštanja svog angažman u NATO-u, kao i potpore Ukrajini.

Sjedinjene Države su istodobno otvorile trgovinski sukob s EU-om te ušle u niz drugih prijepora s Europljanima. Trump je krajnje neukusno vrijeđa pojedine članice Europske unije i njihovih čelnika, uz očitu blagonaklonost prema Putinu.

U jednom od javnih prepucavanja s Trumpom na društvenim mrežama, talijanska je premijerka za njega izjavila:

„Mogu samo reći da je razočaravajuće što ne pokazuje jednaku odlučnost prema neprijateljima Zapada i Sjedinjenih Američkih Država, čije vođe umjesto toga tretira s mnogo većom popustljivošću.”

Anketa Europskog vijeća za vanjske odnose pokazuje kako  57 % ispitanika u Britaniji vjeruje kako je odluka o napuštanju EU bila “pogrešna” jer se loše odrazila na gospodarstvo i rast troškova života. Sada tri trećine Britanaca – kažu ankete – žele bliže veze s EU. Mark Leonard, čelnik spomenutog vijeća je komentirao:.

“Desetljeće kasnije, Britanci su shvatili da će njihove nade za boljim životom izvan EU ostati neispunjene i da će Brexit potkopati britansku sposobnost da upravlja pitanjima za koja glasači najviše mare”.

Kako Rusi zamišljaju svjetske imperije i njihove interesne sfere?

Prema ruskim teoretičarima suverene su samo one države koje su samostalne i mogu ići svojim putem, a da ne slušaju tuđi diktat. To su nuklearne sile, vojno i gospodarski moćni giganti poput SAD-a, Kine, Rusije i možda Indije. Manje su države prema njima nemoćne i moraju upasti u sfere utjecaja neke od njih.

To je varijacija Brežnjevljeve doktrine ograničenog suvereniteta. Europske zemlje poput Njemačke i Francuske nisu po tom narativu suverene. Prvo, zato što su dio svojih ovlasti prenijele na Bruxelles, a drugo, zato što u velikoj mjeri ovise o SAD-u i njegovoj zaštiti.

Što reći za Ukrajinu? Ona – kaže ruski teoretičari – ne može biti suverena jer po svemu spada u rusku sferu, iako zapad to pokušava agresivno promijeniti. Znakovito je da Aleksandar Dugin, ruski filozof i geostrateški teoretičar, s odobravanjem navodi kako je Zbigniew Brzezinski, američki diplomat i savjetnik američkih predsjednika, rekao da Rusija bez Ukrajine nije velika sila. Znači, Rusija treba pripojiti ili bar kontrolirati Ukrajinu ako želi biti, a želi, velika svjetska sila.

S druge strane, Europa je svjesna da bi – u slučaju da Ukrajina bila pregažena od Rusije – ambicije Rusije prema drugim državama, posebice baltičkim, samo porasle. Ovako Ukrajina koja trenutačno ima najvještiju vojsku u novom načinu ratovanja i veliki privredi potencijal, stoji na putu obnovi ruske interesne sfere sukladno novom multipolarnom svjetskom poretku kakvog zamišljaju ruski političari. U njemu bi Rusija – kao ravnopravna sila – vidjeli smo dijelila planet sa Sjedinjenim Državama, Kinom i moguće Indijom.  Nad slabom, razjedinjenom Europom, Rusija bi dominirala.

Europa je danas pod pritiskom slično onom nakon Drugog svjetskog rata. EU, kojoj potpora Sjedinjenih Država sve više kopni, mora učiniti ozbiljne promjene u prioritetima,  organizaciji i politikama, kako bi povećala svoj obrambeni i privredi kapacitet. Očito da će se neki zajednički interesi morati staviti ispred nacionalnih.

EU se nastoji što više ujediniti i povezati se s demokratskim partnerima poput Kanade, Japan, Australije, Južne Koreje i sl. kako bi stvorila obrambeno i gospodarski funkcionalni blok koji bi odvraćao sigurnosne prijetnje i moglo pregovarati trgovinske aranžmane s Kinom i Sjedanjem Državama, a jednog dana i Rusijom kao ravnopravni partner.

Što nam je činiti?

Male države, poput Hrvatske, nemaju luksuz voditi, ispravljati, često ni javno kritizirati politiku velikih sila. One moraju mudro koristiti pogodnosti koje im europske integracije pružaju: sigurnost kroz obrambene saveze, razvojne fondove, pristup jedinstvenom tržištu, uključivanje u europske proizvodne lance, privlačenje investicija, pomoć u prirodnim i gospodarskim katastrofama te snažniju vladavinu prava i humanističkih vrijednosti.

S druge strane, treba pogledati i u svoje dvorište. Nitko nam nije kriv što godinama odgađamo reforme; što smo prepustili Inu Mađarima; što korisnije ne usmjeravamo europske fondove i što se pojavljuju njihove zlouporabe. Nitko nam nije kriv što degradiramo obalu zbog neprimjerenih prostornih planova i neučinkovitog nadzora; što se kod nas odlaže inozemni opasni otpada itd..

Isto tako sami smo si krivi što sami sebi stalno tražimo mane i grijehe idući na ruku protuhrvatskoj propagandi, što se iscrpljujemo u raspravama o Drugom svjetskom ratu, o Jugoslaviji koje odavno nema, itd, umjesto da se bavimo tekućim problemima i strategijom razvoja.

Za ostvarenje svojih ciljeva Hrvatskoj treba vješta vanjska politika, mudra poput one Dubrovačke Republike. Tiha kad lobira radi promocije nacionalnih interesi. Javna kad treba pokazati jedinstvo sa saveznicima, što uključuje i simbolične geste koje partneri cijene. Mala Hrvatska ne može i ne mora biti predvodnica europske politike, niti se treba gurati u njene prve redove. Međutim, isto tako ne treba nepotrebno i nespretno joj oponirati plivajući uz struju.

Predsjednik Republike bi trebao biti jedan od naših najvažnijih diplomatskih aduta. Umjesto toga, Hrvatska često ostavlja dojam zemlje čiji predsjednik ulazi u sukobe sa saveznicima, vrijeđa pojedine članice Europske unije, omalovažava NATO, ponavlja narative koji odgovaraju sadašnjem Kremlju i češće djeluje kao oporbeni političar nego kao dužnosnik koji se po Ustavu mora brinuti  „za redovito i usklađeno djelovanje“ državnih institucija „te za stabilnost državne vlasti“.

Najnametljiviji mediji (kako nazivan one koji dominantno iskaču na Internetu) i njihovi komentatori ne kritiziraju predsjednika, već povremeno daju do znanja da podržavaju njegove istupe. Tako politički analitičar Žarko Puhovski misli kao i predsjednik da ne treba poslati šačicu vojnika na paradu u Paris – povodom proslave francuskog nacionalnog praznika pada Bastilje kako bi uz vojnike savezničkih država prodefilirali niz Champs-Élysées – jer bi to, po njegovu mišljenju, značilo sudjelovanje u „histeričnoj militarizaciji Europe“.

Ako je riječ o „histeriji“, onda joj, očito, podliježu gotovo sve europske države. Opći trend je dodatno trošenje na obranu i pomoć Ukrajini. “Histerija” je zahvatile i donedavno neutralne Finsku i Švedsku. Ušle su u NATO-o. Ozbiljno jačaju svoju obranu i značajno pomažu otpor Ukrajine. Finska je do sada dala Ukrajini preko 3 milijarde eura vojne i humanitarne pomoći. Švedska preko 14 milijardi eura uz dogovor da će joj isporučiti borbene avione Gripen i s njom u suradnji proizvoditi bespilotne letjelice.

Stajališta hrvatskog predsjednika o nepotrebnoj “histeriji”, blizak je krajnje desnim pokretima u Europi. Kod njega se možda radi o refleksnoj obrani svjetonazora stvaranog u mladosti, potrebi privlačenja pažnje, udovoljavanju vlastitom ego, stvaranju platforme za predstojeće parlamentarne izbore, možda i još nečem.

Vrijeme je da Hrvatska politički odraste. Da se političari prestanu inatiti. Da povijesne činjenice prihvatimo onakvima kakve jesu i vrednujemo ih iz perspektive europskih demokratskih i humanističkih vrijednosti – uz jednaku osudu svih totalitarnih režima. Još je važnije da se okrenemo rješavanju stvarnih izazova koristeći mudro prednosti koje nam pružaju europske i euroatlantske integracije, umjesto da im grotesknom simbolikom prkosimo na vlastitu štetu.