Prvi komentari mađarskih izbora

Na mađarskom polju svjetske strateške ploče došlo je do zamjene figura. Bijeli pijun je pojeo  crnog. Peter Magyar je zamijenio Viktora Orbána. Sada su se igrači – oni s bijelim i oni s crnim figurama – našli pred pitanjem: “Što donosi ova promjena? Koje poteze sad vući?”

Velika većina članica Europske unije se nada da će bujica koju je na mađarskim parlamentarnim izborima pokrenula pobjednička stranka TISZA (tisztelet = poštovanje + szabadság = sloboda) – čije ime aludira na poplavnu rijeku Tisu – otplaviti mađarska veta iz Orbánove ere i da će nova vlada promicati demokratske slobode i vladavinu prava. Ursula von der Leyen, predsjednica Europske komisije, poručila je na društvenim mrežama:

„Mađarska je izabrala Europu. Europa je oduvijek birala Mađarsku. Zajedno smo jači. Jedna se zemlja vraća na svoj europski put. Unija postaje snažnija.”

Predsjednik britanske vlade Keir Starmer rekao je:

„Ovo je povijesni trenutak, ne samo za Mađarsku već i za europsku demokraciju.”

Francuski predsjednik Emmanuel Macron pozdravio je predanost mađarskog naroda vrijednostima Europske unije, a predsjednik njemačke vlade Friedrich Merz pozvao je na ujedinjenje snaga za snažnu, sigurnu i, iznad svega, ujedinjenu Europu. Čelnici mnogih drugih europskih zemalja izrazili su slično oduševljenje, dok su pojedini ostali na suzdržanim, protokolarnim čestitkama.

S druge strane, američki predsjednik Donald Trump i ruski predsjednik Vladimir Putin su razočarani. Izgubili su saveznika koji je blokirao njima neželjene inicijative Europske unije, propagirao populizam, euroskepticizam i „konzervativnu“ ideologiju, a mađarskom društvu nametao autoritarna ograničenja – po njihovu ukusu. Orbán je bio uzor mnogim zagovornicima „neliberalne demokracije” – uglavnom krajnje desnim, konzervativnim i populističkim strankama i pokretima u Europi.

Kad je dobio pitanje o Orbánovom izbornom porazu predsjednik Trump je prekinuo razgovor s novinarima u zračnoj luci nakon povratka u Washington iz Floride. Samo je rekao “thank you” i požurio prema helikopteru. Kad je sletio pred Bijelom kućom opet su ga dočekali novinari. Dok je, ne osvrćući se, prolazio pokraj njih uzvicima su tražili njegov komentar rezultata mađarskih izbora. Trump je nastavio hodati. Bez riječi. Pognute glave. Govor tijela kazivao je „ne čujem vas, ne vidim vas”. Odsutno je prošao travnjakom kao da bježi od realnosti i ušao u Bijelu kuću.

Kasnije je na društvenim mrežama izjavio da je Orbán bio njegov prijatelj, da je bio dobar čovjek i da je napravio dobar posao s imigracijom. Dodao je kako izbori u Mađarskoj nisu bili njegovi izbori i da nije bio puno uključen u Orbánovu izbornu kampanju (unatoč nizu ranijih izjava podrške Orbánu i njegovoj politici). Pétera Magyara je ocijenio kao dobrog čovjeka koji će napraviti dobar posao.

Potpredsjednik SAD-a J. D. Vance – koji je usred dramatične situacije na Bliskom istoku dojurio u Budimpeštu pružiti potporu Orbánovoj kampanji – bio je realniji i iskreniji:

„Svakako smo znali da postoji velika mogućnost da Viktor izgubi izbore. Podržali smo ga jer je jedan od rijetkih europskih čelnika koji su spremni suprotstaviti se birokraciji u Bruxellesu. To je bilo vrlo, vrlo loše za Sjedinjene Američke Države.”

Rusija nije čestitala Péteru Magyaru nakon objave rezultata izbora. Glasnogovornik ruskog predsjednika, Dmitrij Peskov, u prvom je komentaru rekao da Mađarska više ne uživa poseban status i da sada, zajedno s ostatkom Europe, spada u „neprijateljske zemlje”. Uvjerljiva pobjeda Tisze kasnije je navela Rusiju da preko Peskova poruči:

„Mađarska je napravila svoj izbor. Mi taj izbor poštujemo. Za sada možemo s zadovoljstvom primijetiti, koliko razumijemo, njegovu [Magyarovu] spremnost na uključivanje u pragmatičan dijalog. U ovom slučaju postoji obostrana spremnost s naše strane, a zatim ćemo se ravnati prema konkretnim koracima koje poduzme nova mađarska vlada.”

Suradnja Trumpa i Putina ovom slučaju nije uspjela, ali se nastavlja. Tako Trump koji očajno treba sniženje cijena nafte dovođenjem novih količina na svjetsko tržište (zbog nezadovoljstva Amerikanaca rastom cijena na benzinskim postajama, najave poskupljenja avionskih karta za 20 %, itd.), za vrijeme primirja s Iranom blokira Hormuz za iransku naftu, iako je Iran objavio slobodu plovidbe. Istovremeno produžuje suspenziju sankcija za rusku naftu koja se sada prodaje po visokim cijenama, dok Europljani i dalje nastoje zaustaviti tankere iz ruske flote u sjeni.

Europska krajnja desnica nije sretna zbog Orbánova poraza. Orbán je provodio ono za što se desnica godinama zalagala. Marine Le Pen, predvodnica francuske krajnje desnice, za promjene u Mađarskoj okrivila je „groteskne optužbe o diktaturi” Viktora Orbána, čovjeka koji je – kako kaže – „šesnaest godina hrabro i odlučno branio slobodu i suverenitet Mađarske”. Zaključila je:

„Zadovoljstvo koje je iskazala Europska komisija, koja neprestano prekoračuje svoje ovlasti na štetu volje naroda, trebalo bi zabrinuti Mađare za opstanak te slobode koja je godinama skupo branjena.”

Petr Bystron iz Alternative za Njemačku (AfD) traži pokretanje istrage o pritisku EU-a na mađarsku vladu „zamrzavanjem milijardi eura iz fondova i nametanjem financijskih sankcija”. Hermann Tertsch iz španjolskog Voxa tvrdi da je došlo do nečuvenog uplitanja EU-a u mađarsku izbornu kampanju, uz upozorenje da će se takva uplitanja ponavljati.

Zašto je Orbán izgubio izbore?

Analize i komentari sad pokušavaju objasniti zašto je u Mađarskoj došlo to masovnog otpor stanovništva vladajućem režimu koji je rezultirao debaklom Orbána plebiscitarnim porazom njegova “orbanizma“.

Neočekivani razmjeri plebiscita donijeli su stranci Tisza dvotrećinsku većinu u parlamentu, što joj omogućava izmjenu ustava i potpuno razmontiranje strukture vlasti naslijeđene nakon šesnaestogodišnje vladavine Orbánove stranke Fideza – Mađarski građanski savez (Fidesz – Magyar Polgári Szövetség). Ona je u koaliciji s Demokršćanskom narodnom strankom na izborima 2010. također osvojila parlamentarnu dvotrećinsku većinu, što je iskoristila da donese novi Ustav Mađarske, sukladan svojim željama i potrebama.

Pad podrške Fideszu započeo je 2024. gubitkom narodnog povjerenja, u čemu ima ironije jer je ime stranke smišljeno da asocira na latinsku riječ fides – povjerenje.

Povjerenje je erodiralo jer je Péter Magyar – tada srednje rangirani državni službenik i član Fidesza – objavom snimke razgovora ministrice pravosuđa Judit Varge (svoje supruge), razotkrio umiješanost vlade u zaštitu zamjenika upravnika doma za djecu optuženog za zataškavanje seksualnog zlostavljanja maloljetnika. Otkriće je izazvalo masovne prosvjede.

Sve veća popularnost Magyara koji je držao govore širom zemlje i bio aktivan na društvenim mrežama, navela je Orbána da i on krene na propagandnu turneju. Kad je doživio huk negodovanja i zvižduke od okupljenog slušateljstva prešao je u protunapad. Optužio je nezadovoljnike da žele vladu naklonjenu Ukrajini koja će davati mađarske novce Kijevu.  Kasnije je poručivao kako je Fidesz garant mira koji neće dopustiti da mađarska djeca budu uvučena u Rusko Ukrajinski rat koji je “bratoubilački sukob između dva slavenska naroda”.

Mađari su bili nezadovoljni korupcijom, klijentelizmom, rastom troškova života, zanemarivanjem školstva i zdravstva, vladinom kontrolom medija, a mladi posebno zabranom noćnog života, a uz sve to izgleda da je izbor između EU i Rusije imao veliki utjecaj na odluke birača.

Očito ljudima nije sjela Orbánova tvrdnja da je EU opasnost za Mađarsku, jer ugrožava njen suverenitet, društvene vrijednosti i huška Mađarsku na uključivanje u rat u Ukrajini i konfrontaciju s Rusijom, dok je u stvari Putinova Rusija pravi izbor partnera.

Otkriće bilateralnog sporazuma Rusije i Mađarske iz prosinca 2025. o uskoj suradnji u nizu područja – energetike, trgovine, industrije, poljoprivrede itd. sve do prosvjete, zdravstva te „kulturne i humanitarne sfere“ – izazvalo je nezadovoljstvo u zemlji.

Ovaj je narativ samo pojačao negativni učinak informacija o umiješanosti ruskih službi u mađarske izbore; o navodnom “pokušaju” sabotaže na plinovodu u Srbiji – za koju je Orbán, bez ikakvih dokaza, optužio Ukrajinu; o odavanju tajni s EU sastanaka ruskom ministru Sergeju Lavrovu koje je prenosio mađarski ministar vanjskih poslova Péter Szijjártó.

Orbán je ušao u politiku poznatim govorom 1989. kad ja kao pripadnik studentskog disidentskog pokreta zahtijevao da ruska vojska napusti Mađarsku. Sad je doživio da diljem zemlje, na ulicama, u podzemnoj željeznici Budimpešte, čak i na njegovim predizbornim mitinzima ljudi uzvikuju “RUSZKIK, HAZA“. To je simbolični povik Mađarske revolucije iz 1956. protiv ruske okupacije a prevodi se RUSI IDITE KUĆI.       

Podrška Donalda Trumpa pokazala se također kontraproduktivnom. Ljudi  su umorni od kaosa i nesigurnosti koje stvara. Mnogi ne odobravaju Trumpov odnos s Putinom čija vojska radi zločine u Ukrajini i nemaju povjerenja u njegova obećanja.

Zašto Orbánu nije više dobra EU koja mu je dala ogromna sredstva? Zato što ne podržava autoritarnu vladavinu. Bolje su mu odgovarali partneri poput Putina, Trumpa, srpskog predsjednika Aleksandra Vučića ili donedavnog čelnika Republike Srpske Milorada Dodika.

A kod nas i u susjedstvu?

Reakcije su prilično različite. Predsjednik Vlade Andrej Plenković nazvao je Magyara, čestitao mu na uvjerljivoj izbornoj pobjedi te poručio da Hrvatska želi unaprijediti političku, gospodarsku i energetsku suradnju s Mađarskom.

S druge strane, predsjednik Republike Zoran Milanović je ponovio tvrdnju europske krajnje desnice (vidi gore izjavu Le Pen), rekavši:

„Čovjek koji je do jučer bio satrap i tiranin izgubio je izbore glatko — šaptom ih je izgubio.“

Drugim riječima, taj „čovjek“ nikada nije bio ni satrap, ni tiranin kakvim su ga proglašavali u Europi i u Mađarskoj. Bio je demokrat pod kojim je demokratski sustav funkcionirao. Dokaz za to je priznanje poraza i mirna predaja vlasti.

Za Milanovića su pitanja oko ovih izbora unutarnja stvar Mađarske, pa u njih ne želi miješati (zato navodno i nije službeno čestitao Magyaru), kao što ne želi ni da netko „izvana zabada nos u Hrvatsku“. S Orbánom se nije čuo, ali kaže “to ne znači da se neću javiti ako nazove.”

Srpski predsjednik Aleksandar Vučić — na istom tragu kao Milanović — za Orbána je rekao:

„Bio je gospodin. Odmah je priznao poraz i čestitao pobjedniku.“

U promotivnom spotu podrške Orbánu svojedobno je izjavio kako se nada „da će naredni izbori mnogo značiti svima nama, što znači da ćemo svjedočiti još jednoj pobjedi Fidesza“. Sada, kada svjedoči velikom porazu Fidesza, naglašava strateško partnerstvo s Mađarskom, dugogodišnju dobru suradnju i prijateljstvo s Orbánom, dodajući da se prijatelja ne odriče „ni u dobru ni u zlu“.

Milorad Dodik, de facto vodeći čovjek Republike Srpske misli isto:

“”Uvijek smo na neki način bili sami ovdje, osim Srbije, Rusije, i imali smo neoliberalni svijet protiv nas. Orban je bio tu glas razuma. Želim što prije da se vidim sa njim i da razgovaramo o tome kako ćemo dalje. Orban je moj prijatelj i to i ostaje. Već prvi dan (nakon objavljivanja rezultata) pokazao je da su mnoge laži koje su mu pripisivali u smislu diktature ostale apsolutno izgubljene, jer je priznao rezultate izbora i bez ikakvih ograničenja izvršio tranziciju vlasti“.

Tvrdnja kako priznavanje izbornog poraza dokazuje da Orbán nije vladao autokratski, da je gospodin, i da su mu se pripisivale laži o autoritarnosti i diktaturi povlači pitanje. Što je Orbán mogao učiniti nakon što mu je narod plebiscitarno rekao da otiđe? Ponoviti 1956. godinu? Pozvati Ruse i ugušiti “obojenu revoluciju”? Ili biti “gospodin”.

Nije se čuditi što hrvatski mediji nisu obratili više pažnja na Milanovićevu reakciju na mađarske izbore, s obzirom na to da su u prošlosti propustili objektivno sagledati i ozbiljnije komentirati mnoge njegove istupe i poteze koje su zaslužili temeljitu analizu i propitkivanje.

Vrijeme je za spojiti točke i stvoriti širu sliku Milanovićeva djelovanja te pokušati odgonetnuti motive koji pokreću, nadahnjuju i usmjeravaju. On je u mnogo čemu sličan Trumpu. Po nedostatku samokontrole; vrijeđanju ljudi i država; kritiziranju EU i NATO-a, neopravdano ili katkad opravdano, s tim da mu je kritike bilo ponekad pametnije prešutjeti ili primjerenije formulirati s obzirom na funkciju koju obnaša. Tu su i diplomatski gafovi; proruske i protu ukrajinske izjave, kršenje ustava, itd.

(O tim temama vidi članke na ovom portalu: „Trumpovi iz našeg sokaka“, „Zašto smo došli do ustavne krize?“ i „Je li Laptalov slučaj doista dokaz da Grčka nije pravna država?“).

Trebalo bi se i zapitati zašto su predsjednikovi najintenzivniji (zapravo jedini) međudržavni kontakti bili svedeni uglavnom na Mađarsku, Republiku Srpsku i Albaniju, dok su ga političari EU članica u pravilu izbjegavali?

U Americi izlaze knjige, članci, novinski komentari, objave na društvenim mrežama, izjave i sl. s analizama Trumpove politike, njegovih motiva, ideološkog okvira, kao i s njegovim psihološkim profilom i psihijatrijskim dijagnozama. (Vidi članak na ovom portalu „Bullynomics predsjednika Trumpa.“)

Hrvatska bi se trebala pozabaviti pitanjem: Što stoji iza Milanovićevog “nestandardnog” ponašanja? Psihološka potreba privlačenje pažnje, želja biti drugačiji i ispasti pametniji od drugih, određeni svjetonazorski refleks ili promicanje nekih, možda nečijih, konkretnih interesa?                  

Izbori u Hrvatskoj

U članku „Orbán je pao. Može li i Plenković?“ novinar Indexa Vedran Salvia razmatra „Je li moguć mađarski scenarij?” kod nas. To jest, može li HDZ na idućim izborima izgubiti vlast poput Fideza.

Odgovor je zatražio od političkog analitičara Tihomira Cipeka. Ovaj je rekao da je Orbán izgubio izbore prvenstveno zbog ekonomskih razloga, ali da je za razliku od Mađarske,  ekonomska slika u Hrvatskoj ipak sve bolja, pa je:.

“Dobar dio ljudi je zadovoljan. U prosjeku gledano, standard raste. Nezadovoljstva uvijek ima, ali treba se zapitati postoje li političke stranke koje ga mogu adekvatno artikulirati i pretvoriti u protestne glasove.“

Dodao je da je:

“Promjena je moguća ako bi se formirala velika koalicija stranaka opozicije na čelu sa Zoranom Milanovićem, koji bi prethodno dao ostavku na mjesto predsjednika. Kad bi takva koalicija uspjela artikulirati neki od ključnih problema, poput stambene politike, sigurno bi mogli izgraditi veliku političku podršku, što bi shodno tome moglo dovesti do promjene vlasti”.

Dakle, Zoran Milanović bi trebao biti hrvatski Peter Magyar.

Prethodno bi trebao – objašnjava Cipek – dati ostavku na mjesto predsjednika. Zašto? Da ne bi, kao na prošlim izborima kršio osnovno ustavno načelo diobe vlasti i izazvao krizu. Iako su tada Milnovićevi pobornici u glas tvrdili da predsjednik nije djelovao „protu-ustavno“, a sada ipak izgleda priznaju da jest.

Salvia kaže da je osim samog pitanja može li doći do smjene vlasti, još bitnije zapitati se može li doći i do promjene političke paradigme. Po njegovim riječima, to podrazumijeva dubinsku transformaciju upravljanja državom i raskid s klijentističkim obrascima koji su se desetljećima taložili pod dominacijom jedne stranke. Zaključuje, kako je upravo na tom obećanju Péter Magyar izgradio pokret, ponudivši biračima demontažu sustava.

Péter Magyar je izgradio pokret i stranku Tiszia bez repova. Zoran Milanović je bio predsjednik vlade 2011 – 2016. u jeku jednog razdoblja intenzivne privatizacije. Tada se iz vlade pogodovalo raznim monopolima (npr. u duhanskoj industriji) i interesnim skupinama. Klijentelizma je bilo isto toliko koliko i u doba vlasti HDZ-a. Trebalo je namiriti sve partnere Kukuriku koalicije, HNS i ostale. Teško da bi on mogao mijenjati političku paradigmu.

Dolaskom Zorana Milanovića na čelo vlade dobili bismo, najvjerojatnije, hrvatskoga Tumpa – po ponašanju i tretiranju neistomišljenika, problematičnoj suradnji s EU i NATO savezom, diplomatskoj izolaciji, proruskim narativom itd.

Nakon promjena u Mađarskoj Milanović nastavlja s kritikama EU. Najnovije su mu poruke da se EU pretvara u ratni projekt jer se naoružava, da Hrvatska mora biti oprezna da je ne uvuku u neka globalna neprijateljstva s drugim državama, jer ona nema neprijatelja -osim Srbije. Rekao je i ovo:

“Dolaze nova vremena u kojima se EU zadužuje radi Ukrajine, koja bez EU ne može funkcionirati. To je dug koji će vratiti Rusija. Morate biti strašno glup ili neodgovoran i tako što ne predvidjeti. To rade ljudi koji su danas na vlasti, a sutra neće biti, a upropastit će jednu državu koja to nije zaslužila. Jedino rješenje tog sukoba je da se svi naoružamo i ne samo da se naoružamo već uđemo u sukob s Rusijom.

A to je nešto što Hrvati jedva čekaju, Ili Nijemci ili Nizozemci. Dakle, gomila krivih, bahatih i nerealnih poteza. To je ambijent u kojem mi živimo i vanjska politika koju bi valjda trebali voditi. Ja je neću voditi. Bit ću zakopčan, neću reći domobran, ali u toj filozofiji ima nečega. Jer, ako te mangupi natjeraju da se smucaš s njima okolo, da radiš gluposti i sudjeluješ u plaćanju ceha koji su oni napravili, ostat ćeš gole stražnjice”.

Sapienti sat – Zokizam = Orbanizam. To je pozivanje na načela bez konteksta. Načelo je mir. Po formalnoj logici financiranje rata i naoružavanje ugrožavaju mir. Ali, postoji ALI.

Jasno je da se EU članice naoružavaju s dobrim razlogom. Nisu se Nijemci – koji su inače malo trošili na obranu, uvelike trgovali s Rusijom, ulagali u njenu industriju i tolerirali okupaciju Krima (uz simbolične sankcije) – preko noći najeli ludih gljiva i iz čistog mira odrekli se jeftinih ruskih energenata i počeli trošiti velike novce na vojsku. Niti su se tradicionalno neutralni Šveđani uz svoje napitnice i uzvike skål opili pa se iz zabave odlučili učlaniti u NATO, kao i Finci koji kao da su bili na istoj pijanci.

Tu su Poljaci, Francuzi, Norvežani, Britanci, Belgijanci, Danci, Rumunji, Česi, Estonci, Litvanci, Latvijci … . Španjolska je povećala izdvajana za obranu na 2% BDP-a (s ranijih 1,4%), a Italija je došla na preko 2 %.

Europa je počela pojačano ulagati u obranu od 2024. pa su od tada ta ulaganja porasla za 14 %., a ona u Aziji-Oceaniji 8,1 %. U prošloj godini je tako ukupan ceh za naoružanje u svijetu dosegao 2,9 bilijuna US dolara. Opći ruski napad na Ukrajinu počeo je u veljači 2022.

Bože mili, koliko “mangupa”? Srećom, naš se uljuđeni, dobro odgojeni i pristojni Zoki neće s njima okolo smucati i raditi gluposti. Zato mi nećemo plaćati njihov ceh i ostati “gole stražnjice”.

Predsjednik objašnjava da Hrvatska ima samo jednog neprijatelja – Srbiju. Nažalost i taj jedan nam je više nego dovoljan.

Srbija s njenom velikosrpskom i proruskom politikom te iskustvo iz Domovinskog rata dovoljan su razlog da se i Hrvatska naoruža. Da bude članica NATO-a s pripadajućim pravima i obvezama saveza, ako očekujemo da nas NATO brani u slučaju napada i od tog jedinog neprijatelja (s kineskim balističkim raketama i svim ostalim iz rastućeg vojnog arsenala), iza kojeg stoji snažan, ratoborni saveznik koji godinama ratuje po Aziji, Africi, Bliskom istoku i sada u Europi.

Uz to Milanović stalno javno komentira nabavke za vojsku – ili je odabir oružja pogrešan, ili je oružje preskupo, ili isporučilac snabdijeva “jedinog nam neprijatelja” boljim verzijama oružja, ili se ministar raspituje o oružju kod države nepodobne predsjedniku itd., – umjesto da se politika naoružavanje raspravlja i koordinira s Ministarstvom obrane i vojskom. Ovakvim usputnim komentarima vrhovni zapovjednik Oružanih snaga RH može stvoriti animozitet u društvu protiv vojske i njenog naoružavanja.

I zbog ovog bi se u Hrvatskoj trebala pozabaviti pitanjem: Što stoji iza ovakvog Milanovićevog ponašanja? Radi li i to nenamjerno („slučajno“, kako bi on to rekao) ili smišljeno, radi promicanja nekih, odnosno nečijih, interesa?

Rusija nije prijetnja, Europa se bezrazložno naoružava, a mi se ne dajmo uvući u tuđe ratove i sukobe. Niti ih plaćajmo svojim novcima. To smo već čuli. Znamo i od koga.

Nakon pobjede na predsjedničkim izborima 2025. Milanović je u inozemnim medijima ocijenjen kao populist, EU skeptik, proruski orijentiran zbog oštre kritike sankcija protiv Rusije koje su po njemu apsurdne i beskorisne, kao i izjave kako Sjedinjene Američke Države i NATO vode proxy rat protiv Rusije preko Ukrajine.

France 24 je napisao da Milanovića “zbog borbenog stila komunikacije s političkim protivnicima ponekad … uspoređuju s predsjednikom SAD-a Donaldom Trumpom“. Ima tu, izgleda, još drugih sličnosti.

Kičma te sazivane široke koalicije predvođena Milanovićem bio bi SDP. Stranka koja je provela niz čistki u svojim redovima, odstranila neke cijenjene veterane i reciklira ljude iz stranačkog vodstva – prilično ne karizmatične kadrove, zbog čega je predsjednik stranke morao u zadnji čas zvati predsjednika države da mu vodi izbornu kampanju i kandidira se umjesto njega za prisjednika vlade.

Svi želimo bolju vlast. U tome važno mjesto ima kvalitetna oporba s programom i pristupom prilagođenim problemima zemlje i njenih stanovnika / državljana, sa širokom tolerancijom i s dovoljno vjerodostojnosti da joj birači na izborima omoguće preuzeti vlast.

Mnogi bi rado na čelu SDP-a vidjeli ljude poput Tonina Picule, Borisa Lalovca, ili protukandidata Siniši Hajdaš Dončiću, kojeg je pobijedio na stranačkim izborima s izlaznosti manjoj od 40% – što potvrđuje apatiju stranačkog članstva. U javnosti je postojala nada da će SDP umjesto kontinuiteta, dobiti svježinu i promjene koje su se očekivale od Zorana Paunovića.

U usporedbi Mađarske i Hrvatske treba uočiti glavnu razliku. Orbán je kontrolirao medije. Kod nas dominantni mediji monopolno kontroliraju javni prostor. Nameću svoje narative i pokušavaju uobličiti društvenu atmosferu. Suprotna mišljenja su potisnuta, kritizirana i razasuta po društvenim mrežama.

Čini se da je cilj dominantnih medija (onih koji najviše iskaču kod pretraživanja Interneta) očuvanje lika i djela Zorana Milanovića i zokizma kroz nekritičnost prema njegovom obnašanju predsjedničke dužnosti i njegovo promoviranje kao hrvatskog Magyara koji može promijeniti političku paradigmu – što će reći model upravljana zemljom.

Teško je vjerovati da će Hrvati zagristi za udicu euro-skepticizma, „protu europeizma“ i pro rusizma.

Zanimljivo je da na parlamentarnim izborima već dugo pobjeđuje HDZ, jer čini se većina – koliko kod nezadovoljna njegovom vladanjem – ne vidi prihvatljivu alternativu. Stoga ljudi glasaju za kontinuitet, a svoja ne zadovoljstava izražavaju simbolički – npr. glasovanjem protiv HDZ-ovog predsjedničkog kandidata (što ne mijenja vlast, već samo šalje poruku) ili zaokruživanjem Milanovića za najpopularnijeg političara.

Tako imamo apsurd da je, prema anketama, HDZ, čija vlada vodi proeuropsku i euroatlantsku politiku, najpopularnija stranka, dok je predsjednik Milanović, sa svojim euroskeptičnim i proruskim istupima, najpopularniji političar.

Možda će se jednog dana pojaviti političar s vizijom koji će ponuditi reforme potrebne za pripremu zemlje za nadolazeće presušivanje potpora iz EU fondova, plan za učinkovito poboljšanje svakodnevnog života stanovništva, prevladavati podjele oko tumačenja povijesti te uvjeriti ljude da ima sposoban tim koji će sve to provesti.

(O potrebnim reformama vidi članak Quo navigas Croatia?)

Tada bi se “politička paradigma” mogla promijeniti, a građani se prestati žaliti da na izborima biraju „od dva zla manje” ili prestati bojkotirati izbore uz obrazloženje: „nemam za koga glasati”.

Naslov popularnog filma poručuje Not Without Hope – kod nas prevedenog Nada umire posljednja.