Samo smo jedna od živih vrsta

Godine 1859. Charles Darwin je objavio knjigu O podrijetlu vrsta posredstvom prirodne selekcije s tezom da je čovjek samo jedna vrsta u evolucijskom lancu živih bića. Time je šokirao viktorijansko britansko društvo i ljude diljem svijeta koji su knjigu pročitali ili čuli za njen zaključak. Kasnije je, u djelu Podrijetlo čovjeka (1871.), zapisao:

„Razlika u umu između čovjeka i viših životinja, ma koliko bila velika, zasigurno je razlika u stupnju, a ne u vrsti.“

.

Godinu poslije, Darwin je u knjizi Izražavanje čuvstava u čovjeka i životinja (1872.), ustvrdio je da ljudi i životinje dijele iste temeljne emocije.

Mozak nas vara zbog nesvjesnog

Radovi Sigmunda Freuda jednako su snažno uzdrmali konzervativno austrijsko društvo (koje je u doba cara Franje Josipa počivalo na vjeri, tradiciji, poštovanju autoriteta i samokontroli), pa onda i svijet.

Freud je zaključio da nismo ni približno toliko racionalni koliko vjerujemo. Na naše misli, osjećaje i ponašanje snažno utječu nesvjesni nagoni i želje. U knjizi Ja i Ono (Das Ich und das Es, 1923.) obrazlagao je da je naše Ja – Ego razapeto između nagonskih impulsa – Id i internaliziranih društvenih normi – Superego.

Posebno je značajno njegovo otkriće obrambenih mehanizama Ega. Nesvjesnih psiholoških procesa kojima se Ego štiti od tjeskobe i unutarnjih sukoba. To otkriće treba ubrojiti u jedno od najvažniji znanstvenih spoznaja uopće.

.

.

Obrambene mehanizme sustavno je opisala i klasificirala njegova kći, Anna Freud, u knjizi Ego i obrambeni mehanizmi (1936.). Na njenom popisu su:

Potiskivanje – nesvjesno uklanjanje neugodnih misli i osjećaja iz svijesti; Poricanje – odbijanje prihvaćanja neugodne stvarnosti; Projekcija – pripisivanje vlastitih neprihvatljivih osjećaja ili impulsa drugima; Pomak – preusmjeravanje osjećaja s prijetećeg objekta na manje prijeteći; Reakcijska formacija – ponašanje suprotno vlastitim neprihvatljivim impulsima; Regresija – vraćanje na raniji, razvojno manje zreo način ponašanja; Racionalizacija – pronalaženje logičnih objašnjenja za ponašanje koje je zapravo vođeno nesvjesnim motivima; Intelektualizacija – usmjeravanje na činjenice i logiku kako bi se izbjegle emocije; Identifikacija – poistovjećivanje s drugom osobom radi smanjenja tjeskobe; Introjekcija  – usvajanje osobina, vrijednosti ili stavova druge osobe kao vlastitih; Poništavanje – simbolično “brisanje” neprihvatljivih misli ili postupaka drugim postupkom; Izolacija afekta – odvajanje emocija od sjećanja ili događaja; Asketizam – odricanje od zadovoljstava radi kontrole nagona (češće u adolescenciji); Altruističko odricanje – ostvarivanje vlastitih želja posredno kroz druge; Okretanje protiv sebe  – usmjeravanje osjećaja, poput ljutnje, prema sebi umjesto prema drugima.

Trojedni mozak

Ljudski mozak je proizvod evolucije, o čemu svjedoči njegova građa. Evolucija je nadograđivala mozak, kao kad kući nadograđujemo katove. Američki znanstvenik Paul D. MacLean uveo je 1952. pojam limbičkog sustava i stavio ga u evolucijski kontekst.

Po njemu je ljudski mozak trojedan organ ili organ tri u jednom. Mozak ima tri dijela koja obavljaju različite funkcije, ali su međuovisni i izazivaju reakcije jedan u drugome. Ponašanje je rezultanta reakcije na određeni podražaj sva tri dijela mozga u njihovoj interakciji.

Najniži dio mozgovnog stabla je gmazovski mozak (imaju ga gmazovi i ptice). Uz refleksne funkcije (kontrola otkucaja srca, disanja i temperature tijela) sadrži i instinktivne akcijske planove povezane s primitivnim odgovorima na pitanja opstanka – istraživanjem okoline, hranjenjem, agresijom, dominacijom i seksualnošću. Ako informaciju o nekoj pojavi shvati kao životnu prijetnju, ovaj dio mozga podignut će alarm i pripremiti organizam za reakciju potrebnu za preživljavanje – borbu ili bijeg.

Kat iznad gmazovskog mozga je mozak sisavaca ili limbički sustav (ima ga većina sisavaca, pa tako i psi i mačke). Taj dio mozga zadužen je za oblikovanje ponašanja – koje se temelji na instinktima i prošlom iskustvu – kao odgovora na dolazeće podražaje. Ima ulogu u stvaranju društvenih emocija, zaigranosti i majčinske brige. On upućuje životinju da traži zadovoljstvo, a izbjegava bol i neugodu.

Kad je podražen pozitivnom emocijom, limbički sustav će ubrizgati hormon dopamin ili oksitocin u mozak i stvoriti osjećaj razdraganog veselja odnosno topline, ugode i pouzdanja. Suprotno tome, u stresnoj situaciji mozak potiče slanje električnih impulsa i daje upute žlijezdama da luče preko 30 hormona stresa, među kojima su adrenalin i kortizol. To izaziva neugodu koju životinja nastoji izbjeći.

Iznad dva starija dijela mozga razvio se razumski (racionalni) mozak ili neokorteks, koji čini dvije trećine zapremine ljudskog mozga. On omogućava ljudima apstraktno razmišljati. Tako čovjek može zamišljati stvari koje ne postoje, može maštati, planirati budućnost, pamtiti i analizirati prošlost, stvarati umjetnička djela itd.

Emocije utječu na misli

Jaak Pansksepp, američki neuroznanstvenik estonskog porijekla sa suradnicima izučavao je na laboratorijskim miševima biološko – kemijsko mehanizme koji stvaraju osjećaje kod sisavaca. Koristio je snimke mozga, elektro stimulaciju i odstranjivanje njegovih dijelova radi lociranja izvorišta pojedinih emocija; analizu hormona u krvi; mjerio frekvencije glasanja životinja; itd. Za tu znanstvenu granu stvorio je naziv „afektivna neuroznanost“ (neuroznanost emocija).

Popularni prikaz svojih metoda i rezultata istraživanja dao je u knjigama Afektivna neuroznanost: temelji ljudskih i životinjskih emocija (1998.) (Affective Neuroscience: The Foundations of Human and Animal Emotions) i s koautoricom Lucy Biven, Arheologija uma: neuroevolucijska porijekla ljudskih emocija (2012.) (The Archaeology of Mind: Neuroevolutionary Origins of Human Emotion).

Afektivna neuroznanost smatra da sirovim emocionalnim osjećajima, instinktivnim emocionalnim ponašanjem i pratećim tjelesnim odgovorima upravlja najmanje sedam relativno različitih subkortikalnih sustava – za istraživanje (engl. seeking), strah (engl. fear), bijes (engl. rage), seksualno zadovoljstvo (engl. lust), brigu (engl. care), paniku/tugu (eng. panic/sadness) i igranje (engl. play).

Poruka Panskseppa je:

Znanost o spoznaji, koja se još uvijek gotovo isključivo oslanja na računalnu teoriju o svijesti, može biti okrenuta naglavce kad akademici shvate kako su ljudske misli snažno pod utjecajem osjećaja.

.

Donne van der Westhuizen je, nakon istraživanja je li društvena dominacija (kod sisavaca koji žive u grupama) primarna emocija, zaključila da za to nema dovoljno dokaza. Stoga je pretpostavila da se društvena dominacija uči kroz društvenu interakciju.

Podjela mozga na gmazovski, sisavaca i razumski je vrlo načelna. Tako emocionalne sustave gmazova kao što su istraživanje, bijes i strah imaju i ribe. Sustave brige, panike i igre, karakteristične za sisavce, imaju u stanovitoj mjeri i gmazovi. Ptice – poput vrana – mogu doći do kreativnih zaključaka u rješavanju problema.

Civilizacija kao pobjeda razuma

Prosvjetiteljstvo 17. i 18. stoljeća vjerovalo je u snagu ljudskog uma koji može spoznati prirodne i društvene pojave te razumnim odlukama doprinijeti stvaranju boljeg života za čovječanstvo.

Tako je William Godwin (1756. – 1836.), engleski novinar, književnik, politički filozof i utilitarist, u eseju Politička pravda objavljenom 1793., u jeku Francuske revolucije, predložio promjenu raspodjele u društvu. Oni čiji prihodi prelaze zadovoljenje njihovih osnovnih potreba trebaju višak dati siromašnima. Vjerovao je da će se ta promjena temeljiti na pravdi koja zahtijeva povećanje ukupnoga zadovoljstva pučanstva – najveće zadovoljstvo za najveći broj ljudi. Za njega je postizanje sreće jedini cilj osobne i društvene etike.

Godwin nije vidio kraj napretka čovječanstva, do te mjere da je, pozivajući se na izjavu svojega prijatelja Benjamina Franklina – da će jednoga dana um biti moćniji od materije – zapitao:

“Ako moćniji nad svakom materijom, zašto ne i nad materijom naših tijela? (…) Jednom riječju, zašto čovjek jednoga dana ne bi mogao biti besmrtan?”

Njemački filozof Georg Hegel (1770 -1831) je povijest čovječanstva shvatio kao koherentan evolucijski proces. Opisao ga je kao ostvarenje apsolutnog duha, što će reći da se kroz povijest civilizacija postupno razvija sukladno razumu. To donosi širenje slobode u svijetu i završava u pruskoj ustavnoj monarhiji gdje su svi stanovnici slobodni i jednaki pred zakonom (ukinuto je kmetstvo).

Karl Marx (1818 – 1883) je prihvatio da povijest ima cilj dati ljudima slobodu, ali ona mora biti zasnovana ne samo na pravnoj, već i na ekonomskoj jednakosti – što išće ukidanje klasa i nestanka vjekovne klasne borbe.

Mnogi progresivni intelektualci su između 1848. kad je Marx objavio Komunistički manifest i kraja 20. stoljeća vjerovali da će kraj povijesti stići dolaskom komunizma. Ljudi će na razuman način samoupravnim dogovaranjem uređivati svoja društva koja će im pružiti uvjete za sreću. Ona će doći ostvarenjem svačije osobnosti kroz slobodu djelovanja i stvaralaštva, bez prisile.    

U svom djelu Kraj povijesti i posljednji čovjek, objavljenom 1992. američki filozof i politolog Francis Fukuyama se upitao dovodi li pad Berlinskog zida 1989. do kraja povijesti u smislu općeg prihvaćanja liberalne demokracije (a ne komunizma koji se zbog neslobode urušio). Ona će širiti slobodu u sve više društava, čime će sukobi u svijetu biti postupno zamijenjeni suradnjom država s istim liberalnim vrijednostima i uređenjima.  

Dakle, Fukuyama je zamijenio je Marxov komunizam liberalnom demokracijom kao najvećim dostignućem razvoja čovječanstva. Kako ne možemo očekivati neko bolje uređenje ljudske zajednice od liberalne demokracije time – što se razvoja društvenog uređenja tiče – dolazimo do kraja povijesti.    

Ide li povijest čovječanstva svome kraju?

Nažalost, više od tri desetljeća nakon objave Fukuyamine knjige, kraj povijesti čini se izglednijim kroz atomski rat nego kroz opće prihvaćanje liberalne demokracije.

Strašne scene smrti, ranjavanja, razaranja i patnji dolaze nam na ekrane iz Ukrajine, Rusije, Palestine, Libanona, Irana, manje iz Sudana gdje bjesni svjetskim medijima “nevažni” rat. Raketnih napada nisu pošteđene ni bogate arapske zemlje Perzijskog zaljeva – rafinerije su u plamenu, turisti i ulagači bježe.

Svjedoci smo sve češćih prijetnji uporabe nuklearnog oružja. Nastojanja sve većeg broja država da se domognu atomske bombe. Ispaljivanja i testiranja raketa. Utrke u naoružanju. Hibridnog ratovanja zbog destabilizacije država kroz ugrožavanje kritične infrastrukture, podrivanja postojeće vlasti te utjecaja na javno mnijenje zastrašivanjem i širenjem lažnih vijesti.

U postojećim liberalnim demokracijama jačaju ekstremistički pokreti i stranke. Sve se češće narušavaju suverenitet i teritorijalni integritet pojedinih država te njihova prava na moru. U tome prednjače velike sile.

Rusija već godinama ratuje unutar i izvan svojih granica, što je kulminiralo ratom u Ukrajini. Kina je podupire, istovremeno se deklarativno zalažući za poštivanje suvereniteta i međunarodnog prava. Istovremeno Kina prisvaja prava na moru kroz incidente sa susjednim državama. Priprema se za osvajanje Tajvana. Potiče naseljavanje svojih građana na ruskom Dalekom istoku te objavljuje zemljovide s područjima koja su joj u prošlosti, osobito u razdoblju poniženja, oduzeta.

Sjedinjene Američke Države, koje su se donedavno – s pravom ili ne – smatrale braniteljem slobode u svijetu, jamcem međunarodnog pravnog poretka te nositeljem svjetskog gospodarskog i financijskog sustava, također pokazuju apetite za prisvajanjem Grenlanda i pripajanjem Kanade. Pokušavaju smjenjivati režime u suverenim državama poput Kube, Venezuele i Irana – bilo sankcijama, bilo otimanjem i ubojstvima vladinih dužnosnika, bilo ratom. Istodobno vode trgovinski rat praktički s cijelim svijetom.

Čini se da čovječanstvo ne približava svijetu u kojem će liberalna demokracija, mir i suradnja postati općeprihvaćene vrijednosti. Umjesto da se tehnološki i gospodarski razvoj koristi za iskorjenjivanje gladi i bolesti u svijetu, poduzimanje mjera za umanjenje učinka klimatskih promjena, podizanje životnog standarda pučanstva i kvalitete potrebnih društvenih servisa i sl., ogromna sredstva se troše na postojeće ratove i sukobe te pripremu za moguće nove u budućnosti.    

Što je s razumom?

Ako smo doista razumna vrsta, nameće se pitanje: što se to događa s našim razumom?

Emocionalni krugovi, a kasnije i sposobnost sve složenijeg zaključivanja, kod životinja i ljudi razvijali su se kao alati za preživljavanje jedinki i vrsta. Primjerice, strah je omogućavao izbjegavanje opasnosti, dok je briga o potomstvu pridonosila opstanku vrste. Ponašanje životinja i ranih ljudi uvelike je bilo usmjereno na osnovne potrebe preživljavanja. U načelu se skupljalo i lovilo onoliko koliko je bilo potrebno za opstanak.

Kod vrste Homo sapiens postupno se razvijao mozak – ne samo u volumenu (koji je najveći u odnosu na veličinu tijela među živim vrstama), nego i u povezanosti i interakciji njegovih različitih dijelova.

Znanost je identificirala gen povezan s razvojem velikog mozga, ARHGAP11B, koji nemaju životinje, pa ni genetski najbliži srodnici čovjeka – čimpanze. Taj su gen imale neke izumrle ljudske vrste, poput Neandertalca i Denisovaca. Kod sisavaca, npr. miševa progenitorske stanice, iz kojih nastaju neuroni, dijele se samo jednom. Potom prelaze u neurone. Kod ljudi se progenitorske stanice mogu dijeliti mnogo puta, čime nastaje velik broj neurona.

Tako su se postupno razvile neke od ključnih ljudskih karakteristika – velik i kompleksan mozak, složeniji govor, sposobnost apstraktnog razmišljanja, stvaralaštvo.

To je dovelo do tehnološkog, duhovnog i društvenog napretka ljudske vrste. Strelice pronađene u Južnoj Africi stare su oko 64 tisuće godina. Crtanje i slikanje pojavljuju se prije otprilike 30 tisuća godina. Poljoprivredom smo se počeli baviti prije otprilike 12 do 10 tisuća godina i to manipuliranjem genima kroz selektivni odabir biljaka i životinja.

Čovjekova sposobnost apstraktnog razmišljanja – stvaranja predodžbi, simbola i metafora, planiranje, maštanje, fantaziranje i stvaranje uobrazilja – omogućila je velika znanstvena i tehnička otkrića i izume. Međutim, ista je sposobnost dovela i do stvaranja nerealnih predodžbi o stvarnosti te do zaključaka i odluka koje su se pokazale pogrešnim, nelogičnim i neutemeljenim u okolnostima stvarnog svijeta.

Zašto?

Zbog složenosti našeg mozga i načina njegovog funkcioniranja. Sir Charles Scott Sherrington (1857. – 1952.), engleski znanstvenik, dobitnik Nobelove nagrade za otkrića o djelovanju neurona, nazvao je mozak čudesnim tkalačkim stanom (engl. enchanted loom). Njegove kompleksne funkcije obavljaju nezamislive milijarde neurona povezane trilijunima sinapsa (veza). Jedan neuron može komunicirati s tisućama drugih u jednom trenutku. Nijedno se računalo ne može približiti složenosti tih komunicirajućih jedinica organske materije.

Zbog kompleksnog načina na koji naš mozak doživljava i tumači svijet – pri čemu naše emocije i psihološke potrebe često imaju presudnu ulogu – naše razmišljanje nije uvijek uravnoteženo, logično i objektivno. Čovjek može raspolagati golemom sposobnošću zaključivanja, a istodobno donositi odluke pod snažnim utjecajem straha, želja, potreba, uvjerenja i predodžbi koje ne odgovaraju stvarnosti.

Kad odluke donose osobe s velikom društvenom moći, njihove posljedice više nisu ograničene na pojedinca. One mogu utjecati na čitava društva, države, pa i na cijeli svijet.

Odluke svjetskih moćnika, kakvima svjedočimo u ovom trenutku, potiču velike sukobe, ratove, opću utrku u naoružavanju i nastojanja za pribavljanjem nuklearnog oružja. Zato se postavlja opravdano pitanje treba li nam novi civilizacijski šok sličan onim koji su izazvali Darwinova i Freudova otkrića.

Taj bi novi civilizacijski šok trebala biti otvorena i opća rasprava o tome:

• Je li razvoj inteligencije kod čovjeka bio pogreška?
• Je li alat za preživljavanje postao alat za uništenje ljudske vrste?
• Je li homo sapiens zapravo homo stultus – glupi, a ne razumni čovjek. Biće koje svoju pamet ne koristi za svoj opstanak, već za vlastitu propast?

Skica anatomije odluke o napadu na Iran

Pogledajmo jedan primjer.

„Čudesan tkalački stan“ predsjednika Amerike Donalda Trumpa donio je odluku o napadu na Iran A) na temelju podataka koje je pohranio; B) emocija koje je amigdala (dio mozga zadužen za skladištenje emocija povezanih sa zapamćenim događajima) vezala uz svaki od njih; i C) psihološkog profila predsjednika.

Možemo pretpostaviti da su relevantne pohranjene činjenice, među mnogima, bile:

a) Plan izraelskog premijera Benjamina Netanyahua u četiri točke: (i) obezglaviti iranski režim ubojstvom njegova vodstva; (ii) osakatiti sposobnosti Irana da iskazuje svoju moć i prijeti susjedima; (iii) potaknuti ustanak Iranaca protiv režima te vojnu intervenciju iračkih Kurda; i (iv) zamijeniti radikalni vjerski režim umjerenim svjetovnim.

b) Potreba da se s Iranom postigne sporazum o korištenju nuklearne energije koji bi zamijenio multilateralni sporazum iz 2015., zaključen između Irana i Sjedinjenih Država (pod predsjednikom Obamom), Velike Britanije, Njemačke, Francuske, Kine i Rusije. Iz tog se sporazuma predsjednik Trump 2018. godine povukao unatoč protivljenju njegovog savjetnika za nacionalnu sigurnost, tajnika za obranu i državnog tajnika (za vanjske poslove).

c) Vrlo suzdržan odgovor Irana na izraelski napad iz lipnja 2025., kojem su se nakon devet dana pridružile i Sjedinjene Države operacijom Midnight Hammer bacivši 14 bombi za uništenje bunkera s postrojenjima iranskog nuklearnog programa.

d) Upozorenja ljudi povezanih s MAGA pokretom, poput Charlieja Kirka i Tuckera Carlsona, koji su Trumpu objašnjavali da će rat s Iranom ogorčiti njegove birače pridobivene, između ostalog, obećanjem da Sjedinjene Države više neće ulaziti u ratove diljem svijeta.  Carlson je posebno oštro upozoravao Trumpa da bi rat s Iranom mogao uništiti njegovo predsjednikovanje, pogotovo ako bi rat imao za cilj promjenu tamošnjeg režima.

e) Rezultat napada na Venezuelu u kojem je kidnapiranjem predsjednika Nicolása Madura faktično promijenjen njegov režim i uspostavljanja američke kontrole nad venezuelskim naftnim bogatstvima, uz istiskivanje ruskog i kineskog utjecaja. Trump je taj napad opisao kao „jednosatni rat“.

f) Upozorenje Dana Cainea, načelnika Združenog stožera američkih oružanih snaga, da bi bilo vrlo teško osigurati plovidbu Hormuškim tjesnacem ako ga Iran odluči zatvoriti. Da bi rat ozbiljno iscrpio raspoložive američke zalihe streljiva te da postoji mogućnost stradavanja američkih vojnika. Za razliku od svojega prethodnika, generala Millera, koji je Trumpa nastojao odgovoriti od avanturističkih vojnih intervencija, Caine je svoju ulogu shvatio prvenstveno kao iznošenje mogućih scenarija i procjenu rizika, bez namjere utjecanja na predsjednikovu odluku. Direktor CIA-e John Ratcliffe je izraelsko računanje na promjenu iranskog režima ocijenio „smiješnim“.

g) Protivljenje potpredsjednika J. D. Vancea ratu zbog straha da bi se „ograničena“ vojna akcija mogla pretvoriti u rat za promjenu iranskog režima, kao i zbog nesklonosti američke javnosti novom ratu (Vence ima u vidu svoju predsjedničku kandidaturu i zna da su mlađi članovi MAGA, za razliku od starijih, neskloni ratu i Izraelu). Trumpu je o ratu rekao: „Znaš da ja mislim da je ovo loša zamisao, ali ako to želiš napraviti, ja ću te podržati.“

h) Impresivna izraelska akcija u rujnu 2024., tijekom koje je velik broj operativaca Hezbollaha ubijen i ranjen aktiviranjem eksploziva podmetnutog u dojavljivače (pagere) i ručne radiouređaje (walkie-talkije), kao i raniji silovit napad na Gazu u listopadu 2023.

Naš mozak u frontalnom režnju zamišlja nagradu koja ga očekuje uspješnim dovršenjem nekog posla, ostvarenjem postavljenog cilja ili nastanka određenog događaja. Ona može biti osjećaj vlastite snage, mudrosti i nadmoći, društveno priznanje – slava, materijalna korist i sl. Uz to idu i odgovarajući neurobiološki i kemijski procesi koji uključuju djelovanje različitih neurotransmitera i hormona.

Trump, koji u svojem ekstremnom samoljublju vjeruje da je najuspješniji predsjednik u povijesti SAD-a i zavidi bivšem predsjedniku Obami zbog njegove popularnosti. Trumpu bi bila velika satisfakcija kada bi postigao bolji sporazum od Obaminog o zabrani Iranu razvoja nuklearnog oružja. Još veća, vjerojatno ekstatična, kad bi rat postigao promjenu režima u Iranu i potpuno uklonio različite oblike iranske prijetnje regiji što nije uspjelo niti jednom američkom predsjedniku od pobjede Iranske islamske revolucije 1979.

S druge strane imamo inzulu. Područje mozga koje, među ostalim, sudjeluje u procjeni rizika, prijetnji i neugodnih posljedica. Ona bi u našem primjeru trebala stvarati zabrinutost i strah od moguće dugog trajanja rata i velikog broja žrtava; od zatvaranja Hormuškog tjesnaca i posljedica za američko i svjetsko gospodarstvo; od nepopularnosti rata među biračima kod kuće i sl.

Dakle, u složenoj interakciji unutar mozga poriv za ulazak u rat – u obliku očekivane nagrade za uspjeha u njemu, sukobljava se s upozorenjima o izglednim rizicima koje rat nosi.

Iz krugova oko Trumpa procurila je vijest da je predsjednik konačnu odluku o ulasku u rat donio intuitivno („from the gut“). To bi značilo da je odluku donio više po “osjećaju” nego na temelju pomne logične analize činjenica.

Na kraju ključnog sastanka održanog 26. veljače 2026., nakon što je saslušao mišljenja svojih suradnika Trump je rekao “Ja mislim da to moramo učiniti”.

S obzirom na obavještajne dojave o sastanku iranskog vodstva odluku je trebalo potvrditi do 4 sata popodne narednog dana. Trump je sebi ostavo još nešto vremena da “probavi” odluku, pa je tek u 3.38 popodne 27. veljače na putu za Texas dao konačno zeleno svjetlo za napad. Kocka je pala.

Trump je najveću opasnost, na koju su mnogi ukazivali – posebice general Caine – mogućnost zatvaranja Hormuškog tjesnaca, otklonio racionaliziranom pretpostavkom da će iranski režim – čiji će vođe biti ubijeni u prvom udaru – kapitulirati prije nego što bude u prilici zatvoriti tjesnac. Na tu se pretpostavku Trump oslonio iako je CIA znala da su već izdane zapovjedi o autonomnom djelovanju iranske vojske u slučaju narušavanja zapovjednog lanca.

Nesumnjivo je da je vjera u izraelske obavještajne podatke odigrala važnu ulogu u Trumpovoj odluci. Izrael je pokazao sposobnost izvođenja operacija kojima je kompromitirao komunikacijske sustave, uključujući dojavljivače i ručne radiostanice, a istodobno je pokazao i sposobnost preciznog praćenja kretanja iranskih dužnosnika te njihova likvidiranja bilo u prometu, spavaćim sobama i na drugim mjestima.

Tu je i Trumpova osobnost. Njega, kojem se pripisuje teški oblik maligne narcisoidnosti, ništa ne privlači toliko kao uspjeh. On koristi svaku mogućnost kako bi u njemu sudjelovao i kako bi sebi pripisao sve zasluge.

Trump nije mogao odoljeti mogućnosti da ponovno doživi užitak trijumfa kakav je iskusio uklanjanjem Madura i promjenom situacije u Venezueli, čime je nadmudrio Rusiju i Kinu te dobio kontrolu nad najvećim rezervama nafte koje posjeduje neka zemlja. Bez žrtava na američkoj strani. Trump je za operaciju u Venezueli rekao:

Ovo je bio jedan od najimpresivnijih, najučinkovitijih i najmoćnijih prikaza američke vojne moći i sposobnosti u američkoj povijesti.

Kockar koji ostvari dobitak nastavlja kockati jer se nada ponovo doživjeti osjećaje zadovoljstvo koji dobitak nosi. Time riskira gubitak umjesto da se zadovolji već postignutim.

Sada se Trump nastoji na sve moguće načine izvući iz konflikta s Iranom, koji destabilizira Bliski istok i cijeli svijet, i donosi mu veliku nepopularnost kod kuće. Izgleda da bombardiranje nije više u prvom planu, već “najveće gospodarske sankcije u povijesti” prema Iranu i svakim tko s njim pokuša trgovati. Kina – najveći trgovinski partner Irana – već je odbacila američke prijetnje. Do sada je pokazala da ima itekako jaku poziciju u trgovinskom ratu s Amerikom.

Motivi ruskog predsjednika Putina za obnovom teritorija, sfere utjecaja i važnosti nekadašnjeg Sovjetskog Saveza doveli su do niza ratova i na kraju do rata u Ukrajini – opet na temelju pretpostavke o kratkoj i uspješnoj vojnoj intervenciji koji će ukrajinski narod podržati ili barem prihvatiti. Rat u Ukrajini destabilizira svijet, unazađuje Rusiju u svakom pogledu i ruši popularnost samog Putina.

Postupci predsjednika Xi Jinpinga – usmjereni na pretvaranje Kine u prvu silu svijeta; podupiranje Rusije u ratu protiv Ukrajine, uz istodobno naseljavanje ruskog Dalekog istoka Kinezima; izdavanje zemljovida s područjima koja su nekoć pripadala Kini; zlostavljanje susjeda kojima se krše međunarodno priznata prava na moru; stalne vojne vježbe i prijetnje napadom na Tajvan – ne doprinose smirivanju situacije u svijetu. Unatoč tome što se Kina deklarativno zalaže za mir, poštovanje granica i međunarodnog prava.

Prilike u današnjem svijetu svjedoče da su naše kognitivne sposobnosti kao prirodom dan alat za preživljavanje pretvorile homo sapiensa u homo stultusa, koji razvija tehnologije i stvara sukobe prikladnije za uništenje nego preživljavanje ljudske zajednice na Zemlji.