Nadrealna scenografija kao poziv za razmišljanje

Utiha ljetnog jutra. Izmaglica nad morem najavljuje skoru žegu. Sjedim na balkonu s knjigom u ruci. Povremeno pogledam u daljinu praveći prostor asocijacijama koje prizivaju pročitani redci.    

S druge strane kanala pojavljuju se tamne točkice izrastajući u flotilu brodica – pratnju plivačkog maratona. Maratonci tradicionalno preplivavaju Zadarski kanal na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti.

Čitam dalje.

Nakon nekog vremena prodorna buka s neba najavljuje prelet vojnih mlažnjaka. Dva Rafala projure ispred balkona.

Misli idu u vrijeme kad su zrakoplovi i topništvo rušili grad i ubijali njegove stanovnike.

Bože koja razlika!

Sjetim se kako sam se zarekao – kad je jedna granat tresnula u neposrednoj blizini, a njeni geleri umalo izazvali osobnu tragediju –  da, kad jednom rat završi, nikad više neću sebi dozvoliti biti nesretan. Moramo cijeniti mir kao najveće dobro. Biti mu zahvalni za sreću koju nam omogućuje. Tu sreću ne smijemo gušiti trivijalnostima.  

Ponovo čitam.

Uskoro se na nebu pojavila akrobatska letačka skupina Krila oluje. Lete iz figure u figuru ostavljajući za sobom raznobojne pruge.

Letački program je završio. Maratonci pristižu na cilj. Brodice se razilaze.

Nastavljam čitati.

Knjiga je naslovljena Aleksandar od Jugoslavije. Napisao ju je Vuk Drašković.

Iza slavljeničkih manifestacija koje gledam i rata kojeg se prisjećam stoji duga povijest – ljudi, sudbina i raznih ideje o kojima i Knjiga, na svoj način, govori. Dobar uvod, pomislih, za roman tijeka svijesti ili scenu kakvog nadrealističkog filma.

Slučajni splet doživljaja na balkonu tog kolovoškog jutra i sad mi djeluje  nestvarno. Kao neki znakovit poziv za razmišljanje. 

Ujedinjenje južnih Slavena

Tema Draškovićeve knjige je romantizirani prikaz nastojanja regenta, a od 1921. kralja Aleksandra da stvori i održi državu južnih Slavena – nazvanu najprije Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a nakon uvođenja diktature 1929. Jugoslavija.

Ta je država nastala 1. prosinca 1918. prihvaćanjem od regenta Aleksandra Adrese Narodnog vijeća Države Slovenaca, Hrvata i Srba o ujedinjenju sa Srbijom i Crnom Gorom. Područje nove kraljevine povećalo se za pet puta u odnosu na ono Kraljevine Srbije.

Prihvaćanju Adrese  prethodila je – potaknuta iz Beograda – odluka Velike narodne skupštine Srba, Bunjevaca i ostalih Slavena u Novom Sadu od 25. studenog 1918., o “prisajedinjenju” Srbiji čime je oslabljena pregovaračka pozicija Države Slovenaca, Hrvata i Srba jer je Vojvodina teritorijalno – kao i ostala područja te novoproglašene države – prije pripadala Austrougarskoj.

Adresa se svela na – ujedinimo se, pa ćemo naknadno urediti ustrojstvo zajedničke države. „Ne srljajte kao guske u maglu“ upozorio je Stjepan Radić Središnji odbor Narodnog vijeća 24. studenog 1918., tražeći da se postave uvjeti za ujedinjenje kako bi se osigurala ravnopravnost Hrvatske u novoj državi.

Istovremeno je Velika narodna skupština srpskog naroda u Crnoj Gori ukinula neovisno kraljevstvo Crne Gore i izglasala pripojenje Kraljevini Srbiji.

Crnogorskom Kralju Nikoli I Petroviću Njegošu, djedu regenta Aleksandra, sina Nikoline kćerke Zorke, zabranjen je povratak u zemlju. To je u siječnju 1919. dovelo do oružane pobune pristalica neovisnosti Crne Gore („zelenaša“, za razliku „bjelaša“ koji su bili za „prisajedinjenje“ Srbiji – ti nazivi su dani po boji glasačkog listića). Pobuna je ugušena uz surovu odmazdu. Gerilski rat za samostalnost Crne Gore, potpomagan od Italije, trajao je sve do 1926.  

Na mirovnoj konferenciji u Versaillesu (od 19. siječnja 1919. do 21. siječnja 1920.) državnici velikih sila pobjedničkog saveza Antante crtali su nove granice u Europi.    

Kraljevina SHS imala je sporne granice s Bugarskom, Rumunjskom, Mađarskom, Austrijom i Albanijom. Posebice je bila upitno razgraničenje s Italijom koja se uporno pozivala na Londonski sporazum iz 1915. Njime joj je Antanta obećala velik dio područja bivše Austrougarske ako uđe u rat na njenoj strani.

Talijanska vojska je već bila okupirala Istru i Dalmaciju, a dobrovoljci D’Annunzia ušli su u Rijeku. Talijanske trupe su bile prisutne u Ulcinju i Baru. U Crnoj Gori pristaše svrgnutog kralja Nikole pružale su oružani otpor srpskoj vlasti. Bugarske komite provaljuju u dio Makedonije pod kontrolom srpske vojske.

Srbija je bila ratom poharana. Obični vojnici nakon godina ratovanja žele kući svojim obiteljima, njivama i stoci ne mareći za velike nacionalne projekte.

Antanta je vojno pomagala protivnike boljševika u ruskom građanskom ratu 1918. – 1925., a tijekom 1919. u Europi su nicale revolucije u Mađarskoj, Bavarskoj, Berlinu. Sovjetsku Crvenu armiju koja je prodirala prema zapadu izvozeći boljševičku revoluciju zaustavili su Poljaci u kolovozu 1920. u bitci za Varšavu.

Aleksandar od Jugoslavije

Aleksandar  je bio pred izborom. Proširiti granice Srbije kako u Knjizi tumači svom ađutantu:

“Možemo mi, koliko sutra, stati sa našom vojskom na zapadne i južne granice koje odaberemo i proglasiti Veliku Srbiju. Pola Slavonije, svu Bosnu i Hercegovinu i pola Dalmacije možemo da uzmemo. Tamo sve vrvi, lokalne vlasti traže sjedinjenje tog prostora s nama. Ja to neću, ja to ne želim …”      

Aleksandar se opredijelio za Jugoslaviju unatoč otporima u Srbiji, posebice pravoslavne crkve. Prema Knjizi vojvoda Živojin Mišić je obavijestio Aleksandra da Stjepan Radić prikuplja potpise za rušenje ujedinjenja i da traži republiku Hrvatsku „sve do Zemuna … zapravo i sa Zemunom“. Dodao je kako je Radića stavljen u kućni pritvor i da su mu potpisi oduzeti. Vojvoda je zavapio:

“Vaše kraljevsko visočanstvo … sine Aleksandre, prekinimo ovo mučenje. Zajedničke države sa Hrvatima ne može biti. Ne može, pa sve da im damo i Beograd.  … teško državi koju razaraju iznutra. Zato vas molim da prekratimo ovo mučenje. Razmeđimo se sa njima.”

 Aleksandar je odgovorio pitanjem:

“Kako? Kuda? Gde da postavimo međe između Srba i Hrvata u Hrvatskoj, u Slavoniji, u Dalmaciji, u samom Zagrebu? Svuda smo izmešani. I gde da postavimo međe između Hrvata koji su za Jugoslaviju i Hrvata koji su protiv Jugoslavije?”

Premijer Francuske Raymond Poinkaré, od kojeg je Aleksandar tražio potporu za priznavanje novonastale države, vezan obećanjima danim Italiji Londonskim sporazumom, mu je rekao:

“Stavili ste nas na velike muke. Želimo da podržimo Srbiju, a ne znamo kako. Ujedinili ste se sa svojim, a i našim ratnim neprijateljima … Da ste pripojili Srbiji i Crnoj Gori sve što smatrate vašim … mi bismo vas podržali.”      

 Aleksandar je odgovorio:

“Mnogo je onih, i u Srbiji i u Crnoj Gori, koji su to tražili i koji to, i sada traže. Draža im je okupacija od ujedinjenja.” 

Ako su Srbi, Hrvati i Slovenci isti narod, zapitao je Poinkaré, kako onda Srbi mogu sami sebe okupirati. Aleksandar je objasnio: 

“Isti smo narod, ali nam nije isto ime. Nije nam ista religija. Jedni su pravoslavci, drugi katolici, a treći Jugoslaveni su muhamedanci.”

Znači niste ono što govorite, zaključio je Poinkaré. Dodao je kako bi bilo možda najbolje da Srbija pripoje sve oblasti u kojem su Srbi većina. Aleksandar je na to rekao:

“Pravoslavni Srbi nisu u većini u Bosni i Hercegovini, kao celini, ni u Dalmaciji, ni u Slavoniji, ni u Hrvatskoj. U većini su u mnogim selima, varošicama i širim područjima, ali i tamo su izmešani sa Hrvatima, Dalmatincima i muslimanima srpskog korena i jezika, a Srba, takoreći, u Sloveniji i nema. …. Naš ratni cilj bio je ujedinjenje svih Jugoslovena u zajedničku državu. Tu državu smo stvorili i ona nam ne može biti oduzeta.”

Amputacija Hrvatske

Zastupnik Narodne radikalne stranke Puniša Račić pucao je 20. lipnja 1928. u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije na zastupnike Hrvatske seljačke stranke.

Usred rasprave  u Narodnoj skupštini došlo je do svađe, vrijeđanja, galame i prijetnji.  Račić je s govornice rekao da će kao Srbin i narodni poslanik kad vidi opasnost prema svoj naciji i otadžbini upotrijebiti i drugo oružje da zaštiti interesa srpstva. Nakon dobacivanja zastupnika iz Hrvatske Račić je izvukao pištolj i započeo pokolj. Potom je izišao iz dvorane vičući “Živela Velika Srbija!”   

Tako su se ostvarile prijetnje predsjednika vlade Kraljevine SHS, Velje Vukićevića iznesene u listu Jedinstvo kako Radića (i Pribićevića) treba ubiti. Isto tako i mnoga upozorenja Radiću o velikoj vjerojatnosti za atentat.

Svetozar Pribičević – najprije zagovornik unitarne i centralističke Jugoslavije, koji od 1927. nastupa protiv velikosrpske hegemonije i s Radićem osniva Seljačko–demokratsku koaliciju – sastao se s kraljem Aleksandrom nakon atentata. Razgovarali su o nastaloj političkoj krizi i mogućem razvoju događaja.

Aleksandra je, među ostalim, zanimalo hoće li možda Radić sazvati raspušteni Hrvatski sabor i proglasiti Nezavisnu državu Hrvatsku? Nije isključeno, odgovorio je Pribičević. Objasnio kako je moguća i unija sa Srbijom poput one Irske s Engleskom. Na to je Aleksandar zaprepastio Pribičevića rekavši da se ne protivi secesiji Hrvatske, ali da će je prije toga amputirati. Objasnio je:

“Vojska će, mirno, da se povuče iz Hrvatske. Ni manevarski metak neće ispaliti. Vojsku ću zadržati jedino na granici Hrvatske sa Italijom, i to samo dok Radić i vi ne formirate hrvatsku vojsku.”

“Ja sam šokiran? Izbacujete nas iz države? U kojim granicama?” Pita Pribičević sav izvan sebe. Aleksandar izvadi pripremljenu kartu. “Granica se na njoj – skoro ravnom crtom – protezala od Virovitice, preko Bihaća i izbijala na Jadran iznad Šibenika.” Pribičević je, kaže Knjiga, brisao maramicom znoj s čela:

“Hrvatska je osakaćena, nema je, samo je malo prostranija od Slovenije. … Ne, ne, ovo mi nećemo prihvatiti.” 

Na to će Aleksandar :

“Mnogi u  Srbiji, a i Srbi prečani, tražili su, osamnaeste, da povučem ovu granicu. Nisam hteo. Moja je vojska za ratni cilj bila odredila ujedinjenje sa Hrvatima i Slovencima. Nisu Veliku Srbiju, osamnaeste, želeli ni moji ratni saveznici, Francuzi, Amerikanci i Englezi. Za Veliku Srbiju bili su samo Talijani. Nudili su mi sve, samo da im prepustim Dalmaciju.”

Kako prevladati krizu?

U nastojanju da riješi krizu Aleksandar je kasnije razgovarao pojedinačno s političkim akterima. Među njima i Vlatkom Mačekom, koji je u međuvremenu naslijedio preminulog Stjepana Radića. Kako bi razjedinio i oslabio oporbu Aleksandar je upita Mačeka (koji je zagovarao decentralizaciju države), „može li biti sporazuma između nas? Bez Pribičevića u tom sporazumu?“  Dakako da može, odgovorio je Maček.

Kad je Aleksandar na odvojenom sastanku pitao Pribičevića bi li bio spreman napraviti dogovor s krunom bez Mačeka, (spomenuvši mu da je Maček spreman napraviti takav sporazum bez Pribičevića), ovaj je odgovorio:

„Ja to ne mogu prihvatiti. … Što god da ponudite, ja to, bez saglasnoati gospodina Mačeka, ne mogu prihvatiti“. 

„Zašto, Svetozare? Zašto, pobogu?“ Aleksandru nikako nije bilo jasno. Pribičević je objasnio:

“Zato, Vaše veličanstvo, što je on Hrvat, a ja sam Srbin. On je vođa većine, a ja manjine … Što god da bude i kako bude, Srbi će u Hrvatskoj biti u manjini, a Hrvati u većini. Manjina ne smije protiv većine, Vaše veličanstvo. Manjina štiti sebe samo ako podržava većinu. Razumite me, moli vas … ”  

Kralj Aleksandar je krizu u državi odlučio riješiti uvođenjem diktature. Ukinute su stranke i uvedena cenzura. Upravne jedinice – devet banovina, uobličene su tako da se izbjegnu povijesne poveznice. Nazvane su po rijekama. Zabranjeni su nacionalni simboli. Država je preimenovana u Kraljevina Jugoslavija. Promovirano je „integralno jugoslavenstvo“ – po logici stvorili smo Jugoslaviju, sad trebamo stvoriti Jugoslavene. Uzor su bile Sjedinjene Države Amerike gdje su stanovnici upravnih jedinica (pojedinih država) bili Amerikanci bez posebnog nacionalnog predznaka svoga porijekla. 

Vuk

Vuk Drašković koliko je pisac, toliko je političar i obrnuto. Njegovo pisanje često ima za cilj stvoriti pretekst za narativ koji služi nekom političkom cilju. Poruka Knjige posebno je istaknuta na naslovnici:

“Nije Jugoslavija greška. Greška smo mi svi, ovakvi kakvi smo sada … “

Vukov idejni i politički put je neprincipijelan i eklektičan. Često proturječan. “Reko, pa poreko”. U SFR Jugoslaviji bio je član Saveza komunista Jugoslavije. Nakon završenog pravnog fakulteta zaposlio se u pravosuđu i dogurao do suca Okružnog suda u Beogradu. Zatim prelazi u državnu informativnu agenciju Tanjug (Telegrafska agencija nove Jugoslavije) gdje radi kao novinar i dopisnik iz Afrike. Nakon toga je savjetnik za tisak u savezu sindikata Jugoslavije, šef kabineta predsjednika sindikata Mike Špiljka i urednik sindikalnog časopisa Rad. Usput je počeo objavljivati priče i eseje.

Tito umire 1980. S njim i jedna era. Zemlja je prezadužena. Tone u gospodarsku krizu – javljaju se nestašice goriva, kave, deterdženata, ulja … Potrošačke cijene su 1980. po izračunu Međunarodnog monetarnog fonda porasle oko 57%. Godine 1982. Jugoslavija je bankrotirala. Do 1989. nastupit će hiperinflacija s godišnjom stopom, neka mjerenja kažu, od 2.700%. Više nema vrhovnog autoriteta. Jedinstvo partije slabi. Počinje preispitivanje vrijednosti socijalističkog modela s jednopartijskim sustavom.   

Vuk se od „socijalističkog sindikaliste“ koji je bio ugodno smješten u sustav pretvara u njegovog kritičara. (Sliči na Đilasov obrat). Objavljuje roman Sudija 1981. gdje govori o pritiscima jednopartijskog sustava na savjest pojedinca.

Roman Nož o krvoproliću u Bosni Hercegovini  za vrijeme Drugog svjetskog rata izdan 1982. unosi jaku emocionalnu komponentu u srpski nacionalizam koji se rasplamsava. Mirnu srpsku obitelj Jugovića, ničim izazvani, na užasan način masakriraju – do iživljavanja opisanim sadističkim detaljima – susjedi i kumovi Osmanovići, muslimani pripadnici ustaške milicije. Ostatak romana nevješto pokušava dati neku vrijednosnu poruku kroz opis sudbina glavnih likova, jer je opis masakra toliko prenaglašen (razmjer opisa muslimanskih i četničkih zločina je 30:1 ) da sam sebi postaje svrhom.

Roman pisan s namjerom da izazove bijes. Da dehumanizira „drugu stranu“ koju ne treba žaliti ako doživi opravdanu osvetu. Ovaj književni uradak dao je doprinos mitu o Srbima – vječno ugroženim, vječnim žrtvama. Ondašnje vlasti osudile su i zabranile roman ocjenjujući ga kao udar na „bratstvo jedinstvo“ i sredstvo raspirivanje nacionalne mržnje. To je u atmosferi uzavrelih strasti roman učinilo još traženijim štivom .

Time se Vuk pridružio sličnim porukama srpskih pisaca poput Dobrice Čosića i Danka Popovića koji su doprinosili srpskim mitovima i ogorčenom nacionalizmu. Kasnije, žuti tisak nizom alarmantnih vijesti podiže nacionalističku temperaturu (npr. na Kosovu kravama srpskog manastira vade oči i sl.). Godine 1986. pojavio se Memorandum SANU. Iste godine Slobodan Milošević preuzima vlast u Srbiji, a 1989. drži govor na Gazimestanu kojim najavljuje ratove u Jugoslaviji.  

Nakon što je doprinio razbuktavanju srpskog i šovinizma Vuk  traži rješenje srpskog pitanja kroz antikomunizam, rehabilitaciju četničkog pokreta i Draže Mihajlovića, obnovu monarhije i preustroj Jugoslavije. Nju bi pretvorio u federaciju triju velikih nacionalno-političkih jedinica Slovenije, Hrvatske i Srpskih zemalja (koje bi uključivale područja gdje su „srpski grobovi“ što bi se protezalo i na Hrvatsku).

Vuk Drašković s Mirom Jovićem osniva 1989. Društvo Sava, iz kojeg 1990. nastaje Srpska narodna obnova. Ona se ubrzo raspada. Draškovićeva frakcija se ujedinjuje sa Srpskim slobodarskim pokretom Vojislava Šešelja čime nastaje Srpski pokret obnove, kojim predsjedava Drašković. Uskoro 1990.-1991. dolazi do razlaza Draškovića i Šešelja. Prvi je protiv, a drugi za Miloševića.

Drašković traži slobodu tiska i funkcionalnu demokraciju. Protiv je rata, ali govori da Milošević treba vojno pomoći pobunjenim Srbima u Hrvatskoj „ako Hrvati krenu na njih“. U jesen 1991. zajedno sa suprugom Danicom osniva paravojnu formaciju Srpsku gardu koja ratuje po Hrvatskoj. Zapovjednik garde Đorđe Božović “Giška” stradava oko Gospića. Drašković je zdušno podržavao Plan Z4 o osnivanju srpski države u Hrvatskoj – faktičnu amputaciju Hrvatske u režiji velikih sila.

Vuk je preživio dva atentata, zatvaranja i premlaćivanje od policije, da bi 1999. postao potpredsjednik vlade Savezne Republike Jugoslavije, 2004.-2006. ministar vanjskih poslova Srbije i Crne Gore, a 2006.-2007. ministar vanjskih poslova Srbije.  

Sada u pocastima na društvenim mrežama osuđuje srpske zločine; proziva Miloševića za rušenje Jugoslavije; tumači da je Kosovo izgubljeno; zagovara napuštanje politike vezivanja za Rusiju; osuđuje njenu agresiju na Ukrajinu; protiv je ruskog i “srpskog sveta”; kritizira veličanje Ratka Mladića; želi da Srbija što prije uđe u Europsku uniju i NATO. Čak govori da su Hrvati u Prvom svjetskom ratu bili unovačeni u austrougarsku vojsku koja je ratovala protiv Srbije, i da su u njoj bili brojčano izjednačeni s unovačenim austrougarskim Srbima – pa im to ne treba zamjerati.

Vuk dlaku mijenja, a ćud?

Zašto je Vuk Drašković napisao Knjigu? Što njome želi postići?

Očigledno je htio poručiti da je Jugoslavija i to ona monarhistička bila najbolje rješenje srpskog pitanja. Svi su Srbi živjeli u jednoj državi u kojoj su imali vlast i premoć.

Jugoslavija je, po mišljenju Vuka, srušena zbog pogrešne politike Slobodana Miloševića i njegova režima. Vuk je već 1991. izjavio „Jugoslaviju ne ruše ni Kučan, ni Hrvati, Milošević ruši Jugoslaviju.“ Milošević je po njemu veliki povijesni krivac jer je bio ključni akter u nestanku Jugoslavije.

Što sada?  

Sad Srbiju treba vratiti u igru. To znači uključiti je Europsku uniju, gdje granice između država slabe i gdje Srbija može postati dominantan igrač u „regionu“.

Na tu kartu igra i Aleksandar Vučić kojem čelnici nekih važnih europskih zemalja gledaju kroz prste i zagovaraju brzi ulazak Srbije u EU – bilo zbog toga da prošire NATO i zatvore rupu koju proruska Srbija sada predstavlja u obrani Europe. Bilo zbog toga da Srbiju „izvuku“ iz kineske sfere utjecaja. Bilo da dobiju litij i druge gospodarske koristi. Bilo zato što su povijesno uvijek držali Srbiju za najvažnijeg igrača na Balkanu.

Zašto Srbija uvijek mora težiti dominaciji nad ostalim narodima koji žive u njenom okruženju, bilo da ih pokorava ili protjeruje? Zašto svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi? – Pogotovo što je takav koncept dao povod za Prvi i prouzročio Drugi svjetski rat.

Odgovor je, zato što su te ideje, kroz program „spoljašne i nacionalne politike Srbije“ – poznato Načertanije ministra unutrašnjih poslova Kneževine Srbije  Ilije Garašanina, postale 1844. službena državna politika. (Vidi članak na ovom portalu „Povijesni put od kulture do krvoprolića i natrag).

Tu politiku su prigrlile Srpska pravoslavna crkva te zavjereničke grupe poput Crne Ruke po kojima je Srbija trebala biti Pijemont južnih Slavena. Pukovnik srpske vojske i član Crne ruke Dragutin Dimitrijević – Apis odobrio je atentat na Franju Ferdinanda u Sarajevu jer je ovaj razmišljao o stvaranju države južnih Slavena na području Austrougarske, čime bi Srbija, ne samo, izgubila ulogu predvodnice ujedinjena, već ostala izvan njega.

Politiku nastavljaju Kralj Aleksandar ; beogradska čaršija i razne stranke; četnički ravnogorski pokret; komunisti Srbi u partizanskom pokretu i poslijeratnoj partijskoj nomenklaturi; Srpska Akademija Nauka i Umetnosti; pa Milošević; vrh Jugoslavenske Narodne Armije; srpske političke stranke i njihove dobrovoljačke paravojne jedinice.

Danas ideje te politike žive kroz Memorandum SANU 2 i Srpski svet. Rezoniraju i kod onih koji ih se javno odriču kao kompromitiranog materijala, ali nastoje stvoriti njihov krajnji cilj – uvjete za dominaciju Srbije u “regionu” putem članstva u euro-atlantskim integracijama.   

Vuk Drašković u stvari zagovara odbacivanje kompromitirane prtljage nošene kroz vjekove jer ona smeta usponu do punopravnog članstva u EU i NATO-u kao preduvjetu ostvarenja krajnjeg, uvijek istog cilja.

Poruka Vuka je “promijenimo dlaku” zadržimo cilj. Problem je u tome što se kroz stoljeća puno toga u dlaku – poput čičaka – zapetljalo što nije lako, ni bezbolno ukloniti.

Prtljaga

U Srbiji postoji jak otpor ulasku u EU. Osjećaj za pravoslavnu Rusiju je prejak. Srbija širi „srpski svet“ i nastavlja živjeti sa svojim mitovima. Ne priznaje neovisnost Kosova. Kad i prihvati pod pritiskom EU posjetu Ukrajinskog predsjednika Zelenskog, Vučić, uz put, od njega iskamči negiranje neovisnosti Kosova priznatu od većina EU članica.

Srbija vodi vanjsku politiku suprotno politici EU, od neuvođenja sankcija Rusiji do otvaranja Kinezima. Nema sumnje da bi EU ulaskom ovakve Vučićeve Srbije u punopravno članstvo dobila „blokadera“ poput nekad Viktora Orbana. 

Vučić je bio aktivno uključen u agresiju na jugoslavenske republike kao desna ruka u Hagu osuđenog zločinca Vojislava Šešelja. Držao je govore o amputaciji Hrvatske, boravio na židovskom groblju iz kojeg su snajperisti godinama ubijali stanovnike Sarajeva. Što je tamo radio? Bez obzira je li nosio pušku ili kišobran – na fotografiji nejasno, očito je služio politici ubijanja.   

Srbija slavi lik i djelo ratnog zločinca, generala Mladića koji joj je donio pobjedu u Bosni i Hercegovini ostvarivši genocidom – uz pomoć „velikih sila“ – homogen srpski teritorij po četničkom receptu Stevana Moljevića iz 1941. Doduše ne baš do crte Virovitica -Karlovac – Karlobag, ali i taj manji doseg je uspjeh, makar polovičan. Uostalom Vučić najavljuje drugo poluvrijeme. Možda samo za unutrašnju uporabu, ali kupuje streljivo dugog dometa očito za vanjsku uporabu.

Patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije u svom govoru na Mladićevu sprovodu najprije je podvrgnuo presudu (iz Haga za ratne zločine i genocid) donesenu od, kako kaže, “zemaljskog suda” konačnoj reviziji “Božjega suda“. Potom je zaključio da će Mladićevo „ime ostati duboko utkano u pamćenje i molitve najvećeg dijela našeg srpskog pravoslavnog naroda, … jer je podnio žrtvu i položio život za slobodu i obranu i opstanak svoga roda“.

Takvim je govorom iznenadio “istaknute hrvatske lijevo – liberalne intelektualce, političare, umjetnike, novinare, teologe”, manje ili više naivne sudionike svojih zagrebačkih kružoka koje je održavao dok je bio mitropolit zagrebačko-ljubljanski, gdje je zagovarao mir, dijalog, pomirenje i toleriranje različitih svjetonazora.

Srbija ima problema sa slobodom medija, velikim otporom naroda režimu, s  masovnim prosvjedima koji često prerastaju u nasilje, namještanjem izbora i sl.

Srbija vodi propagandni i hibridni rat protiv susjednih zemalja uključujući i Hrvatsku.

Put Srbije u EU i Hrvatska

Kakva je strategija Hrvatske u vezi nastojanja Srbije da uđe u EU, a da se pritom ne riješi svojih mitova i imperijalnih ambicija?

Za razliku od Memoranduma SANU čiji je nacrt procurio u javnost objavom u beogradskim Večernjim novostima u rujnu 1986. i izazvao kritike u javnosti, Memorandum 2 iz 2012. obavijen je velom tajne. Tako da se može tvrditi – kako kome odgovara – da postoji ili da ne postoji. 

U javnost dopiru iz raznih izvora dijelovi Memoranduma 2 i protokola koji se – napisani kao dio autentičnog dokumenta ili ne – očito provode u stvarnosti. Bilo iz Srbije ili Hrvatske. Bilo da ih namjerno i planski provode određene grupe, bilo da njihovom provođenju služe nesvjesno akteri postojećih podjela – tzv. “korisni idioti”. U medijima se javljaju navodi i o slijedećim ciljevima:      

“Stalno inzistirati u Hrvatskoj na opasnostima od obnavljanja NDH.  Uvijek i na svakom mjestu uz Hrvate isticati ideje Ustaštva, zločine, logore NDH, njihov radikalizam, ekstremizam i svirepost. Za tu svrhu koristiti medije i angažirati što veći broj hrvatskih intelektualaca podmićivanjem uslugama, ili ucjenama;  Koristiti incidente za argumentiranje teze o ugroženosti Srba i stalno javno podgrijavati tezu o Hrvatskoj kao nastavku NDH, a incidente prikazati kao posljedicu takve politike mržnje prema Srbima; Uvijek i na svakom mjestu da je Ustaštvo, radikalizam i hrvatski klerofašizam bio jedini i osnovni uzrok rata u Hrvatskoj;  Stalno naglašavati i prikazivati međunacionalne incidente kao dio plana, ili državnog sustava, ili nekih paramilitarnih političkih, veteranskih, navijačkih, ili klerokatoličkih i klerofašističkih organizacija koji djeluju uz suglasnost i prešutnu potporu vlasti.”

S druge strane, hrvatska Sigurnosno Obavještajna Agencija – SOA u javnom izvješću za 2015. konstatira:

“Velikosrpski ekstremizam u RH i dalje ima mali broj simpatizera, koji nisu izravno povezani s ekstremističkim velikosrpskim i četničkim (ujedno i proruskim) organizacijama koje postoje u pojedinim susjednim državama. Povremeni incidenti povezani s velikosrpskim ekstremizmom su izolirani ili se odvijaju na društvenim mrežama. Stoga ne predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti, ali mogu predstavljati prijetnju javnoj sigurnosti i međuetničkim odnosima na lokalnoj razini.”

Što piše u tajnim izvještajima SOA-e ne znamo.

Hrvatska bi trebala prevladati svoje podjele (o tome sam pisao u članku na ovom portalu Nevolje s ustašlucima – Novi uspjeh, stari prijepori ) i napraviti strategiju za neutralizaciju svih ekstrema (bilo da su dio nečije politike, naivnog prkosa ili obične gluposti) te sustavno i argumentirano kroz medije, školske programe, djelovanje politike te izjava uglednih i stručnih osoba razotkrivati pozadinu, neistine i štetnost njihovih narativa. Isto tako, Hrvatskoj treba strategija za aktivnije međunarodno djelovanje vezano za hibridni rat. Pogotovo što je srpski hibridni rat dio onog ruskog protiv Europe.

S jedne strane imamo veliki broj “manjinaca” koji žive, rade, druže se, prijateljuju, žene se s “većincima”, a mnogi su i branili Hrvatsku i one – bez obzira u koju grupu spadaju – koji stalno po medijima govore o “ustašizaciji” Hrvatske i ugroženosti “manjinaca”.

Kad se na djelu uhvate podmetači požara u prvim vijestima se navodi da se radi o državljanima Poljske, Kanade i Hrvatske … Tek kasnije procuri u javnost njihova nacionalnost. Onda se javi Milorad Pupovac i podjeli jednu od svojih standardnih lekcija iz apstraktne opće etike:

“To što su bili alkoholizirani, neka sud odlučuje kako će tretirati. Što se nas tiče, učinili su veliku štetu svojem zavičaju i narodu kojem pripadaju i u konačnici, sebi samima. Pretvarati jednu takvu opasnu pojavu …  kao priliku da se raspiruje vjerska i međunacionalna mržnja kao što čine pojedini mediji i portali, je također piromanstvo s namjerom i sa posljedicama”.

.

Odmah pada u oči da su potpaljivači hrvatskog državljanstva napravili štetu svom zavičaju, narodu i sami sebi, ali ne svojoj domovini – Hrvatskoj.

Ona se ne spominje. Ljudi to stavljaju u kontekst nazočnosti članova Samostalne demokratske srpske stranke na skupovima gdje srbijanska političarka Ana Brnabić u Republici Srpskoj ili Draško Stanivuković, gradonačelnik Banja Luke, u Gračacu promoviraju narative “srpskog sveta”; pisanja portala Novosti; uvijek neodređenih izjava čelnika stranke o karakteru i uzrocima rata; njihova (ne) doprinosa traženju podataka o nestalima od vlade Srbije i ljudi s nekad okupiranih područja; hakerskih napada i sl.

Nesklad zdravorazumskog viđenja stvarnosti, s jedne strane i – s druge strane – slike društva koju stvaraju na Internetu najnametljiviji mediji, kao i šutnja hrvatske vlade (politički do neke mjere možda i opravdana, a možda i ne), stvorili su fenomen Thompson. Zašto?

Zato što on – u maniri svoje pučke lirike – pita, nakon čaše vina, “Je li to i vaša domovina?“, što primjerenim pitanjem smatraju mnogi pa mu na koncert dođe pola milijuna ljudi. U danim okolnostima puku imaju smisla i pitanja “ako ne znaš što je bilo?“, “jeste li zaspali na straži?“, kao i stihovi “lijepa li si” i sl. Kad netko govori ili pjeva što ljudi misle i osjećaju on postaje pučki tribun – prorok koji pruža nadu da nije sve onako kako političari govore i novine pišu. Da još netko misli i osjeća kao oni, pogotovo kad se na koncertu nađu na desetine ili stotine tisuća ljudi.

Onda mu se, kao takvom, u nekim gradovima u Hrvatskoj zabranjuje nastup, a lobiranjem i u nekim mjestima u inozemstvu. Isto kao Miroslavu Škori i njegovoj družini jer pjeva pjesme klasificirane kao “hrvatske domoljubne”. Kao da se vraćamo u 1971., preskačući 1991.

Hrvatska ima dugoročni interes da sa Srbijom surađuje i da Srbija uđe u EU i NATO. Isto tako Hrvatski je interes da poštuje prava svojih manjina, pa tako i srpske. Da im omogući uživanje svih prava koja su im zakonom zajamčena na visokoj razini, među najvišim u svijetu.

Sve hrvatske vlade brinule su se o nacionalnim manjinama. Predstavnici manjina imaju mjesta u Saboru i posebne izborne liste; redovito su godinama bili članovi vlade; aktivnosti manjinskih udruga obilato se financiraju; brine se o održavanju crkava, manastirima, domova kulture; obnovljene su u ratu porušene kuće; daju se subvencije za poljoprivredu i obrte itd. Istodobno ponašanja povezana s ciljevima „srpskog sveta” često se guraju pod tepih. Čak i u javnim izvješćima obavještajnih službi.

Takvo bi ignoriranje možda bilo svrsishodno kada, s druge strane, mediji i društvene mreže ne bi bili puni poruka sukladnih naputcima Memoranduma 2, ili na liniji antifašizma i jugoslavenstva, u ime „jednostrane povijesne istine” ili “opće apstraktne” etike. Da ne spominjemo neprimjerena događanja i “performanse” pod krinkom kulture i slobode umjetničkog stvaranja.

Vrtimo u nepotrebnom krugu akcije i reakcije.

Vukova konstatacija „greška smo mi svi, ovakvi kakvi smo sada“, ne vrijedi više za one koji su razbijali Jugoslaviju, nje više nema. Najviše sada izgleda vrijedi za one iz “srpskog sveta” koji vukući povijesnu prtljagu otežavaju ostvarenje euroatlantskih ambicija Srbije. Pitanje ostaje, vrijedi li narodna da „Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikad“ ili se greška da ispraviti?

S tom misli stavljam knjigu Aleksandar od Jugoslavije na policu. To je pročitana knjiga.