TRUMPOV NAFTNI ŠOK I CIJENA DUGA

27/09/2026

Fraza “neka institucije rade svoj posao” umjesto uređene države

Uređena država

“Neka institucije rade svoj posao” ― čujemo svako malo u izjavama povodom razno raznih događaja.

Isto tako, česte su i pritužbe kako institucije ne rade svoj posao ili da ga rade nekvalitetno.

Tu je i redovito pozivanje na pravnu državu i vladavinu prava.

Što je to pravo?

Pravo je sustav uređenja društvenih odnosa propisima radi zaštite ili ostvarenja društvenih vrijednosti putem državne prisile.

Što treba za dobro uređenu državu? Takva država mora:

Prvo, prihvatiti vrijednosti korisne za društvo. 

Drugo, na vrijeme donijeti jasne i logične propise koje te vrijednosti štite ili promiču.  

Treće, uspostaviti učinkovit nadzor njihova poštivanja.     

Četvrto, stvoriti povjerenje stanovništva u pravni sustav – njegovu učinkovitost i pravednost.     

Načelo jednakosti pred zakonom propisano je u Ustavu Republike Hrvatske (Čl. 14. st. 2) : „Svi su pred zakonom jednaki“. Iz tog proizlazi i dužnost djelovanja tijela vlasti (sudova, državne uprava i policije) na isti način u istim situacijama – i u postupanju i odlučivanju.

Kako ova načela izgledaju na primjerima iz života?

Otpad

U kolovozu 2026. javnosti je objelodanjen nalaz Geotehničkog fakulteta u Zagrebu, po kojem je u Gospiću na lokaciji Bilajska 50:

“ … utvrđeno je postojanje velike količine miješanog tehnogenog otpada (oko 37.000 tona) s potvrđenim opasnim svojstvima …, čime je nedvojbeno potvrđeno kemijsko onečišćenje i degradacija tla … dok je kroz [bušotinu] B1 potvrđena hidrogeološka povezanost s tijelom odlagališta, odnosno postojanje puta prijenosa prema podzemnim vodama.”

Zaključak nalaza glasi:

“S obzirom na količinu otpada, njegova opasna svojstva, utvrđena prekoračenja regulatornih vrijednosti i postojanje aktivnih mehanizama prijenosa, zaključuje se da otpad predstavlja trajni izvor opasnosti i značajan rizik za okoliš i zdravlje ljudi, pri čemu postoji realna i očekivana mogućnost daljnjeg širenja štete u slučaju neprovođenja sanacijskih mjera.”

Po pisanju medija, hrvatska sigurnosno-obavještajna agencija  SOA već je 2022. doznala za odlaganje sumnjivog otpada u Gospiću i o tome obavijestila “nadležne”. Do danas nije jasno tko su ti “nadležni” i jesu li obavijesti zaprimili. Ako jesu, zašto tako dugo nisu ništa poduzeli. Dovoz otpada iz inozemstva započet 2021., završio je tek u travnju 2024. zadnjim pošiljkama iz Slovenije i Italije.

U lipnju 2023. godine Državni inspektorat zaprimio je prijavu tadašnjeg Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja o sumnji na nezakonito odlaganje otpada na području Gospića. Prvi inspekcijski nadzor obavljen je 27. lipnja iste godine, a tijekom daljnjeg postupanja provedena su ukupno 23 nadzora.

U srpnju 2023. Državno odvjetništvo zaprimilo je posebno izvješće policije o sumnji na nezakonito odlaganje otpada na području Like, nakon čega su započele istražne radnje iz njegove nadležnosti. Državni inspektorat podnio je kaznenu prijavu u lipnju 2024. godine. U veljači 2025. uslijedila su uhićenja 13 osoba i formalno pokretanje USKOK-ove istrage. Istraga se naknadno širila. U listopadu 2026. provedena su nova uhićenja.

Postavilo se pitanje, tko je za onečišćenje odgovoran – pravno i politički. Još važnije – s obzirom na to da se negativan utjecaj deponiranog otpada na okoliš s vremenom povećava – kako što brže i kvalitetnije sanirati odlagalište.

Radi pronalaženja odgovora, prvenstveno na ovo drugo pitanje, u Gospiću se 17. kolovoza 2026. sastao saborski Odbor za zaštitu okoliša čijoj su otvorenoj sjednici, među ostalim, nazočili predstavnici građanskih inicijativa za rješavanje problema s otpadom.

Zatrpavanje otpada usred Gospića

Sastanak je neslavno propao.  Umjesto da se raspravlja o sanaciji odlagališta, u prvi plan su izbili prijepori oko dnevnog reda i poslovnika Odbora.  Članovi Odbora se nisu mogli dogovoriti o tome kad će građani moći postavljati pitanja izvjestiteljima i komentirati njihove navode. Nakon natezanja i mudrovanja oko pravilnika, predstavnici građanskih inicijativa su izgubili strpljenje i napustili sastanak. Za njima su izašli oporbeni saborski zastupnici.

Nakon propalog sastanka organizirani su u Zagrebu ulični prosvjedi. Oporba je zatražila izvanrednu sjednicu Sabora (koju je sazvao Predsjednik države), zazivala ostavke državnih dužnosnika i prikupljala potpise zastupnika za pokretanje saborske procedure izglasavanja nepovjerenja Vladi.

Kad treba žurno djelovati pad vlade je kontraproduktivan. Nema smisla čekati da se provedu izvanredni izbori i sastavi nova vlada koja bi se uhvatila u koštac s otpadom, dok bi demotivirana vlada u ostavci (čija se ostavka traži zbog neučinkovitosti) usred predizborne kampanje sigurno bila još manje učinkovita u organizaciji saniranja odlagališta.

Osim toga, nije jasno što su stranke “desne” orijentacije očekivale od rušenja vlade, s obzirom na to da prema anketama nemaju mogućnost pobijediti na izborima, već samo dovesti na vlast “lijeve” stranke čijem se svjetonazoru i izglednim politikama oštro protive. 

Nažalost – zbog svega ovog – slika ličkog turizma i poljoprivrede je pretrpjela veliki negativni publicitet. Prikupljanje političkih bodova nizom istupa i nagađanja o razmjerima onečišćenja okoliša dobilo je prednost pred potrebom kontrole štete od narušavanja imidža Like na kojem ona gradi svoju budućnost.

Lički proizvodi i turizam temelje se na čistom okolišu

Sad se vratimo na dobro uređenu državu i pođimo od društveno korisnih vrijednosti.

U vremenima koja svakodnevno svjedoče klimatskim promjenama čini nam se jako dobra vijest da je Hrvatska:   

“ … jedna od rijetkih zemalja koja ima značajne rezerve čiste pitke vode. Između 188 zemalja u svijetu po bogatstvu i dostupnosti vodnih izvora po stanovniku Hrvatska je na 5. mjestu u Europi i 42. mjestu u svijetu. Imamo dovoljne zalihe vode za svoje potrebe za nekoliko sljedećih desetljeća. U Hrvatskoj značajno vodno bogatstvo predstavljaju podzemne vode (12%). Oko 90% vode koju koristimo za vodoopskrbu je podzemna voda. Naše podzemne vode su bolje kvalitete od podzemnih voda u visoko razvijenim zemljama. … “

Lijepo je čuti, ali treba i upozoriti – ništa nam nije zajamčeno. Ovog ljeta hodao sam po potpuno suhom gornjem koritu rijeke Like i svjedočio nestanku inače bogatih vodotoka oko vodocrpilišta Manduševac koji Gospić opskrbljuje vodom. Ličko-senjska županija je u studenom ove godine proglasila prirodnu nepogodu zbog ovoljetne suše pa je u tijeku prijavljivanje šteta u poljoprivredi.

Dr. Sc. Sonja Tolić ima svoje upozorenje. Navodi da prosječna potrošnja vode iz vodovoda u Hrvatskoj iznosi 138 litara po stanovniku dnevno, a da se preostali dio stanovnika opskrbljuje vodom iz lokalnih vodovoda i iz vlastitih vodoopskrbnih objekata (bunari, cisterne) i zaključuje:

“…. Bez obzira na način vodoopskrbe, s obzirom da vodu pijemo svaki dan tijekom cijeloga života, važno je da je zdravstveno ispravna, odnosno da ne sadrži mikroorganizme ni kemijske tvari koje bi nam mogle naštetiti.”

U hrvatskom BDP-u ukupni doprinos od turizma iznosi 25 %, što je najveći postotak u Europi. Za turizam nam, uz ostalo, treba sačuvana priroda, čist okoliš i zdrava hrana.

Hrvatska je mala zemlja i njene najveće prednosti ― kako za život njenih stanovnika, tako i za gospodarski razvoj ―  trebali bi biti (i) sačuvan okoliš, (ii) dobro osmišljena i restriktivna izgrađenost te (iii) relativno mala gustoća naseljenosti. 

Dakle, to bi trebale biti vrijednosti kako javne politike, tako i domaćeg stanovništva.

Ako je tome tako, onda se postavlja pitanje, kako je nekome moglo pasti na pamet dopustiti uvoz otpada za koji nemamo tehnološke mogućnosti prerađivati ga, već ga, kao i domaći, gomilamo na otvorenim odlagalištima ili ga zakopavamo. Pogotovo jer se zna kako je zbrinjavanje domaćeg otpada velik problem u gotovo svim dijelovima Hrvatske – od velikih gradova poput Zagreba, Splita, Zadra i Pule do brojnih općina. Sad ispada da nelegalna ili zloporabljena odlagališta niču kao gljive poslije kiše, iako se za mnoga od njih već odavno znalo.

Ne samo da je uvoz otpada bio dopušten bez suglasnosti državne administracije, već je 2019. godine ukinuta i obveza prethodne prijave njegova prijevoza. Zatim je 2021. godine ukinut i očevidnik uvoznika otpada s popisa tvari za koje je bilo potrebno ishođenju posebnih odobrenja.

Isto tako, nije postojao ni ozbiljan nadzor uvezenog otpada koji bi, osim pregleda deklaracija, uzorkovao otpad i prikladnim analizama provjerio odgovara li njegovo stvarno stanje onom deklariranom.

Prostor godinama uništavamo pretjeranom, loše planiranom ili divljom izgradnjom i lošim zbrinjavanjem otpada.   

Navijači  

U Splitu je 15. listopada 2026. odigrana utakmica Hajduk – Ajax. S gostujućom momčadi doputovala je i skupna navijača. Izgleda da su napetosti između domaćih i gostujućih navijača započele već u utorak 13. listopada. Prema izvještavanju novinstva policija je sa splitske rive privela skupinu navijača Ajaxa kod kojih su pronađeni noževi, kamenje i „drugi predmeti pogodni za napad“. U vijestima stoji i ovo:

„Prema policijskom optužnom prijedlogu, dio predmeta bio je istaknut na terasi ugostiteljskog objekta, gdje su okupljeni razgovarali s dvojicom muškaraca o mogućem sukobu na drugoj lokaciji.“

Policija privodi Ajaxove navijače s rive kod koji je pronađeno oružje za tučnjave

Dade li se iz ovog naslutiti da se radilo o dogovaranju tučnjave između navijačkih skupina? Tome u prilog ide i sljedeća vijest:

„Policija je u izvještaju za razdoblje od utorka do srijede navela ukupno 32 uhićenih, među kojima 19 stranih i 13 hrvatskih državljana. Kod dijela privedenih pronađena su pirotehnička sredstva, boksačke rukavice, predmeti za pokrivanje lica i drugi predmeti pogodni za napad.“   

Na dan utakmice kolona u koreografiji navijačke skupine Torcida (ili njenog dijela) pojavila se na splitskim ulicama. Predvodio ju je stari golf, noseći na krovu maketu mrtvačkog sanduka na kojem je pisalo Ajax. Bučno mnoštvo ga je slijedilo uzvikujući „Gazi, gazi Židove“, što se jasno vidi i čuje na videosnimkama objavljenim na Internetu.

Povorka za “Ajaxovom kapsom”

„Židovi“  – obrazlažu organizatori parade – je naziv za navijače Ajaxa, među kojima ima malo etničkih Židova. Ajaxovi navijači su uglavnom etnički Nizozemci uz one marokanskog, turskog, surinamskog i drugog podrijetla.  Od Židova, značajnije povezanih s klubom prije Drugog svjetskog rata, ostala je simbolika poput Davidove zvijezde, kao i naziv „Super Joden“ (Super Židovi) za navijače. Ajaxove navijačke skupine su poznate po izazivanju nereda pa se u sukobima s navijačima drugih klubova često koriste protužidovski povici. 

Zgrožen vijestima o povicima koje su navodile novine zatražio sam od umjetne inteligencije da pronađe na Internetu snimke koje to potvrđuju i dobio odgovor:

„Nakon dodatne pretrage moram biti pošten: nisam pronašao javno dostupnu videosnimku na kojoj se nedvojbeno čuju povici „Ustani, Adolfe”, „Auschwitz” ili pjesma o Ani Frank.

Institucije su odmah počele raditi svoj posao. Policija je reagirala uhićenjima i potragom za osumnjičenicima koji su pobjegli, objavljujući javno njihove fotografije tražeći od stanovništva pomoć u pronalaženju bjegunaca.

Policija je snimala povorku i zatražila videozapise građana, saslušala je svjedoke pa će se na sudu dokazati tko je i što uzvikivao, a moguće i po čijem naputku ili nagovoru. 

Državno odvjetništvo podignulo je optužnice protiv 22 sudionika navijačke povorke zbog “javnog poticanja na nasilje i mržnju prema Židovima” predlažući sudu bezuvjetne kazne od deset mjeseci do dvije godine zatvora, kao i produljenje istražnog zatvora.

Predložene kazne znatno su strože u usporedbi s kaznama koje se izriču za fizičke obračune, izazivanje nereda, blokiranje prometa i slična djela.

Primjerice, borac mješovitih borilačkih vještina koji je u siječnju 2023. na skijalištu Platak bezobzirno divljao automobilom, a potom s leđa brutalno udario nogom u glavu člana Hrvatske gorske službe spašavanja (HGSS), koji je sjedio na snijegu, osuđen je na uvjetnu kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci. Takva kazna izrečena mu je unatoč tome što je videosnimka incidenta zgrozila hrvatsku javnost.

U slučaju splitskog “korea” (skraćenica od koreografije) obrana optuženika nastojat će sporne povike prikazati u kontekstu navijačkog nadmetanja, uz argument da njima nije poticana mržnja prema židovskom narodu, već da je riječ o navijačkom “prepucavanju” s navijačima protivničke momčadi, koji se nazivaju „Super Židovima“.

Kome je ovakva koreografija trebala i zašto – za nadati se – utvrdit će istraga. Kome je išla u korist, a kome na štetu potpuno je jasno.

Je li izvedena scenografija odabrana samo zbog želje za privlačenjem pažnje radi negativne afirmacije ili se radi o nečem drugom. Bivši nogometaš, trener i izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Igor Štimac – koji ima bogato iskustvo s navijačkim skupinama – poručio je ljudima iz povorke:

„Širom otvorite oči, momci. Zavedeni ste, napravili ste pogrešku, preispitajte tko su vam vođe i tko je sugerirao da se ovo napravi”. 

Postavlja se pitanje, zašto je „institucijama“ trebao jedan ovakav međunarodni skandal da prestane dugogodišnje toleriranje huliganizama pod plaštem nogometnog navijanja. Skoro svaka značajnija nogometna utakmica kod nas je već godinama „događaj visokog rizika“.

„Navijači“ se tuku po ulicama, odmaralištima uz autoputove i u inozemstvu; prekidaju utakmice bakljadama; demoliraju stadione itd. Ljubitelji športa boje se dovoditi djecu na utakmice, stalno strepe hoće li se utakmica prekinuti ili naredna igrati pred praznim gledalištem. Klubovi i reprezentacija plaćaju kazne. Imidž Hrvatske kao uljuđene, mirne, sigurne zemlje i poželjne turističke destinacije se narušava.  

Kolovoz 2026 – sačekuša na autoputu A1 – prekinut promet, duge kolone vozila, osjećaj nesigurnosti

Hrvatski Sabor je 2003. dobio Zakon o sprečavanju nereda na športskim natjecanjima, dopunjen i izmijenjen 2006.

U listopadu 2008. delegacija hrvatske vlade (Ive Sanadera) predvođena potpredsjednicom vlade Đurđom Adlešić i ministrom unutrašnjih poslova Berislavom Rončevićem otputovala je u Veliku Britaniju kako bi doznala britanska iskustva u sprječavanju navijačkih nereda. Razgovarali s dužnosnicima britanskog ministarstva unutrašnjih poslova, predstavnicima posebne policijske jedinice za suzbijanje navijačkih nereda i predsjednikom engleske prve nogometne lige.

Nakon tog posjeta ponovo je dopunjen Zakon o sprečavanju nereda na športskim natjecanjima novim ovlastima redarima i policiji, kao i uvođenjem novih kazni i zaštitnih mjera. Među ostalim, zabranom prisustvovanju športskim natjecanjima uz obvezno javljanje ili boravak u policijskoj postaji, kao i zabrana odlaska na športska natjecanja u inozemstvo s obveznim javljanjem u policijsku postaju.

Propisi su doneseni, ali nije bilo volje da se učinkovito provode.

U listopadu 2023. „navijači“ iz Hrvatske oboružani rekvizitima za tučnjavu otputovali su u Atenu na utakmicu AEK – Dinamo, iako im je, zbog ranijih izgreda, bilo zabranjeno uči na stadion. Noć prije utakmice došlo je do velikog okršaja navijačkih skupina. Pogibije jednog mladog čovjeka i uhićenja niza sudionika sukoba, među kojima i većeg broja hrvatskih “navijača”.

Vlada je diplomatskim putem nastojala osloboditi svoje državljane, a predsjednik države je nediplomatski sasuo niz uvreda na račun Grčke izazvavši diplomatski skandal. (Vidi članak: „Je li Laptalov slučaj doista dokaz da Grčka nije pravna država?“ dostupan na ovom portalu). Kod kuće nije bilo oštrijih javnih osuda izgrednika, ni ozbiljnijih sankcija protiv njih.

Sjećam se kako je košarkaški klub Zadar igrao finale državnog prvenstva u Jazinama pred praznim gledalištem radi kazne izrečene klubu jer je „vođa“ njegovih navijača udario suca na prethodnoj utakmici. Navijači Zadra su gledali utakmicu kod kuće na televiziji ili na velikim ekranima pred dvoranom iz koje se čulo samo škripanje obuće igrača na parketu umjesto navijačke pjesme i skandiranja. Ništa se ozbiljnijeg nije dogodilo. Sve je ostalo po starom.

Stariji Zadrani su se s nostalgijom prisjetili nekadašnjeg dirigenta navijača, pravog gospodina, Lea Pincetiće zvanog Maestro. On je s dirigentskim štapićem u ruci, u odijelu s kravatom, dirigirao navijačkim „zborom“ na istočnoj tribini. Odmah bi zaustavio bilo kakvo vrijeđanje sudaca ili protivnika.

Maestro strastvenog i pristojnog navijanja

Imam ružnu uspomenu na događaj kad su „navijači“ gostujućeg kluba preplavili grad i terorizirali prolaznike. Među njima mladu obitelj, supružnike koji su s djetetom u kolicima šetali zadarskom rivom. Muž je pokušao zaštiti obitelj od maltretiranja. Nasilnici su mu bokserom slomili vilicu pa se dugo liječio mogavši uzimati samo hranu u tekućem obliku. Institucije nikad nisu pronašle nasilnike. Govorilo se da se radi o skupini iz jednog mjesta kraj Splita.

Koreografija parade pred utakmicu Hajduk – Ajax, koja je prošla bez nasilja, za razliku od tuče dan prije na splitskoj rivi, sve je promijenila. Znači, može se kad se hoće. Treba oštro stati na kraj huliganizmu u svakom obliku, a ne samo kad radi o „politički“ neprihvatljivom skandiranju. 

Da se do sada primjereno kažnjavalo navijački huliganizam, ne bi ni došlo do neprimjerenog izvikivanja pred utakmicu Hajduk – Ajax.

Zašto se utakmice Hrvatska – Engleska igraju pred praznom Rujevicom, a pred punim Wembleyem?   

Bazenski otpad

Iznajmljivači, stručnjaci za turizam i državni dužnosnici vidjeli su u izgradnji bazena „dodatnu vrijednost turističke usluge“ koja će povećati kvalitetu hrvatskog turizma. Godine 2012. vlada je pokrenula program potpora nazvan “1000 bazena za hrvatski turizam.” Danas se procjenjuje da kod nas ima oko 40.000 privatnih bazena uz apartmane, bungalove, kuće za odmor ili domove.

   

Bazeni trebaju prateću logistiku

Uz politiku izgradnje bazena trebalo je – nalaže logika – osigurati i učinkovit nadzor nad kvalitetom vode u bazenu sukladno propisanim standardima. Dva puta dnevno bi trebalo provjeravati klor i pH, svakodnevno uklanjati lišće i kukce iz vode, redovno četkati stijene i dno bazena, usisavati talog s dna, filtrirati vodu, čistiti filter, dodavati algicide itd. Vodu u bazenu treba tijekom sezone dopunjavati,  djelomično mijenjati, te potpuno izmijeniti svake godine.

Pored redovitog nadzora kvalitete vode u bazenima, dolazi pitanje. Kuda s vodom – tretiranom kemikalijama – prilikom djelomičnog ili potpunog pražnjenja bazena? Postoji li služba koja će tu vodu preuzeti i na ekološki prihvatljiv način zbrinuti ili bazeni moraju imati posebne pročišćivače za tretiranje bazenske vode prije ispuštanja u kanalizacijski sustav ili se ta voda može izravno u njega ili u okoliš ispuštati ako zadovoljava postavljenje parametre? U ovom zadnjem slučaju tko i kada vodu analizira?

Zakon o vodama propisuje da se otpadne vode moraju ispuštati u skladu s lokalnom odlukom o odvodnji otpadnih voda.

Što kod bilo propisano (parametri za dopušteno ispuštanje, posebno filtriranje i sl.), bazenska se vode, u pravilu, ispušta u okoliš zgrada – bliže ili dalje – ovisno dužine gumenih crijeva bez učinkovitog nadzora. Susjedi se žale tvrdeći da te otpadne vode onečišćuju tlo i podzemne vode.     

Primjer neuređene države

U gornjem upitu kopiranom s društvene mreži piše:

“Poštovani,
Da li je i kako zakonski regulirano ispuštanje vode iz bazena u okoliš?
Naime, susjed ima apartman sa bazenom. Dolaskom jeseni, određenu količinu vode (više kubika) ispušta na cestu. Nagib ceste vodi do naše oranice i sva voda završi na njoj. Kako na toj oranici uzgajamo razno povrće, žitarice i ostalo ovisno o plodoredu, a voda iz bazena je tretirana klorom i raznim kemikalijama protiv algi, bakterija itd., možemo reći da nas tim postupkom on truje.  Probali smo mu nekoliko puta reći da ne ispušta vodu na cestu jer nam završava na oranici, ali on se oglušuje na naše molbe i kaže da on ispušta vodu na javnu površinu i da ne može nam pomoć.
Što možemo uraditi po tom pitanju? 
Hvala”    

Potražnja za vodom tijekom turističke sezone, pogotovo na otocima, premašuje kapacitete vodovoda pa povremeno dolazi do ograničenja potrošnje.   

Zaključno, bilo što da se promiče potporama, olakšanim administriranjem ili koji na drugi način uvijek treba imati na umu posljedice i pripremiti uvjete za upravljanje njima na prihvatljiv način. Alternativa je da se sve prepusti stihiji i improvizaciji.

Godinama su davane potpore za sađenje maslina. Ove godine one su obilato rodile. Opet problem. Sad uljare moraju zaustaviti proizvodnju jer nemaju kud s kominom – ostatkom nakon mljevenja i prešanja maslina. Kod nas je to otpad, a kod drugih kompost, gnojivo, biomasa, hrana za životinje, sirovina za daljnju ekstrakciju ulja. Novine pišu da berba još traje, da je na stablima ostalo mnogo maslina, a da uljare više nemaju dovoljno prostor za prihvat novih količine, kao i da “vlasnici uljara upozoravaju da problem nije od jučer”.

Ulje je samo jedan proizvod kojem je plod masline sirovina.

Vlasništvo kao obveza

Kod nas se vlasništvo shvaća prvenstveno, pa čak i isključivo, kao pravo.  Međutim, u uređenom društvu vlasništvo nosi i obveze.

U ustavu RH piše:

„Jamči se pravo vlasništva. Vlasništvo obvezuje. Nositelji vlasničkog prava i njihovi korisnici dužni su pridonositi općem dobru.“ (Čl. 48.)

U postupku privatizacije kupci su kupovali poduzeća, često, ne kako bi nastavili poslovanje i zapošljavanje radnika, već da bi se domogli nektarina. Neke od njih godinama nisu uređene, čak ni korištene.

Tko kaže da grad siječe stabla. Evo ne dira ni ovo na vrhu zgrade

Stanari su otkupili stanove i postali suvlasnici stambenih zgrada – time su dobili odgovornost za njihovo redovno i investicijsko održavanje. Zapuštenih fasada na sve strane.

Mnogi upisani vlasnici poljoprivrednog zemljišta su odavno mrtvi. Njihovi nasljednici nemaju interes upisati se kao vlasnici, bilo zbog toga što se ne bave poljoprivredom ili što su im – s obzirom na brojnost nasljednika kroz nekoliko generacija – udjeli relativno mali.

Nekad se vodilo računa o svakom komadiću zemljišta

Međutim, ako se poljoprivredno zemljište na atraktivnoj lokaciji pretvori u građevinsko, onda se pokreću postupci utvrđivanja i upisa vlasništva. Tuže se davno umrli ili odseljeni upisani vlasnici, ispituju svjedoci (kojih je sve manje) o usmenim dogovorima zamjeni zemljišta između predaka, dokazuje posjed, pravo na nasljedstvo, itd.

Nekad šljivik, danas lišajevima obrasla šikara – izvor zaraze za okolne voćnjake, opasnost za širenje požara, degradacija krajolika

Pitanje je kakve su obveze vlasnika zapuštenih zgrada, od kojih se neke nalaze i u samim središtima gradova koji u velikoj mjeri žive od turizma, kao i vlasnika zaraslih polja i neprohodnih šumaraka.

Takve površine ne samo da nisu u funkciji proizvodnje, već narušavaju izgled krajolika, umanjuju turističku privlačnost prostora i, što je posebno važno, predstavljaju potencijalnu opasnost od izbijanja i širenja požara.

Zarasla polja i zapušteni šumarci doprinose širenju požara

O takvom se stanju često govori i upućuju kritike, pri čemu se kao primjer navode pojedine strane zemlje u kojima država ili lokalne vlasti interveniraju kada vlasnici zanemaruju svoju imovinu. U takvim slučajevima nadležne službe same organiziraju čišćenje, uređenje ili sanaciju zapuštenih objekata i površina, a troškove potom ispostavljaju neodgovornim vlasnicima.

Postavlja se stoga pitanje, zašto se takva praksa ne bi sustavnije primjenjivala i kod nas te koliko su učinkoviti postojeći propisi i mehanizmi kojima se vlasnike može obvezati na odgovorno održavanje njihove imovine.

Građanski nadzor

Često čitamo o aferama vezanima uz bespravnu gradnju, koja postane predmet javnosti tek kada je zgrada već izgrađena, plaža izbetonirana ili gat dovršen. Pritom se nameće sasvim logično pitanje: kako je moguće da građevinski radovi, koji nerijetko traju mjesecima, prolaze nezapaženo i da nadležne službe za njih doznaju tek kada je posao praktički završen?

Slično je i s divljim odlagalištima otpada. Na pojedinim lokacijama otpad se odlaže godinama, na što se očito ne reagira pravodobno. Problem postaje tema javnosti tek kada izbije velika afera, poput one u Gospiću.

U oba slučaja otvara se pitanje odgovornosti nadležnih institucija, inspekcijskih službi i lokalnih vlasti. Jesu li problem nedostatni propisi, manjak ljudi i sredstava za nadzor ili izostanak pravodobnog reagiranja? Kako je moguće da se mjesecima ili godinama odvijaju aktivnosti koje ostavljaju vidljive tragove u prostoru, angažiraju tešku – lako vidljivu – mehanizaciju a da nitko nešto ne poduzme?

Nije li upravo pravodobna kontrola i sprječavanje nezakonitih zahvata smisao postojanja nadzornih institucija, umjesto da se reagira tek kada šteta već nastane, a javnost počne postavljati neugodna pitanja i iskazivati ogorčenje?

Dio odgovora na pitanje zašto se na bespravnu gradnju, nelegalno odlaganje otpada i druge oblike kršenja propisa ne reagira pravodobno svakako može biti u nedostatnim kapacitetima inspekcijskih službi, nedovoljnoj motiviranosti njihovih djelatnika, ali i mogućoj korupciji, o kojoj svjedoče i aktualne istrage koje sežu sve do samog vrha Državnog inspektorata.

Međutim, čini se da bi cjelovit odgovor morao uzeti u obzir još jedan, često zanemaren, čimbenik učinkovitog nadzora – suradnju institucija s građanima. Odnosno spremnost stanovništva da prijavljuje uočena kršenja propisa.

Naime, mi kao građani nismo osobito skloni prijavljivati nepravilnosti kojima svjedočimo u svojoj okolini. Zašto je tome tako? Je li razlog u nepovjerenju prema institucijama i uvjerenju da prijava ionako neće rezultirati konkretnom reakcijom? Prevladava li stav da se ne želimo zamjerati susjedima i ljudima iz svoje sredine? Ili je riječ o duboko ukorijenjenom mentalitetu prema kojemu nas se ne tiče ono što nije izravno naš problem – „nije to moja briga“ ili “ima tko je za to plaćen”?

Ako želimo učinkovitiji nadzor i odgovornije upravljanje prostorom, onda je važno otvoriti i ovo pitanje. Jer institucije imaju obvezu nadzirati i provoditi propise, ali ni građani ne bi smjeli biti pasivni promatrači onoga što se događa u njihovoj okolini.

Da bi se to promijenilo nužno je da prijavljivanje bude jednostavno i sigurno, a reakcija nadležnih službi pravodobna i vidljiva. Samo tako može se izgraditi povjerenje i uspostaviti stvarna suradnja između građana i institucija.

Kako to izgleda u praksi. Urušio se plafon zbog nestručnih radova na adaptaciji stana u turističke apartmane kat iznad, kojom prilikom – pukom slučajnošću – nitko nije ozlijeđen. Stanari su prijavili slučaj inspekciji. Došla su dva inspektora, ustanovili da se preinake rade bez građevinske dozvole i zatvorili gradilište.

Intervencija inspekcije

Inspektori su kazali da su došli po prijavi samo zato što je u njoj rečeno da su radovi ugrozili živote. Potužili su se da ima jako puno prijava, da rade samo njih dvojica jer je kolega na bolovanju itd.

Projekt adaptacije je preko noći napravljen, građevinska dozvola je brzo ishođena, apartman je dobio uporabnu dozvolu pred samo stupanje na snagu propisa o potrebi ishođenja suglasnosti stanara.

Takvih priča gdje prijavitelji čuju sve probleme rada u institucijama ima koliko hoćete. Npr. dežurni u policijskoj postaji kojem je prijavljeno utrkivanje vozača po poljskim putovima je rekao kako nema dovoljno ljudi ni za nadzor prometa po prometnicama pa koga će onda poslati da nadzire jurili tko po poljskim putevima.

Dobra je bila zamisao o uvođenju kvartovskih policajaca koje bi stanovnici poznavali i kojima bi se mogli izravno obratiti kad se u njihovu susjedstvu narušava javni red i mir, ili primijeti nešto sumnjivo. Primjerice, tijekom turističke sezone, kad se do kasno u noć urliče, pjeva u  „dernjava duru“ i galami, pušta glasna glazba, kampira po parkovima i plažama i na druge načine ometa svakodnevni život stanovnika.

Za vrijeme vlade Zlatka Mateše (1995 – 2000) policijski djelatnik Željko Cvrtila, uz odobrenje Policijske uprave zagrebačke i MUP-a pokrenuo je 1998. pilot projekt na području V. policijske postaje (Medveščak) „Moj pozornik u mojem kvartu“. 

Vlada Ivice Račana (2000 – 2003) s ministar unutarnjih poslova Šimom Lučinom prihvatila je tu zamisao i uklopila je u širu reformu policije pod nazivom „Policija u zajednici“ uvođenjem kontakt-policajaca.

S vremenom se broj tih policijskih djelatnika smanjivao zbog nedostatka novca i kadra pa su kontakt-policajci raspoređivani na druge poslove. Danas je ideja o neposrednom kontaktu policije i stanovništva po kvartovima i dalje živa, ali je u svakodnevnom životu nevidljiva. Uglavnom se svodi na povremene edukacije stanovništva  i prigodne manifestacije.

Ako već živimo od masovnog turizma, onda održavanje reda i mira mora biti dio priprema za turističku sezonu, jednako kao što su to prometna infrastruktura, komunalne usluge, opskrba vodom i odvoz otpada. Red i sigurnost nisu nešto što se podrazumijeva, niti se mogu prepustiti slučaju. Oni su dio infrastrukture turističkog gospodarstva, ali i preduvjet kvalitete života lokalnog stanovništva.

Sjećam se jednog događaja iz Londona. Prijatelj i ja smo bili pozvani na večeru u četvrt s karakterističnim istovjetnim kućama u nizu. U ono vrijeme, prije mobitela i GPS-a, nije nam bilo nimalo jednostavno pronaći traženu adresu. Polako smo hodali sporednim ulicama, zastajkivali, zagledavali se u kuće čitajući kućne brojeve.

Nije prošlo dugo, pojavio se policajac, popularni „bobi“. Upitao nas je kamo smo se uputili. Dali smo mu adresu. On nam je objasnio kako ćemo do nje doći.

Kada su nas domaćini upitali jesmo li ih lako pronašli, ispričali smo im kako smo malo lutali, ali da je naišao jedan „bobi“ i pomogao nam. Oni su se nasmijali. Objasnili da njegov dolazak možda i nije bio slučajan. Vjerojatno ga je neka starija bakica iz susjedstva upozorila na dvojicu nepoznatih muškaraca koji se ponašaju pomalo sumnjivo: ne hodaju uobičajenim korakom, zastajkuju, odmjeravaju kuće, osvrću se, prođu pa se vraćaju.

Policajac u lokalnoj zajednici – Engleska

Ta mi je anegdota ostala u sjećanju jer dobro ilustrira kako funkcionira sigurnost u zajednici. Policajac poznaje svoj kvart, građani poznaju policajca, međusobno komuniciraju. Policija ne mora čekati da se dogodi incident kako bi reagirala.

Upravo bi takav odnos policije i građana trebalo razvijati i kod nas. Ne radi se samo o represiji i kažnjavanju prekršitelja, nego o prisutnosti, prevenciji i osjećaju sigurnosti. Kvartovski policajac trebao bi biti osoba kojoj se građani mogu obratiti, čiju prisutnost prepoznaju i koja poznaje prilike na području za koje je zadužena. Ako nema dovoljno policajaca i komunalni redari s odgovarajućom ophodnjom bili bi od pomoći. Mnoge toga bi mogli riješiti upozorenjima i u ozbiljnijim situacijama pozvati policiju.

Možda je upravo u tome dio odgovora na pitanje kako vratiti povjerenje građana u institucije i potaknuti ih da ne budu samo promatrači, nego aktivni sudionici u očuvanju reda, sigurnosti i kvalitete života u vlastitoj sredini.

Naravoučenje         

Uz odabir vrijednosti koje treba štiti ili promicati, primjerene politike, propise koji sustavno uređuju neku djelatnost i njene usputne učinke, potrebna je volja da se politike i propisi provode. Uz to ide odgovarajući nadzor od strane državnih tijela, ali i stanovništva koji u sustav ima povjerenja i osjeća potrebu da ga štiti i razvija.

Fraza „neka institucije rade svoj posao“ ne može zamijeniti uređenu državu. Samo u uređenoj državi ona dobiva puni smisao.